Priča studentice FER-a: Kako uspjeti u muškome svijetu?
Blogerica Ivana Keleš s Fakulteta političkih znanosti intervjuirala je kolegicu s FER-a na svom blogu. U nastavku vam donosimo intervju.
Ako je netko sinonim za svestranost u životu onda je to zasigurno 22-godišnja studentica treće godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva – Helena Maretić. Osim što se odlično snalazi u muškome poslu, koji je pun predrasuda prema djevojkama, ova FER-ovka ne da uspješno prevladava muško-ženske barijere što se poslova tiče, nego uz to ima i pregršt hobija i ostalih aktivnosti.
Programiranje, davanje instrukcija, planinarenje, bavljenje psima i vožnja motorom samo su dio onoga čime se Helena u životu bavi. Kako je to biti djevojka koja se bavi pretežno muškim poslovima, kako joj ide trenutni posao s fiskalizacijom bagajni, kako je završila na jumbo plakatu, te ima li uz sve poslove i hobije vremena za obitelj i prijatelje – pogledajte u intervjuu koji slijedi.
Kako je biti djevojka u muškome svijetu? Je li se ponekad osjećaš diskriminirano?
Pa da, ponekad se osjećam diskriminirano jer obično muški spol kad vidi djevojku da radi neke takve informatičke poslove i programira, odmah si prvo pomisli „kaj ona tu radi“, „nema ona pojma“, ali se poslije dosta često iznenade.
Kakvi su studenti FER-a? Jesu onakvi kakve ih većina opisuje, kao freakove i geekove ili…?
Pa, većina je.. Nažalost. Stvarno ono… Hodaš po hodniku i misliš si „Ja tu ne spadam“. Naravno, ima i normalnih, ali ima i onih koji samo gledaju na sebe, na svoj uspjeh i to im je jedina preokupacija u životu.
Kakav je odnos profesora prema vama curama na FER-u?
Dobar je. Ne omalovažavaju nas na način da mi sad manje znamo od dečkih ili nešto. Neke cure tvrde da ponekad bolje prođu ako se na primjer malo ljepše obuku, srede i to, no ja nisam još do sad imala takvih iskustava. No, istina je da neki profesori koji prema dečkima pristupaju na jako ozbiljan način, prema nama curama se ponašaju puno simpatičnije.
Jesi li već napravila neki svoj program, u sklopu faksa i općenito?
Trenutno, u sklopu faksa, radim na jednoj vrlo korisnoj društvenoj android aplikaciji, a o čemu se radi neću točno reći da mi netko ne bi ukrao ideju.(smijeh)
Većina njih od svojih roditelja traži da im plate školarinu. Ti si pak odlučila za svoju školarinu zaraditi sama. Kako je to izgledalo?
Ove godine sam naime morala platiti punu školarinu, jer mi je ostalo nekoliko ispita iz druge godine. Školarina mi je bila 8400 kuna i nisam htjela zamarat roditelje sa time, jer bi ih to dosta opteretilo. Zato sam si odlučila sama isfinancirati školarinu. Preko ljeta sam radila za jedan terenski promocijski servis, sada još uvijek prodajem nakit u jednoj trgovini, dajem instrukcije iz matematike za srednje škole, a i sada mi je uletio posao s fiskalizacijom blagajni.
Kada smo već kod fiskalizacije, je li se koji vlasnik lokala iznenadio kada si im došla postaviti program za fiskalizaciju blagajni u njihov kafić?
Da, skoro svi. Ljudi su isprva više mislili da sam ja došla nešto vezano uz poreznu upravu, a ne za samu instalaciju blagajne. Mislili su da radim nešto drugo, a ne baš informatičke poslove.
Je li bilo kakvih problema prilikom takvih instalacija?
Jesi uspješno uspjela napraviti sav posao?
Uspješno sam instalirala sve blagajne, ali skoro niti jedan kompjutor nije bio spreman za fiskalizaciju pa se, osim samog instaliranja, na svakome nešto trebalo dodatno napraviti i podesiti. Neki lokali nisu imali internet, pa sam i to morala sređivati, ili ako bi kompjutor bio jako usporen onda sam ga morala nadograđivati sa RAM- memorijom i tako dalje. Bilo je tu svega.
Svojedobno si se bavila i politikom i završila na jumbo plakatu. Kako je do toga došlo?
Pretprošle godine bila sam suosnivačica stranke ABH, te četranesta na koalicijskoj listi ABH i Jedino Hrvatske u VII. izbornoj jedinici za Sabor. Kako su se u predizborno vrijeme radili jumbo plakati za našu stranku, pozvali su me ako želim sudjelovati na slici i ja sam naravno pristala.
Uz sve to, imaš li kakve hobije? Imaš li uopće vremena za takvo što?
Neki bi se začudili, ali imam. Planinarim od malih nogu, svake godine idem na Velebit, ali i po manjim planinama. Pošto moji roditelji imaju uzgajivačnicu pasa labradora, bavim se i psima, te ih vodim na izložbe. Isto tako, treniram zumbu i vozim motor, a strast za njima pokupila sam od dečka.
Često idemo po moto susretima i proputovala sam skoro cijelu Hrvatsku motorom, a želja mi je s njim otići i van naše zemlje.
Onda dakle uz sve druge obaveze, pronalaziš vremena za obitelj, prijetelje i dečka?
Pronađem ja vremena za sve. Ponekad je teško uskladiti posao, faks i još društveni život, ali da se. Bez društvenog života život mi nebi bio ispunjen.
Za kraj, pogledajte poruku što je ova simpatična svestrana djevojka poručila mladima.
