Dino Dević, trgovački putnik iz Zadra, već neko vrijeme zadivljuje hrvatsku ali i svjetsku javnost svojim hiperrealističnim portretima olovkom slavnih osoba. Ovaj iznimno talentirani 34-godišnjak nikada nije pohađao školu crtanja, no to ga nije spriječilo da usavrši svoje vještine i pokaže svima koliko realni njegovi portreti mogu biti. Našem novinaru ispričao je kako je počeo, od koga je nasljedio talent, koji mu je od vlastitih portreta najdraži te brojne druge zanimljivosti koje možete pročitati u nastavku teksta.
Kada ste primjetili da imate dara za crtanje, kako je počela vaša karijera crtača?
Lubav prema crtanju osjetio sam još u osnovnoj školi, a u 7. razredu na satu likovnog trebali smo nacrtati drvenu stolicu i krpu koja ju je prekrivala. Gledao sam u taj “radni zadatak” i crtao ga cijeli školski sat – 45 min… Kad sam završio, nastavnik me je pozvao da mi ocjeni rad. U nevjerici je gledao jedno 5 minuta u moj crtež i odmahivao glavom lijevo desno… Na kraju mi je rekao : „Dino , ja ne znam što da učinim… Morat ću ti dati jednu posebnu ocjenu…“ i taman kad sam pomislo da ću dobiti jedinicu veliku kao kuća, on mi je upisao u imenik + 5! Nije mogao vjerovati da dijete mojih godina tako crta…Profesionalnim crtanjem sam se pak počeo baviti prije dvije godine i krenuo sa idejom crtanja slavnih osoba iz svijeta filma, glazbe i sporta…
Vaši portreti malo koga ostave ravnodušnim, a mnogi na prvi pogled misle da su vaši radovi fotografije, a ne crteži. Kako vam to uspijeva?
Kod crtanja realističnih portreta jako je bitno pogoditi 3 elementa na licu a to su oči, nos i usta. Naravno tu je i ekspresija, izražajnost, anatomska struktura lica, itd. Sjene su najteži dio portreta jer one definiraju oblik i volumen modela koji se crta.
Kad bi morali izabrati, koji bi vam portret bio najdraži kojeg ste do sada nacrtali?Zasigurno moj najdraži rad je portret jednog mladića koji je nažalost poginuo prije godinu dana i njegova majka je naručila njegov portret … Crtao sam ga gotovo u hipnotičkom stanju, nesvjestan prisutnosti ljudi oko mene i bilo kakvih zvukova… Fokus i koncentracija na lice tog mladića bila je apsolutna. Kada sam ga završio imao sam osjećaj da me taj momak promatra kroz papir… Tako sam ga vjerno nactao, da sam se približio fotografiji i to me je, priznajem, malo uplašilo…
Po zanimanju ste trgovački putnik, usto i otac dvoje malih dječaka. Kako uspijevate uhvatiti vremena za crtanje i koliko vam vremena u prosjeku treba za crtanje jednog portreta?
Jako mi je teško pronaći dovoljno vremena za portrete. Moj prioritet je moja obitelj, a za kvalitetniji portret potrebno mi je odvojiti oko 30 sati crtanja. Inače vrhunski svjetski slikari crtaju portrete preko 500 radnih sati, naprimjer jedan moj njemački kolega Armin Mersman, na moj upit o satima koje je proveo za papirom crtajući starca guste sijede brade, odgovorio mi je da je crtao tu sliku preko 1000 sati ( oko 2 mjeseca ) , ali portret je ispao savršeno! Vjerujem da bi i ja mogao doći do tog stadija, samo me spriječava nedostatak slobodnog vremena.
Može li se živjeti od crtanja portreta? Netko dobar poput vas sigurno prima narudžbe sa svih strana svijeta. Koliko je sve to isplativo?
Financijski i duhovno jako isplativo, mogu se jedino zahvaliti mom ocu od kojeg sam genetski povukao strast i talent za crtanjem!
Kakvi su vam planovi za budućnost, ima li kakva izložba na vidiku?
Trenutno traje moja izložba u Americi u Minneapolisu gdje izlažem portrete slavnih glumaca, a za 20-ak dana u Zadru imam skupnu izložbu sa mojim kolegama iz slikarske udruge HDLU. Za tu izložbu pripremam poseban portret koji će kod promatrača evocirati emocije i sjećanje na velikog čovjeka i sportaša…
