Priča 25-godišnjeg đakona: Način života koji vode karmelićani
Stipe Tomić je 25-godišnjak koji je u trećem razredu srednje škole shvatio da želi postati svećenik, a danas je zaređen za đakona u Karmelu. U razgovoru sa Stipom odlučili smo vam približiti sam Red, obaveze, način života te druge zanimljive stvari koje vas čekaju, ako jednog dana možda i vi krenete ovim putem u Redu Bosonoge Braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.
Vjerojatno je većini, na sami spomen karmelićana, prva asocijacija odricanje i velika žrtva. Upravo zbog takvog načina razmišljanja, obratili smo se Stipi Tomiću, mladom đakonu kako bi vam približili život jednog karmelićanina.
Stipe sa svojih 25 godina iza sebe ima završen teološki fakultet, trenutno se nalazi u samostanu u Remetama, a od 15. prosinca je zaređen za đakona te bi na ljeto trebao biti zaređen za svećenika. U nastavku pogledajte njegovu priču, od samog početka ‘duhovnog poziva’ do školovanja i svega što je mora činiti kako bi nasljedovao Krista kao karmelićanin.
S: Kad si shvatio da želiš biti svećenik?
S.T.: Nisam kao dijete o tome razmišljao, zapravo sam bježao od toga, iako sam volio vjeronauk i dragi su mi bili ‘ljudi u crnom’ to jest smeđem :-). Kad su me neki htjeli poslati u malo sjemenište kod franjevaca, ja sam od toga bježao kao đavao od križa, sve dok me Bog nije ‘lupio ciglom po glavi‘, naravno ne doslovno.
To se dogodilo na Gorici u Livnu kad je jedna moja poznanica imala oblačenje za časnu sestru.Tada sam uz oltar Srca Isusova doživio jedno snažno iskustvo Božje blizine i ono Njegovo ‘Dođi i slijedi me!’, te je tako počela avantura s Bogom.
Osim toga, zadnja posjeta Splitu – gradu u kojem sam upoznao karmelićane – ova zadnja posjeta prije odluke za Karmel, ‘slučajno’ se poklopila s poznanstvom onoga koji me evo već šest godina vodi kao duhovnik. On mi je tada rekao: ‘Kad su učenici pitali Učitelja gdje stanuje, On im je odgovorio dođite i vidite, tako i ti dođi i vid.’ Tako je i bilo, došao sam tu, pronašao se te ostao, evo već više od šest godina. Zahvalan sam Bogu za sve jer me On svakodnevno jača i potiče da koračam dalje s njim.
S: Kako su na tvoju odluku reagirali prijatelji i obitelj?
S.T.: Majka je molila za moj poziv, no ništa mi nije rekla dok ga sam nisam osjetio, a to je bilo u trećem razredu Gimnazije. Ocu je u početku teže palo jer moj stric nema djece, a u Livnu je takav mentalitet pa većina razmišlja na način – jedini sin ode u fratre i prekida lozu, jer uz mene roditelji imaju još tri kćeri. Ipak mi je otac dao svoj blagoslov i sad je radostan te ponosan na svog sina karmelićanina. Ostali nisu bili iznenađeni, iako su se rekcije razlikovale, ali su uglavnom svi bili sretni.
S: Zašto je odluka pala baš na red karmelićana?
S.T.: Ne biramo mi, nego Bog bira za nas. Jednostavno me je put doveo do karmelićana, gdje sam se pronašao i shvatio da me On želi ovdje. Ono što me posebno privlači u Karmelu jest marijanska dimenzija , a uz nju tu je još ključna molitvena dimenzija. Na hebrejskom Karmel znači vrt ili vinograd, a taj vrt ne može bez vode, to jest molitve. ‘Bez molitve i trpljenja Karmel je ništa’, rekao je papa Leon XIII.
S: Kako je teklo tvoje školovanje nakon srednje škole?
S.T.: Nakon srednje škole išla je prvo kandidatura pa postulatura u Zagrebu. Zatim je slijedio novicijat u našem samostanu u Krku, na čijem se kraju polažu privremeni zavjeti na godinu dana. Ovi privremeni zavjeti se obnavljaju tri godine, a četvrte godine se polažu doživotni zavjeti te, ako osoba ide za svećenika, slijedi ređenje za đakona i takozvani đakonski praktikum, pa potom ređenje za svećenika. Prije ređenja osoba mora završiti teološki fakultet, što se poklapa sa spomenutim razdobljima, izuzev novicijata, kad uzimamo pauzu od fakulteta da bi se potpuno mogli posvetiti životu Reda i vidjeti jesmo li stvarno za to.
S: Kakav način života vodiš kao karmelićanin?
S.T.: Uz ono što spada na redoviti život zajednice, trenutno kao đakon u okviru praktikuma, služim na župi i vršim sve što spada na tu službu, a to su tzv. Služba Riječi, Služba oltara i Služba ljubavi. Đakoni isto tako podjeljuju sakrament krštenja, vode sprovode i podjeljuju druge blagoslovine, prisustvuju kod vjenčanja, i drugo. Osim toga potpuno sudjelujemo u životu zajednice i pomažemo u svemu što je potrebno.
S: Jesi li ikada požalio što si izabrao ovaj put?
S.T.: Nikada. Istina, nigdje ne cvjetaju ruže te svaki životni put i svaki poziv ima svojih bura i oluja, ali kad znaš koji ti je cilj i radi Koga si tu, onda to s radošću ide. Sam sv. Pavao je rekao: ‘znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan.’ (2 Tim 1, 12)
S: Koliko često posjećuješ obitelj?
S.T.: Kao bogoslov i student, posjećivao sam ih tri puta godišnje, za Božić, na ljeto i Uskrs ili Uzašašće. Sada kao đakon, i kasnije kao svećenik, imam tri tjedna neke vrste godišnjeg odmora za koji se dogovaramo s poglavarom samostana. Odmor ne mogu uzeti na Božić, Uskrs i ostale ‘velike dane’ jer tada ima najviše posla, to jest služenja.
S: Kakva je financijska situacija karmelićana?
S.T.: Biti svećenik-redovnik nije profesija kojom se baviš tek tako, tipa to je moj posao, odradio sam ga i sad idem doma se odmoriti. To je životni poziv, stil života, temeljno opredjeljenje koje te određuje za cijeli život, svake minute i sekunde i to ide do te mjere da završava u vječnosti.
Mi redovnici polažemo zavjete, a jedan od njih je i zavjet siromaštva. Mi se radi Kraljevstva Nebeskoga, a po uzoru na Krista, odričemo osobnog posjedovanja dobara, što u praksi znači: što redovnik stekne, stekne zajednica.
Za razliku od dijacezanskih svećenika koji smiju stjecati i raspolagati imovinom, mi se toga odričemo. Živimo od milodara dobrih ljudi, a jednako tako i samo zarađujemo svojim rukama, tako što držimo ljudima duhovne vježbe, obnove, seminare i slično. Osim toga, postoje i oni koji rade u državnim poslovima, ali taj novac ne stavljaju pojedinci u svoj džep nego to ide zajednici pa ljudi koji su za to zaduženi brinu da nikom ništa ne manjka.
S: Imaš li neki savjet za mlade ljude koji razmišljaju o duhovnom pozivu i kad je najbolje vrijeme za taj korak?
S.T.: Za loše stvari je uvijek rano, a za dobre nikad nije kasno! Bog ne mjeri vrijeme kao što mjeri čovjek. Sa mnom je u novicijat ušao čovjek od 34 godine i sada je pred đakonskim ređenjem te je ponos naše Provincije… A ako netko razmišlja o duhovnom pozivu, što reći osim Samo hrabro i bez straha, jer ako je Bog za nas tko će protiv nas!!! Duhovni poziv je jedna avantura s Bogom koja završava u vječnosti, a ako se čovjek posve osloni na Boga, onda se ne treba bojati za budućnost, jer On je Gospodar vremena i Povijesti.
