Priča o Zadraninu koji se vratio iz inozemstva: ‘Hvala Irska, ali ne!’
U prošloj je godini čak 4.342 radno sposobnih Hrvata odselilo na rad u Irsku, a već prvim mjesecima siječnja ove godine gotovo 400 njih krenulo je put ove obećane zemlje za rad kako bi svojoj obitelji osigurali što bolji život. I dok smo cijelo ovo vrijeme svjedočili relativno sretnim pričama mladih Hrvata koji su s obitelji ili bez nje odlučili potražiti bolji život u irskim gradovima poput Dublina, Corka, Limericka i Galwaya, priča o Zadraninu koji je svoja ne tako lijepa iskustva podijelio za Slobodnu Dalmaciju dokazuju da ni tamo ne teče ‘med i mlijeko’.
Skupa hrana, još skuplji stanovi, depoziti za unaprijed tri stanarine, potpuno drukčiji uvjeti poslovanja za ‘pridošlice s Istoka’ bili su samo neki od razlog zbog kojih se Zadranin koji je odlučio ostati anoniman odlučio vratiti već nakon desetak dana rada u tuđoj zemlji. Irska je kaže, super zemlja, ali daleko od onoga što pišu po Facebook grupama poput Oglasi u Irskoj, Idemo u Dublin i Idemo u Irsku.
Zaliha novaca i manje satnice za strance
U svome obraćanju za Slobodnu Dalmaciju, tehnički crtač iz okolice Zadra priznao je kako je poput mnogih Hrvata bolje sutra odlučio potražiti Ryanairovom kartom u jednom smjeru. No, već pri samom slijetanju kaže, shvatio je da ni tu ne teče ‘med i mlijeko’.
Prije samog odlaska u Irsku, našao je oglas za posao u jednoj firmi na spomenutim grupama, poslao je životopis, dobio je i pozitivan odgovor koji je značio odlazak u Dublin. U kratkome roku dogovorili su sve oko rada.
– Ok, znaš za početak da to nije baš lako dok staneš na noge. Trebaš imati zalihu novca, od tisuću do 1,5 tisuća eura obavezno, ispod toga teško. Soba je od 500 eura pa naviše uz obavezan depozit, a to je krevet u stanu. Ako ćeš bliže centru, bude njih deset na onim “vojnim“ krevetima u stanu, dva WC-a, traže još pet, a svaki po 500 eura za ležaj. Tamo je stala stanogradnja pa ljudi rentaju, a kako je veliki priljev Rumunja, Bugara, Poljaka, Hrvata, potražnja je velika i dižu cijene, priznao je obrazovani Zadranin.
Kaže, nisu problem samo visoke stanarine već i činjenica da nekoliko njih morate već unaprijed platiti.
– Neki traže depozit za mjesec dana, a neki za dva, tri mjeseca. A to znači 500 eura stanarine i još tri stanarine unaprijed, plus režije, životne potrebe, tvrdi za Slobodnu Dalmaciju.
I cijena rada, kaže, razlikuje se za strance, a najviše se cijeni IT sektor i medicnsko osoblje.
– Znao sam u globalu u što idem, ali kad sam došao tamo, shvatio sam da su se ‘malo’ promijenile okolnosti i došlo je na to da ne moram raditi baš svaki dan. S tim što smo i manje plaćeni mi iz iistočnog bloka’ nego Irci. Oni ne rade ispod 25 eura po satu, mi radimo na minimalcu koji je od 9,15 do 15 eura po satu, osim IT sektora i medicinskih sestara.
Cijena rada pada
I dok općenito za Dublin kao grad ima samo riječi hvale, zemlja je kaže, uređena i sve ide kao ‘po traci’, domaćini su izrazito ljubazni prema strancima, no problem kaže, nastaje što uvozni radnici jedni drugima ruše cijenu rada.
– Cijena rada pada već neko vrijeme, moji irski cimeri su mi rekli da se to dogodilo još početkom ove godine. Veliki je priljev ljudi u potrazi za poslom i boljom egzistencijom, čuju se razni jezici po ulici, kao po Trstu nekad. Poljski, rumunjski, hrvatski, u dućanu te pozdravljaju s “dobar dan“ jer odmah skuže da si Hrvat. Moji su cimeri imali 24 do 25 radnih sati tjedno. Na minimalcu koji je, ako je i 10 eura, ukupno 240 eura tjedno. To su uglavnom poslovi u mesnoj industriji, s voćem i povrćem, ili rade kao maseri u spa resortima. Ali, i u hotelima je kad nema dovoljno klijenata – hvala i ideš kući, rekao je hrvatski ‘povratnik’.
I usred radno vremena, poslodavci te kaže, mogu poslati doma, a to automatski znači manja plaća za taj dan.
– Neki koje sam upoznao kažu da su radili u dućanima i čim oko neke ure opadne prodaja, odmah je bilo ‘idemo s posla’, a nisi plaćen ako ne radiš! Kad si solo, onda ti je to još nekako i ok, ali ako dođeš tamo s obitelji, dijete treba nahraniti, obući, presvući. Vrtić košta 1000 eura, a i vrlo je teško iznajmiti stan ako dođete s obitelji i malim djetetom. Čak nekad moraš lagati i da nisi u paru s curom, kazao je ogorčeni Zadranin.
U desetak dana koliko je ostao tamo razgovarao je s našim ljudima koji su mu priznali kao im roditelji pošalju novaca kad im prifali, u toj filozofiji tvrdi nije vidio mnogo razloga za ostanak tamo.
Na bolovanje možeš zaboraviti
Ljudi obično zamišljaju kako će izlaskom iz aviona već naći posao, Zadranin uvjerava da nije tako. Iako je on isprve uspio naći posao u struci tehničkog crtača koji je cijenjeno zanimanje u Irskoj, uvjeti rada daleko su od od onoga što je očekivao.
– Mene je plaćao manje od najamnog radnika Irca i napravio sam u četiri dana više posla nego što bi oni napravili u šest dana. Bili su oduševljeni našim iskustvom, širokim spektrom znanja koje imamo, a vidio sam i da nas cijene. Nisam nikad bio neki rasist ili nacionalist niti bih to želio biti, ali Rumunji i Bugari nisu tamo na cijeni kao radnici poput Hrvata. Ali njih je više, mijenjaju ih kao na traci.
Znali su kritizirati naše ljude da previše rade i da ‘nabijaju’ tempo njima za istu cijenu rada, priznao je.
U Irskoj kažu ljudi rade poslove za koje su mu rekli kako ih nikada ne bi obavljali kod nas. Noćne smjene koje kod nas nikada ne bi radili, kolege anonimnog Zadranina itekako odrađuju.
– Ako se radi vani na otvorenom, nema stajanja ako pada kiša. Ako si bolestan, nisi plaćen, doma si. Ima ljudi kojima je ok na poslu, kojima je super, zadovoljni su, imaju marendu od firme na pauzi. Ali sve u svemu, život je tamo skup, hrana je skupa, osim Lidla i Aldija, gdje su cijene slične kao i kod nas, kaže i dodaje kako pivo stoji 15 eura, a kutija cigareta 10.
‘Hvala Irska, ali – ne!’
Za Slobodnu Dalmaciju ostao je anoniman upravo zato jer mu je neugodno javno govoriti o svom kratkotrajnom radnom iskustvu u Irskoj, ali njemu jednostavno ovakav način nije odgovarao.
– Kad sam došao tamo, zbrojio se na brzinu, podvukao – to je to, toliko ću zaraditi, to toliko košta – idem nazad! Nije to – to. Da sam bio uporan, da sam tjerao mak na konac, možda bih uspio, ali želim reći da nije to baš tako kao što se prezentira. Ljubazni su prema strancima i uspjeli su zato što su skinuli poreze informatičkoj industriji, privukli su svjetske firme tamo, počeli su uvoziti radnu snagu. Ali znaš što je najveće ludilo. Kad nas usporediš s njima, geopolitički i resursima – imamo više od njih. Imamo turizam, klimu, podneblje… Tamo nema ništa zapuštenog, sve se obrađuje, sve se isplati, a kod nas sve stoji, priznaje zadarski mladić koji je odlučio odustati od irskoga sna.
Da nema ženu i dijete kaže, možda bi kaže, trudio se svim silama ostati, ovako kaže nije imalo smisla.
– Vratio sam se u Hrvatsku, uspio naći slabije plaćen posao u struci, ali sam barem doma, podstanar, moram plaćati kredit, ali sam sa ženom i djecom. Tamo bih životario. I ovdje životarim, ali barem nisam odvojen od obitelji, a u Irskoj bih sjedio u sobi i gledao u plafon nakon posla, misleći se – ‘što sad’. Hvala Irska, ali – ne, iskreno zaključuje.
