Priča o dječaku Aleksi kojeg je sustav iznevjerio i poslao u smrt
Prije gotovo pet godina, javnost je uzdrmala tragična sudbina četrnaestogodišnjeg Alekse Jankovića iz Niša koji je počinio samoubojstvo zbog posljedica vršnjačkog nasilja. Duže od osam mjeseci Aleksa je trpio stravično psihofizičko nasilje unutar škole, ali i izvan nje od sedmorice vršnjaka. Kolektiv osnovne škole koju je Aleksa pohađao u potpunosti je ignorirao i negirao postojanje nasilja kojem je dječak bio svakodnevno izložen. Nasilje su zataškavali, Aleksine roditelje ispraćali s lažnim obećanjima da će se problem riješiti i na kraju svojim postupcima ovom prekrasnom dječaku -‘pružili ruku’- da se popne na ogradu i skoči s trećeg kata zgrade u kojoj je živio, ravno u smrt.
Aleksa s roditeljima
Četrnaestogodišnji Aleksa bio je odličan učenik sve do pred smrt kada je zbog posljedica nasilja popustio. Omiljeni predmeti su mu bili matematika i povijest. Peti i šesti razred obilježila su i natjecanja iz istih predmeta. U školskom dnevniku piše kako je dječak znao ometati nastavu, igrati se zastorima, izgovarati ružne riječi ili crtati za vrijeme sata. Bio je hiperaktivan, ali nikada nikoga nije ozlijedio. Neposredan i uvijek vedar, lako je uspostavljao komunikaciju, još lakše sklapao prijateljstva. Planirao je upisati vojnu školu te po uzoru na oca Bojana postati pilotom. Želio je držati svijet na rukama ploveći beskrajnim nebeskim prostranstvima, okusiti slobodu koju nebo pruža i dotaknuti zvijezde, niti ne sluteći da će ga život pretvoriti u jednu od njih.
Volio je nogomet, glazbu, informatiku i računala, volio se lijepo odjevati. Za apsolutno sve je imao vremena. Ocu Bojanu redovito je govorio o tome kako će ne samo letjeti u boljoj letjelici, nego će i za razliku od njega naučiti popravljati televizore. Jedan djed ga je naučio voziti traktor, a drugi ga je poučio osnovama elektrotehnike. Bio je vrlo duhovit što je i jedan od razloga zašto se toliko sviđao djevojčicama. Sa svojom mlađom sestrom Petrom imao je specifičan odnos. Nakon njezinog rođenja bio je izuzetno ljubomoran jer mu je ‘ukrala’ dio pažnje, kasnije joj je pomagao oko učenja. Imali su svoje tajne od onih najobičnijih kao npr. kako se pravi topla čokolada dok su roditelji na poslu do onih najjezivih i najmračnijih o tome kako su ga zlostavljali u školi. Ovaj simpatični i nestašni dječak ipak je zasmetao nekolicini vršnjaka koji su po svemu sudeći bili opasniji od njega. Aleksini zlostavljači na Facebook profilima objavljivali su fotografije s oružjem, naslikavali se u pozama nacističkog pozdrava.
Fotografija s profila nasilnika u trenutku dok je bio pod navodnom istragom škole. Nasilnik se nalazi u sredini s bokserom u ruci. Upravo na tom mjestu Aleksa je brutalno pretučen 26.3.2011 godine.
Početak osmomjesečne torture u novoj školi
Aleksa je prije početka petog razreda promijenio školu. Razlog tome bila je kupovina stana u drugom dijelu grada. OŠ Sreten Mladenović Mika bila je najbolja opcija prvenstveno zbog blizine. Bojan i Dragana Janković čuli su razne priče o toj školi, ali problemu oko izbora škole nisu pristupali s predrasudama. Aleksa nije baš bio oduševljen tom odlukom jer je napuštao staro susjedstvo, prijatelje s kojima je proveo četiri godine, ali je s prelaskom u novu školu sve to zaboravljeno. Bio je novi učenik, uspješno je prihvaćen od strane drugih učenika i profesora, a počele su i prve simpatije. Na kraju šestog razreda nastavnici koji su predavali omiljene Aleksine predmete, iz iste škole odlaze. Tada počinju prvi problemi, koji možda i nisu djelovali toliko ozbiljno, ali su ih roditelji svejedno isticali i na njih ukazivali u školi.
Simpatija iz petog razreda, krajem prvog polugodišta šestog razreda to više nije bila. Započinju rasprave i svađe s tom djevojčicom ili njezinim prijateljicama.
– Aleksa počinje prvi put da nam se žali na probleme u školi gde se u čitavu priču uključuje i nastavnica biologije Milena Cvetković. Ista daje sebi za pravo da otvoreno štiti ćerku koleginice i njenu drugaricu, vređa Aleksu, preti mu isterivanjem iz škole te čak u jednom trenutku vređa i nas u razgovoru s učenicama. S vrlo jasnom podrškom, ekipa oko ove devojčice iz Aleksinog odeljenja, počinje da svaku Aleksinu reč ili postupak prijavljuje ovoj nastavnici nakon čega Aleksa biva proglašen za krivca, ističu Bojan i Dragana, roditelji Alekse Jankovića.
Aleksa nije bio dijete koje je šutjelo o svojim problemima. Već nakon prvog fizičkog napada dječak je roditeljima ispričao što se dogodilo.U razdoblju od osam mjeseci Aleksa je bio pretučen osam puta i gotovo svakodnevno izložen brutalnom vrijeđanju i nasilju. Bojan i Dragana Janković u razgovoru za srednja.hr navode kako su o nasilju izvještavali ravnateljicu OŠ Sreten Mladenović Mika Suzanu Popović Ickovski, školsku psihologinju Slađanu Golubović, razrednicu Zoricu Mikešić, nekoliko nastavnika te školskog policajca Ivicu Grujića i policijsku stanicu Crveni krst. Pomoć su potražili i od Školske uprave Niš, Prosvjetne inspekcije, Ministarstva prosvjete te Grupe za suzbijanje maloljetničke delikvencije PU Niš.
– Tadašnja Aleksina razredna, jedan mladi i izuzetan pedagog, u jednoj od situacija doslovce i šapatom nam kaže ‘Ja, Aleksa i Vi, smo izgleda zalutali u ovoj školi’, težinu njezinih riječi, roditelji su nažalost kako i sami kažu – shvatili prekasno.
‘Dio odrastanja’ prerastao je u brutalno svakodnevno nasilje
Prvi fizički napad zabilježen je u rujnu 2010. kada jedan od nasilnika koji je tada bio dečko Aleksine bivše simpatije, inače učenik osmog razreda, dočekuje Aleksu ispred škole, obara ga na zemlju i šuta.
Bojan i Dragana istog su trenutka reagirali i dobili uvjerenja od nove Aleksine razrednice Zorice Mikešić, da će škola reagirati i da se to neće ponoviti. S obzirom na to da se radilo o prvom fizičkom napadu koji nije imao nikakve ‘strašne’ posljedice, preko ovog incidenta se prešlo nadajući se da je to tek ‘dio odrastanja’. Međutim, kasniji događaji će pokazati da nitko nije učinio apsolutno ništa po pitanju ovog, ali i ostalih incidenata.
– U listopadu 2010. isti učenik Aleksu izvodi iz svlačionice i odvodi ga ispred škole do grmlja gdje ga ponovno nogama udara po tijelu i glavi. Napad na Aleksu zabilježio je školski nadzor, ali škola odlučuje zataškati incident opravdavajući se strahom od naše reakcije, ističu Bojan i Dragana, što je tek jedna, od mnogo prekršenih točaka Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Ovog puta Aleksa je završio na infuziji u Vojnoj bolnici.
U studenom iste godine, drugi učenik fizički napada Aleksu i prijeti mu. Mlađi učenici iz šestog razreda na nagovor starijih učenika također pokušavaju napasti Aleksu koji se uspijeva sakriti u automobil jednog nastavnika. Učenici su opkolili auto i počeli ga ljuljati. Dok je nastavnik izašao iz auta i rastjerao nasilnike, taj drugi učenik već je otvorio vrata auta i počeo udarati Aleksu.
Roditelji otkrivaju da je nastavnik na sudu nakon Aleksine smrti izjavio kako je incident prijavio ravnateljici, ali da nije upoznat s mjerama koje je škola provela po pitanju spomenutog incidenta.
– Škola ništa nije preduzela niti školski policajac koji je tim povodom bio kod nas u stanu kada nam je pokazivao noževe koje je oduzeo nasilnicima uz obećanje da će on to sve srediti ‘samo mu žao da im se ne pišu dosijei”, preprićavaju razgovor roditelji.
‘Nisi nam drug ako ne biješ Jankovića’ – bila je samo jedna u moru prijetnji s kojima se Aleksa svakodnevno suočavao
Nakon samo dvadesetak dana ‘prvi i treći učenik’ sa svojim školskim kolegama ponovno dočekuju Aleksu ispred škole. On u panici bježi i skriva se po školskom dvorištu, uspijeva nazvati oca te mu objasniti gdje se nalazi i u kakvoj je situaciji. Otac Bojan dolazi u trenutku kada su zlostavljači već uhvatili Aleksu i počeli ga maltretirati. Obiteljskim automobilom Jankovići odlaze s nasilnikom k njegovoj obitelji u nastojanju da objasne što se dogodilo i riješe problem, međutim već po samom dolasku započinje sukob u kojem cijeli kraj prijeti Jankovićima smrću. Uplakan i prestrašen Aleksa zove majku Draganu te je moli da pošalje pomoć jer će u protivnom ubiti njega i tatu.
Paralelno s ovim događajem uprava OŠ Sreten Mladenović Mika prijavljuje nestanak jednog učenika odnosno Aleksinog zlostavljača, glavni osumnjičeni za nestanak je Aleksin otac Bojan. Daljnu eskalaciju sukoba sprječava interventna jedinica PU.Ovaj događaj ostavio je na Aleksi trajne posljedice i traume, koje će nekoliko mjeseci kasnije presuditi u njegovoj odluci da si oduzme život.
U siječnju 2011. isti taj učenik ulazi u razred s članovima svoje obitelji i verbalno napada Aleksu. Fizički sukob sprječava Aleksina razrednica. Ovog puta Aleksina majka Dragana dolazi u školu, te zatiče sukob i suočava se s verbalnim vrijeđanjem upućenim njoj i njezinom sinu. Po završetku sukoba Aleksa traži pomoć psihologa i neuropsihijatra u niškom Kliničkom centru.
– Unutrašnjom kontrolom MUP-a utvrđeno je po službenoj belešci da je neko lice iz škole kritičnog dana pozvalo policiju, ali da je razgovor trajao 12 sekundi i da se to lice više nije javljalo. Verujem da dalje znate da je razredna na suđenju izjavila da bi ona ceo slučaj prijavila, ali se narednog dana pribojavala da će Romi napustiti školu pa eto nije ! U stvarnosti, direktorka škole je izvršila pritisak da to ne učini jer je kao što znate bila glavni koordinator u asimilaciji Roma od čega je imala impozantnu karijeru i pristup ogromnim donacijama, ispričali su nam roditelji.
Roditelji prijavili nastavnicu biologije
Gotovo svakodnevne kontrole MUP-a poslužile su nasilnicima kao instrument za izrugivanje
Veljača 2011. donijela je Aleksi nove životne probleme. Ranije spomenuti zlostavljači prijete Aleksi putem Facebooka navodeći da će patrolirati krajem te da mu nitko neće moći pomoći. Jedan od nasilnika posebno se ističe prijetnjama, dok su ostali sve pratili i na cijelu situaciju reagirali tek stisnuvši u tom trenutku valjda naiskrivljeniju opciju ‘Like’.
Aleksini roditelji navode kako je OŠ Sreten Mladenović Mika svega jednom obavijestila policiju o napadu na njihova sina. Pokrenut je disciplinski postupak protiv dječaka koji bio vođa nasilnika, ali je postupak pokrenut i protiv Alekse. Dana 26. ožujka 2011. Aleksa je brutalno pretučen ispred restorana ‘Vazdušna banja’ gdje je znao odlaziti igrati nogomet. Završava u Vojnoj bolnici i Neurokirurškoj klinici KC Niš s potresom mozga, povraćanjem, vrtoglavicom, podlijevima, masnicama i s longetom na nozi. Samo dva dana kasnije 28. ožujka nad vođom nasilnika bit će ukinut strogi nadzor unatoč činjenici da je pretukao Aleksu.
U travnju i svibnju 2011. odvijaju se zadnja dva napada na Aleksu. Prilikom prvog Aleksa udara glavom u drvo i ponovno završava u Vojnoj bolnici s ogrebotinama i masnicama, a prilikom drugog bježi niz ulicu od svojih nasilnika koji ga nazivaju pogrdnim imenima, gestikuliraju i poručuju mu da će ga silovati. Od 6. travnja 2011. Inspektori su gotovo svakodnevno bili u školi.
– Od 06.04.2011. inspektori policije su gotovo svakodnevno bili u školi. Nasilje, ono fizičko je prestalo ali ono psihičko i to od pojedinih nastavnika i odgovornih, psihologa i direktorke, se bukvalno obrušilo na Aleksu. Njegovi postupci su počeli da se gledaju kroz mikroskop, nakon Aleksine smrti saznajemo da mu direktorka svakodnevno i u prolazu preti izbacivanjem iz škole, a sadašnja direktorka Jasmina Stanković mu zbog bezazlene rasprave s njenom ćerkom čak preti tužbom prema nama ‘baš kao što su tvoji roditelji tužili nastavnicu biologije’ ! Koliko to ide daleko, govori i nastavnik likovnog, koji prijavljuje Aleksu jer Aleksa naziva njegovog sina nadimkom. Rekoh vam da većina nastavnika svoju decu ima u toj školi, iako neki stanuju na drugim krajevima grada, kažu nam roditelji te dodaju kako se njihov broj po školi dijelio poput konfeta, za apsolutno sve su ih zvali.
Sramotne izjave ravnateljice Suzane Popović Ickovski prilikom jednog incidenta
Otac Bojan nam je prepričao jedan razgovor s ravnateljicom Suzanom Popović Ickovski koja im je prilikom incidenta kada je Aleksa navodno pokvario slavinu te je zbog toga nastala poplava u učionici rekla ‘Zbog vas i vašeg sina ja sada ovde pišem izjave policiji po tri sata a vidite šta on radi! Ja kolegama nisam stigla ni slike iz Albanije da pokažem, jer ceo dan pišem izjave policiji’, prepričavaju nam roditelji.
Razrednica Zorica Mikešić tada je nekome rekla da pozovu Aleksu, jer Bojan nije želio da Aleksa ostane sam u kabinetu. Na Bojanovo pitanje o tome što su u školi poduzeli po pitanju zaustavljanja nasilja koje Aleksa svakodnevno trpi, Ickovski se ponovno obrušila na roditelje koji nam prepričavaju riječi koje im je uputila ‘Šta smo preduzeli, Vi to mene pitate?! Mi smo jedan divan, mali kolektiv čiji ugled Vi i Aleksa rušite. Vi rušite ugled ove škole. Vaš sin je bolestan, ON je bolestan, jel znate Vi šta je bolest?! Vodite ga iz ove škole”!
Na povratku kući Aleksa je Bojana upitao ‘Tata zašto sam ja bolestan?’. Bojan je uzalud pokušavao objasniti i opravdati nešto za što opravdanja nije bilo, ali je to učinio zbog sina. Aleksa mu je ponovno dodao ‘Tata i ti me lažeš’. Tada se za Bojana srušio cijeli svijet jer je imao osjećaj da je izdao svoje dijete. Aleksa je toga dana čuo cijeli razgovor koji se odvijao u zbornici.
Stvari su se napokon pokrenule, ali Aleksa je ostao duboko u zatvorenom krugu svojih strahova i trauma
Bojan i Dragana Janković, Aleksini roditelji niti u jednom trenutku nisu posustajali u borbi protiv nasilja koje je njihovo dijete trpjelo, čemu svjedoči i broj institucija kojima su se obratili. Na svaki Aleksin vapaj u pomoć odlazili su u osnovnu školu koju je dječak pohađao, gdje tvrde da su bili ismijavani postupcima ravnateljice i djelatnika škole. Iznemogli i potišteni Bojan i Dragana slijepo su vjerovali prosvjetnim radnicima koji su tobože bili usmjereni na odgoj, obrazovanje i napredak generacija i generacija djece, što su i tijekom cijelog razgovora isticali kao jedan od najvećih problema.
Za to vrijeme Aleksa se tiho gasio. Počeo je gubiti apetit, za vrijeme ručka nije mogao gutati hranu nego mu se ona vraćala nazad. Patio je od nesanice i trzao se prilikom buđenja. Neuropsihijatar je Aleksino ponašanje okarakterizirao anksioznim i subdepresivnim te mu je prepisao terapiju. Aleksa se zbog prijetnji koje je dobivao na Facebooku strašno bojao za oca, majku i sestru te je i po nekoliko puta dnevno silazio ispred zgrade provjeriti je li netko doista zapalio obiteljski auto, te jesu li vrata stana zaključana kako nitko ne bi mogao provaliti.
U školu je na satove biologije nosio ikonu, za koju je duboko vjerovao da će ga čuvati i dati mu snage da izdrži sve što mu je život priredio. Pred kraj života Aleksa je svojim đeparcem plaćao starijeg dječaka iz kraja da ga štiti jer je smatrao da se otac Bojan i tako previše brine oko svega.
Roditelji su za to doznali tek nakon Aleksine smrti kada se dječak koji je štitio Aleksu pojavio s novcem pred vratima. Dana 10. svibnja. 2011. Aleksa je odbio otići na terapiju koju je primao čitavo polugodište zbog dubokih posljedica koje je školsko nasilje ostavilo na njemu. Toga dana Aleksa je izlaz iz životnih problema pronašao u skoku s trećeg kata zgrade u kojoj je živio. Sahranjen je s pilotskom kacigom.
Usvojena je inicijativa za donošenje ‘Aleksinog zakona’, a u tijeku je i osnivanje fondacije ‘Mahir i Aleksa’. Predsjednica Skupština Republike Srbije te ujedno i predsjednica odbora za prava djeteta Maja Gojković, sazvala je sjednicu 11.2.2016 gdje je jednoglasno usvojena inicijativa za donošenje ‘Aleksinog zakona’ i kao takva je proslijeđena nadležnim ministarstvima gdje im je naloženo da dostave sugestije, prijedloge kao i mišljenje, govore nam epilog slučaja Bojan i Dragana Janković.
Fotografija koja se također nalazila na Facebook profilu nasilnika. Nasilnici se izruguju i sceniraju vlastito uhićenje ispred policijskog automobila parkiranog u dvorištu škole, samo 7 dana nakon Aleksine smrti.
Unatoč presudama evidentiran je novi slučaj nasilja u OŠ Sreten Mladenović Mika
Sutkinja Tanja Bejatović Savić osudila je OŠ ‘Sreten Mladenović Mika’ i njezinu bivšu ravnateljicu Suzanu Popvić Ickovski kaznama od 500.000 i 50.000 dinara.Škola i ravnateljica proglašeni su krivima jer u razdoblju od 20. studenog 2010. do 10.svibnja 2011. nisu uopće ili nisu pravovremeno poduzeli bilo kakve ili odgovarajuće mjere propisane Pravilnikom o protokolu postupanja u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Suzana Popović Ickovski podnijela je ostavku usprkos tome što je tvrdila da je škola učinila sve kako bi se nasilje suzbilo. Danas, ona predaje engleski jezik u jednoj niškoj školi i to s punim fondom satova. Utvrđeni su i propusti školskog policajca Ivice Grujića, ali mjere koje su protiv njega poduzete široj javnosti nisu poznate, prenosi NoviMagazin. rs.
Svi ostali i dalje rade u istoj školi i čak napreduju u karijerama, glavni glumci i dalje su uključeni u projekte asimilacije roma. Roditelji navode kako je Zorica Mikešić nakon Aleksine smrti prijevremeno umirovljena, kao i profesorica kemije koja je odbila pomoći Aleksi kada su ga nasilnici proganjali po školskom dvorištu, jer je ‘žurila na autobus’. Grujić i dalje obavlja dužnost školskog policajca.
Trojici delikvenata čija imena ne smijemo spominjati jer su za vrijeme počinjenja kaznenog djela bili maloljetni, presudom Višeg suda u Nišu izrečene su sljedeće kazne.
Vođa nasilnika dobio je pojačan nadzor u razdoblju od 6 mjeseci do 2 godine, a dvojica nasilnika koji su također sudjelovali u zlostavljanju dobili su tek po ukor od suda. Izrečene presude bile su maksimalne zakonske kazne za njihov uzrast. Kazne su izrečene za samo dva slučaja nasilja,zbog toga što su nasilnici tada imali više od 14 godina, prethodne sud nije razmatrao jer nisu imali zakonsku osnovu! Prema ocijeni škole ovo su bila ‘fina djeca i primjereni učenici’
OŠ Sreten Mladenović Mika ponovno se pojavljuje u medijima 5.studenog 2015. kada se učenik petog razreda ispisuje iz škole zbog nasilja, a škola ponovno ne provodi adekvatne mjere za suzbijanje nasilja unutar obrazovne ustanove – prenosi Srbijadanas.com. Iz Centra za socijalni rad u Nišu roditelji imaju informaciju da najviše predmeta dolazi upravo iz ove škole koja problem nasilja rješava tako što optuži obitelj žrtve nasilja i time ‘skine odgovornost”sa sebe. Navedeni primjer također je završio na taj način što su roditelje učenika koji je trpio nasilje prijavili Centru zbog toga što učenik nije išao u školu, iako je to bila preporuka neuropsihijatra.
Bojan i Dragana Janković za srednja.hr o Aleksinom zakonu
– Odgovornima u školi i školskoj upravi Niša poručujemo da se nećemo smiriti dok i poslednji od njih ne bude snosio odgovornost i krivicu za šta su osuđeni. Isti također nisu svesni da svojim zataškavanjem šalju ozbiljnu poruku nasilnicima, žrtvama i njihovim roditeljima i da netko od njih može uzeti pravdu u svoje ruke zbog toga. Aleksin zakon ukratko predviđa oštrije mere do isključenja iz škole za nasilnike kao i rigorozne kazne za njihove roditelje. Daje nastavnicima veće ovlasti u radu ali u jednom delu i pripisuje oduzimanje licence odgovornima u školi u slučajevima kad ne reaguju, prikrivaju ili ne prijavljuju nasilje u školi, kao što je bilo u slučaju Alekse, kažu nam roditelji.
Prije svega želja im je da se nasilje u školama smanji jer je ono iz godine u godinu drastično veće, a trenutno stanje po pitanju nasilja predstavlja ozbiljnu podjelu na dva tabora, roditelje i nastavnike, što po njima nije dobro.
– Aleksin zakon će makar i prisilno naterati ta dva tabora na saradnju. Također bismo želeli da se pre svega promeni odnos prema ovom problemu, a on će se sigurno promeniti kada ili ako bude usvojen ovaj zakon. Ako ništa drugo, nasilje u školama će se sigurno bar smanjiti jer će tada imati i pravnu prisilu i veće pravne konsekvence za one koji ga budu kršili, a koji su se do sada prema ovom problemu odnosili kao ”društveno korisnom radu” ili kao problemu koji se njih ne tiče ili su što je najgore, od istog okretali glavu. Svakako će, ako ništa drugo, silom prilika približiti dva tabora – roditelje i nastavnike i pokušati da od njih napravi jedan tim, poručuju roditelji koji su svjesni da niti jedan zakon ne može promijeniti odnose u jednoj sferi, čak niti u društvu, ako ono to ne želi.
– Mora se mijenjati svijest kao i zakon. Ovo prvo je išlo malo teže, jer se nije poštovalo ni ovo drugo. ‘Znate, ne govorimo mi o makroekonomskoj ili bilo kojoj teoriji i politici ili šta već, mi govorimo o maloletnim nasilnicima koji mlate slabije u školi na očigled nastavnika, gde ili roditelji ne reaguju ili nastavnici. Zato očekujemo od države da kroz Aleksin zakon menja svest onih koji ga krše, dovoljno je da rade svoj posao. Da bi se to ostvarilo, država prvo mora priznati da ima problem za koji trenutno nema rešenje te zbog toga podržati izmenu zakona.Iskreno verujemo da smo svojom borbom dali doprinos rešenju ili barem smanjenju ovog problema, što je i naša misija, silom prilika nam nametnuta! To nam potvrđuju i na hiljade roditelja i nastavnika koji nam daju podršku i bez kojih sve ovo ne bi imalo smisla, zaključuju roditelji.
Pokušali smo putem škole doći do komentara trenutne ravnateljice OŠ Sreten Mladenović Mika Jasmine Stanković, nastavnice biologije Milene Cvetković, školske psihologinje Slađane Golubović, školskog policajca Ivice Grujića, bivše ravnateljice Suzane Popović Ickovski, ali bezuspješno. Na pitanja nismo uspjeli dobiti odgovor.
