Posljednji veliki intervju Mirka Miočića u kojem je otkrio mnoštvo nepoznatih detalja o sebi
Još se oporavljamo od velikog šoka i tuge, koju je na nas ostavio odlazak kvizaške legende Mirka Miočića. Premda je i ovako otišao prerano, nesavjesnim medijskim izvještavanjem već je prošle godine ‘živ pokopan’. Zbog šoka koju je pretrpjela njegova obitelj, jedno dulje vrijeme je odbijao davati intervjue za medije. No, za mlade i njihovu radoznalost ta njegova šutnja nije vrijedila.
Tako je Mirko u siječnju ove godine, svoj posljednji veliki intervju dao učenici sedmog razreda Osnovne škole Bartula Kašića u Zadru Maji Benić. Ona je naime jedna od članica novinarske sekcije školskog online časopisa Bartulin, koja je zatemu broja darovitost, odlučila intervjuirati velikog čovjeka iz svoga sela Rtine.
Postavila je zbilja zanimljiva pitanja, a popularni kvizoman joj je srdačno, promptno i opsežno odgovorio, objasnila nam je profesorica Ana Lisica, pod čijim je mentorstvom osnovka Maja napravila, uskoro će se pokazati vrlo značajan intervju.
No, da ne duljimo s uvodom, pročitajte gdje je Mirko pohađao školu i s kakvim uspjehom, koji mu je bio kvocijent inteligencije, koji je prvi kviz u kojem se okušao davne 1972. godine te je li ikada zlouporabio svoje znanje.
Uz dozvolu, objavljujemo cjelovit intervju iz školskog online časopisa Bartulin.com, koji je zbog svoje kvalitete pronašao mjesto i na ovogodišnjem LiDraNu.
Intervju s Mirkom Miočićem, najpopularnijim lovcem i najpozivanijim jokerom zovi ili, kraće, hrvatskim kvizoljupcem.
Tema naših školskih novina je Darovitost. Danas se puno govori o darovitoj djeci, nastoji im se posvetiti što više i razvijati njihovu posebnost, njihove talente. O toj temi razgovarali smo s Mirkom Miočićem, darovitim hrvatskim kvizoljupcem.
Talent
Jeste li Vi u školi bili identificirani kao daroviti? Je li „bilo toga“ u vrijeme Vašeg djetinjstva?
U vrijeme mojeg školovanja nije se sustavno istraživala ni prepoznavala nadarenost učenika. Nešto najsličnije tome bilo je testiranje brzine čitanja u prvom pa potom u petom razredu osnovne škole. Na oba takva testiranja bio sam izvrstan, npr. u prvom razredu imao sam dvostruko više pročitanih riječi u minuti od sljedećeg najboljeg učenika (76:38). Imali smo u osmom razredu i test inteligencije gdje sam postigao rezultat od 136 bodova.
Kako biste Vi definirali Vaš talent; fotografsko pamćenje, lako učenje ili nekako drugačije?
Mislim da se moj talent sastoji u nekoj kombinaciji svega navedenog. Od onoga što sam pročitao o pamćenju, za sebe ne mogu reći da imam fotografsko pamćenje, više neku vrstu kombiniranog pamćenja, povezanog s asocijacijama. Normalno da takvo pamćenje u mnogome olakšava učenje u školi, što se već vrlo rano primijeti, počevši od učenja pjesmica u prvom razredu, pa sve do učenja za ispit na fakultetu, ili odgovaranja na pitanja u kvizovima.
Jesu li Vam Vaša sposobnost i talent pomogli u uspjehu u školi?
Svakako da jesu. Tijekom školovanja, od osnovne škole do fakulteta, uvijek mi je bilo neugodno otvoreno govoriti o tome koliko malo vremena potrošim na učenje onoga što moram, a oduvijek sam jako puno čitao ono što me je u to doba posebno zanimalo. To bi moglo izgledati kao neka vrsta samohvale onima koji me slabije poznaju pa sam to najčešće izbjegavao.
Kakav ste đak bili?
U osnovnoj školi „Nikola Tesla” u Rijeci šest razreda prošao sam s odličnim, dva s vrlo dobrim (peti i sedmi), u gimnaziji (Prva riječka gimnazija) sva četiri razreda bio sam vrlo dobar, matura odličan, na Pravnom fakultetu u Rijeci apsolvirao sam sve četiri godine u roku, ali nikad nisam diplomirao.
Možete li nam ispričati neku anegdotu iz školskih dana?
Uvijek sam pomagao u učenju prijateljima iz razreda, većinom instrukcijama, ali i šapćući kod ispitivanja i dopuštajući da cijela jedna grupa od pola razreda prepiše sve moje odgovore na testu iz engleskog, pa tako i jedan jedini pogrešan odgovor. Jasno je da profesoru nije bilo teško odgonetnuti tko je izvorni autor takvog odgovora, što sam, normalno, i priznao. Uz pohvalu profesoru, daleko je više grdio mene zbog pogrešnog odgovora, nego što je krivio razred zbog prepisivanja.
Kvizoljubac
Od 1972. sudjelujete u kvizovima: 3, 2, 1… ali vrijedan, Kviskoteka, Diplomac, Izazov, Upitnik, Milijunaš, Potjera… Što nam možete reći o tom iskustvu?
Kao prvo, današnjim mlađim generacijama prilično je teško dočarati vrijeme od prije 40 i više godina, kada su postojala samo dva crno-bijela programa samo jedne televizije i ondašnju fascinaciju i gledanost tih programa. Nakon vatrenog krštenja u kvizu 3,2,1…ali vrijedan, 1973. g. u drugom razredu gimnazije dolazi pauza od desetak godina u kojima i nije bilo individualnih kvizova. Gledajući mladog Roberta Pauletića u Kviskoteci 1981.godine za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA, odlučio sam se i sam prijaviti iduće godine. Tako sam uspio i postati ukupni pobjednik sljedeće 1982., a u superfinalu posebne Kviskoteke 1986. rezultat je bio sljedeći:
Radoslav Dodig 98 bodova
Robert Pauletić 90 bodova
Jasenka Stanišić 89 bodova, Mirko Miočić 89 bodova
Kako nakon toga nisam mogao po pravilima nastupati na Kviskoteci, nastaje pauza do 1992. godine i kviza 3,2,1… ali vrijedan gdje sam pobijedio u dvije, ali sam izgubio u trećoj emisiji. Potom tek 1998. slijedi ukupna pobjeda u Diplomcu kod Joška Lokasa (gdje sam uspio pobijediti i mladog studenta Krešimira Međerala, sadašnjeg lovca u Potjeri), potom 2000. pobjeda u osam emisija i obaranje apsolutnog rekorda u Izazovu, te pobjeda sa tada rekordnim iznosom u Najslabijoj kariki 2007.g., te konačno osvajanje rekordnog iznosa u 1 protiv 100 2008. Cijelo vrijeme trajanja od 1997. do 2004. godine sa svojom ekipom sudjelovao sam i osvojio jako puno jack-potova u Upitniku, a posebna priča je bio Milijunaš od 2003.g. nadalje, gdje sam kao natjecatelj uspio osvojiti skromnih 32.000 kn, ali sam u javnosti ostao daleko poznatiji kao „joker zovi” što sam bio ukupno više od 100 puta, a uspješan sam bio oko 95%. U najnovije doba, osim relativno neuspješnih pokušaja u kvizovima Sve u sedam i Eunigma, postao sam lovac u Potjeri, nadam se uspješan.
Jeste li sklopili koja prijateljstva, je li osim financijske koristi sudjelovanje u kvizovima ima i drugih pozitivnih strana?
Tijekom svojeg dugogodišnjeg bavljenja kvizovima upoznao sam mnoštvo ljudi i u velikoj većini to su ostala simpatična poznanstva, a u nekoliko slučajeva razvilo se i pravo dugogodišnje prijateljstvo. Kada postanete „općepoznato” lice (na način da vas većina ljudi prepoznaje na ulici, u autobusu, tramvaju i sl., kako u Zadru, tako i u Zagrebu ili Rijeci), velika većina susreta je simpatična, ljudi vas pozdravljaju, ili se hoće slikati s vama, hoće vas počastiti i slično, konobari i trgovci su posebno uslužni itd. Stvarno rijetko se događaju neugodni susreti koje najčešće nastojim pristojno izbjeći.
Volite pomagati drugima. Više od 100 puta bili ste joker zovi i zbog Vas su morali mijenjati pravila, da se ista osoba zove najviše tri puta u sezoni. Je li Vam to bilo naporno ili…?
U vrijeme kada je redakcija Milijunaša zbog mene mijenjala pravila, 2004. godine, moram priznati da mi nije bilo svejedno, čak sam bio uputio jedan e-mail u Veliku Britaniju pitajući vlasnika licence je li to nešto dopušteno i uobičajeno. Njihov odgovor u osnovi je bio da oni načelno dopuštaju korisnicima licence neke izmjene, ali nisu htjeli ništa izričito odgovoriti. Ostaje mi mala utjeha da sam ja jedini pojedinac zbog kojega su se mijenjala pravila u planetarno najpopularnijem kvizu koji se emitirao u 128 zemalja svijeta, kao i zapanjujuća činjenica koju sam pronašao tada na internetu, naime da je na dan kada je ta vijest o promjenama pravila kviza u Hrvatskoj objavljena (04.06. 2004.g.), ta vijest bila (prema nekom internetskom pretraživaču) na trećem mjestu u svijetu po čitanosti, a bila je i tema razgovora u nekom talk-showu u San Diegu u Kaliforniji na lokalnoj televiziji. Iz današnje pozicije, kada imam dosta iskustva u radu i pravljenju kviza i s one druge, televizijske, strane, mogu reći da donekle razumijem razloge zbog kojih je redakcija donijela takvu odluku.
Što mislite o sve popularnijim kvizovima u različitim klubovima, tzv. pub kvizovima, konkretno u Zagrebu? Imate li u tome iskustva?
Načelno pohvaljujem pub kvizove i tu vrstu druženja i brušenja znanja. To je tako moderno i blisko mlađim generacijama, koje su u trendu s modernim tehnologijama, glazbom, filmovima i sl. Moram priznati da sam svega dva-tri puta učestvovao u takvim kvizovima, gledao ih nekoliko puta više. Osobno bih rekao da zbog formata ti kvizovi nisu „my cup of tea”, što bi rekli Englezi. Naime, i zbog formata i zbog (uglavnom) ograničenog kruga sudionika, pitanja (pre)često ulaze u sferu bizarnosti ili opskurnosti, jer bi u suprotnom slučaju bila (pre)lako odgovoriva za većinu sudionika. To se meni osobno ne sviđa.
Preporučujete li mladima da se okušaju u kvizovima?
U svakom slučaju bih preporučio mladima da bruse svoje znanje u takvim natjecanjima, tako se dade mnogošta naučiti i upoznati ljude sa sličnim pohvalnim sklonostima.
Što se sve sudjelovanjem u kvizu postiže (pr. znanje, samopouzdanje…)?
Svakako znanje i iskustvo, a s vremenom čovjek stiče i samopouzdanje. Uostalom, i u mnogim drugim sferama života stručnost i kompetencija se uobičajeno mjere nekom vrstom testa ili kviza, recimo prilikom upisa na neke fakultete ili zapošljavanja, a tada stečeno znanje i iskustvo može samo koristiti.
Puno čitajte
Ne znamo je li ovo istina, ali čuli smo da ste neko vrijeme kupovali sve dnevne novine i upijali sadržaje. Ako je istina, kako Vam to uspijeva?
Cijeli sam život bio uporan i veliki čitalac. Prije velikog razmaha interneta, recimo od devedesetih do polovine dvijetisućitih godina, ako je netko htio biti informiran i u tijeku zbivanja, čitanje većeg broja novina i tjednika bio je jedini način da budete takvi. A ja sam, kako rekoh, oduvijek i brzo i puno čitao.
Jeste li kad zloupotrijebili svoj talent?
Ako izuzmemo spomenute (ipak moralno pogrešne, ha, ha) pomoći kolegama i prijateljima prilikom prepisivanja tijekom školovanja, moram priznati da se ne mogu prisjetiti neke prilike kada bih zloupotrebio svoje znanje ili talent. Ipak je moje znanje nekako, rekao bih, knjiško, više virtualno, pa i ne vidim nekog neposrednog načina da ga zloupotrijebim. Možda sam ja ipak samo nemaštovit, tko zna.
Što mislite o najnovijem kvizu Šifra i hoćete li možda i u njemu sudjelovati?
Kao i svaki drugi kviz, redovito ga gledam, osobno smatram da je pomalo spor i repetitivan (previše puta se ponavljaju pravila i propozicije i sl.), ali vidim da se u posljednje vrijeme malo poradilo i na tome (npr. natjecatelj više ne ide na hot-spot ako pogodi šifru), čini mi se da bi ga trebalo još malo ubrzati i poraditi na izniveliranosti pitanja (naročito prvog pitanja u svakom novom krugu) pa bi kviz bio još zanimljiviji. Normalno da ja, kao sudionik u stvaranju kviza s one „druge”, televizijske, strane, ne mogu sudjelovati kao natjecatelj. Smatram da bi to bio svojevrstan „sukob interesa”, iako nisam sudjelovao u pripremanju kviza Šifra niti u kojem svojstvu.
Mi se učimo novinarskom zanatu u našim školskim novinama. Vi ste imali i loše iskustvo s novinarima. Hvala Vam što ste pristali na naš intervju. Što bi nama, kao novinarima, poručili za kraj?
Poručio bih vam da razvijate pismenost, da puno čitate i učite, da u sebi uzgajate onu iskru radoznalosti i želje za istraživanjem, da nastojite stvar razmotriti iz više kutova, da budete pošteni prema sebi, prema kolegama, a naročito prema čitateljima, pa će neki od vas postati veliki i priznati novinari.
Budite ustrajni u tim nastojanjima, u čemu vam želim puno zdravlja i sreće.
