Priča homoseksualca koji je izašao iz ormara: Djed me je nazvao i rekao budi hrabar i svoj
Ususret zagrebačom Gay Prideu donosimo vam priču homoseksualca koji je u svojem malom gradu izašao iz ormara. Priča nam o svojim iskustvima, reakcijama roditelja, problemima koje je imao zbog svoje orjentacije, ali i o podršci koju mu je dao njegov djed.
Razgovarali smo s Igorom, dečkom koji se deklarira kao homoseksualac. Dolazi iz malog grada i odlučio je podjeliti svoje iskustvo s javnošću. Govori o svemu s čim se suočavao tijekom otkrivanja samog sebe. Njegovo out-anje uz negativna iskustva prate i neke pozitivne stvari. Djed ga podržava. Poručio mu je da bude hrabar i da bude svoj.
Koliko dugo ti je trebalo da se odlučiš izaći iz ormara?
Kad sam skužio da sam gay mislio sam da se nikada neću out-at zato što je to u tom trenutku, u mom životu i u gradu u kojem sam ja živio, bilo nemoguće. Kad sam došao u Zagreb, to se nekako saznalo, nakon čega sam se i kako se kaže izašao iz ormara. Valjda sam bio slobodniji. Konačno sam se prošlo ljeto, na Veliku Gospu, deklarirao kao gay i svojoj obitelji.
I kako je to prošlo?
To
je bilo zapravo vrlo zabavo gledajući iz ove perspektive, ali u
trenutku kad se to događalo, bilo je katastrofa. Ja sam to htio obaviti
prije nego se vratim u Zagreb. Zadnja tri dana koja sam proveo kod kuće
iskoristio sam da obavjestim svoju majku o tome da sam ja gay. Do toga
je zapravo došlo zbog prijatelja koji je par dana to ljeto proveo kod
mene, a koji je također gay.
Mama me
pitala, tko mi je ta karikatura? Nakon toga, ona i ja smo se posvađali i
u žaru svađe sam joj rekao da sam gay. Njena prva reakcija na moje
priznanje bila je nije mi to danas trebalo.Ja sam zaista taj dio
deklariranja htio obaviti što prije jer mi se nije dalo više vući to sa
sobom.
To bi se ionako saznalo
kad-tad, a mislim da je puno jednostavnije izaći iz ormara dok si mlađi
nego dočekati 40-tu i onda glumiti biljku. To mi je bio jedan od
prioriteta u životu i mislio sam da uopće ne mogu živjeti kako želim
ukoliko to ne obavim. Ja isto želim imati dečka, ja tog dečka želim
dovest doma, upoznati ga s obitelji… Jednog dana će oni valjda biti
spremni na to.
Pretpostavljam da nisu bili oduševljeni kad si im to priznao?
Ne,
ne i ne. Cijela moja obitelj inače je malo dramatična. Tu su pale
svakakve riječi i s jedne i s druge strane. Ja sam branio svoje stavove i
uvjeravao ih da su oni zatucani i nevjerojatni. Govorio sam da sam isti
onaj čovjek od prije i da ta jedna moja rečenica ja sam gay ne bi
trebala promijeniti ništa. Zapravo mi je mama i rekla da je ona to na
neki način znala. Njene riječi su bile poslala sam te u Zagreb da dođeš k
sebi, a vratio si se još gori.
Koliko ti je vremena trebalo da se pomiriš s tim da si gay?
Shvatio sam da me privlače muškarci već u srednjoj školi, ali to mi nije bilo najjasnije. Isto tako to mi nije bilo toliko neobično. Imao sam par iskustava što se toga tiče već tada, ali to nisam pretjerano ozbiljno shvaćao. To se nisam usudio tada ni s kim podjeliti. U 4. srednje mi se dogodila prva zaljubljenost u muškarca, a prije toga sam se konstantno zaljubljivao u cure.
Neko vrijeme se ni ti nisi mogao s tim pomiriti?
Tako je. Na početku sam se pitao zašto baš ja? Ta mi spoznaja nije bila odmah draga. Ja sam uvijek volio sebe i volim se i sad, ali kad bi razmišljao o budućnosti dok sam bio mlađi, moram priznati da se nisam vidio kao homoseksualac. To je došlo s vremenom.
Živimo tu gdje živimo i situacija u hrvatskom društvu nije mi išla na ruku po tom pitanju. Često za sebe kažem kako sad na fakultetu proživljavam drugi pubertet, jer ja, kao tinejdžer, nisam mogao proživjeti pubertet na onaj najslobodniji način.
Da sam odrastao negdje drugdje, možda bi se i ja mogao ljubiti sa svojim dečkom u školi pod velikim odmorom, kao što su to u mojoj školi radili moji prijatelji sa svojim curama i prijateljice sa svojim dečkima. Ja sam u srednjoj školi bio često komentiran i proživio sam dosta situacija koje nisu bile nimalo ugodne, tako da mi nije palo na pamet da se po tom pitanju oslobodim.
Bi li mogao izdvojiti neku takvu situaciju iz života?
Kad
sam bio 1. razred srednje škole, maturanti su, kao i uvijek, bili
najkul ljudi ikad. Oni su me u principu dovodili u najneugodnije
situacije. Nikad mi nisu ništa direktno dobacili, ali ja promatram
svijet oko sebe, promatrao sam i tad.
Gledao
sam te ljude u svojoj školi i primjećivao sam da mi se podsmjehuju, da
me gledaju i potiho komentiraju što mi je išlo na živce. Da su mi se
osobno obratili, ja bih im sigurno odgovorio. A ovako sam bio u
situaciji da ih promatram i gledam kako su glupi, nepristojni i
ograničeni.
Kako vidim, ti si zaista
potpuno slobodan u svom životu. Svima si rekao da si gay i riješio si
se tog tereta. Koliko još takvih ljudi ima u tvom okruženju?
Pa
ja nemam puno prijatelja koji su se u javnosti deklarirali.
Homoseksualci se po prirodi teško otvaraju, općenito. Držimo se mi
čoporativno, ali čak se ni jedni drugima ne povjeravamo toliko. Ne želim
generalizirati, to je čisto moj dojam.
Ljudi jednostavno nisu opušteni, uvijek su na nekom oprezu, što je posve razumljivo. Ima ih par za koje znam da su baš otvoreni po tom pitanju, ali ih mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Meni je užasno smetalo što nešto moram držati za sebe i što to mora biti tajna, a nisam znao ni zašto bi to trebala biti tajna. Više puta sam se zapitao zašto ljudi misle da ja nisam normalan, da sam seksualni manijak, da sam poremećen i slično. Shvatio sam da je moje out-anje jedan od načina da slomim te stereotipe.
Misliš li da je gay pride pravi način da se gay populacija izbori za svoja prava?
Ja svakodnevno živim aktivizam. To je jedan od razloga zašto sam se out-ao. Ja jednostavno tako živim, od toga ne mogu i ne želim pobjeći. U ovoj državi je aktivizam samo to što živiš kako hoćeš – slobodno.
Mislim da će društvo postati otvorenije i da će stvari krenuti u dobrom smjeru tek kad se više ljudi out-a. Ljudi trebaju shvatiti da nas ima puno, da smo svi ljudi i da smo svi različiti. To je šarolika paleta ljudi za koje se ne zna da postoje. Gay ljudi nisu samo Marko Grubnić i slični.
Gay parada je jedan od načina za borbu,
ali ima još načina, naravno. Mnogi nam govore da nismo normalni. Ali
meni isto tako, primjerice, nisu normalne anti-gay parade. Nisu mi
normalne parole ubij pedera, ubij srbina i ubij cigana. Za Gay paradu je
interesantno i to što tu nikog nije briga jeli netko cigan, srbin ili
vanzemaljac.
Mislim da je to još
jedno otkriće za Hrvatsku. Nije mi jasno zašto je toliko šokantno što se
ta parada održava jednom godišnje, ali mi je drago da se toliko prašine
diže oko tog događaja. Tom paradom se svake godine aktualizira pitanje
homoseksualaca i na taj način se ljudi informiraju.
Kako ti se sviđa plan uvođenja građanskog i spolnog odgoja u škole na jesen?
Ne
mogu percipirati kako bi to trebalo izgledati jer ja, nažalost, te
predmete nisam imao u školi, ali u tome ne vidim ništa loše. Dapače.
Samo me strah kako će se to izrealizirati. Seksualni odgoj je potrebno
uvesti u škole što prije. Mladi ljudi se moraju naučiti kako se zaštiti.
Jako neozbiljno shvaćaju seks.
Jesi li imao pozitivnih iskustava u životu što se tiče tvoje seksualne orjentacije, ili su sva tvoja iskustva negativna?
Doživio sam lijepe i neočekivane reakcije okoline u par navrata. Neočekivano mi je bilo to što su moji prijatelji reagirali puno bolje nego prijateljice. To je bilo baš iznenađenje jer sam uvijek očekivao da će žene to bolje razumjeti. Brat i djed su me u obitelji najviše podržali.
Djed mi je rekao posebne riječi. Mama mu je rekla da sam gay, ja to nisam imao u planu govoriti starijem čovjeku koji ima 80 godina. Zvao me na telefon kad sam išao u Zagreb i rekao mi da budem svoj i da budem hrabar. To sam zapisao i te riječi pamtim.
