Pričali smo sa stručnjacima: Ako vidite zlostavljano dijete u školi, evo što trebate učiniti

Školska godina je počela, a u klupe su se vratili i učenici koji su proživjeli i još uvijek proživljavaju obiteljsko nasilje. Razgovarali smo sa stručnjacima iz Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, a oni su nam pojasnili ključne stvari – kako prepoznati i što učiniti kada dođemo u susret sa žrtvom nasilja u obitelji.

Ilustracija: Pixabay

Počela je školska godina, a u školske su se klupe, među ostalima, vratili i učenici i djeca žrtve nasilja u obitelji. Nasilje u obitelji upravo je tema kojom su se u rujnu pozabavili stručnjaci iz Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Iz tog smo razloga razgovarali Enom Juričić, socijalnom pedagoginjom koja je tamo zaposlena kao pružateljica podrške. Ona nam je objasnila tri ključne stvari – kako prepoznati zlostavljano dijete u školi, što učiniti kad uočimo znakove zlostavljanja i kako bi škole mogle unaprijediti sustav uočavanja i prevencije obiteljskog nasilja.

1. Kako nastavnici, drugi učenici i okolina poput roditelja drugih učenika mogu prepoznati da je neko dijete zlostavljano?

Znakovi ovise o mnogim čimbenicima kao što su dob djeteta, intenzitet i trajanje te vrsta nasilja kojem je dijete izloženo (tjelesno kažnjavanje, tjelesno nasilje, emocionalno nasilje, seksualno zlostavljanje, zanemarivanje). U slučaju kada postoje vidljivi, tjelesni znakovi zlostavljanja kao što su tragovi ugriza, neobične modrice, opekline, frakture na neobičnim mjestima, promjene boje kože ili bolovi pri pokretu ili kontaktu relativno je lako prepoznati da je dijete zlostavljano, no u većini slučajeva ovakvi vidljivi znakovi ipak ne postoje.

Neki od znakova, osim onih vidljivih oku, koji nam mogu pomoći da posumnjamo da je neko dijete žrtva zlostavljanja su izbjegavanje fizičkog kontakta s drugima, strah od svlačenja na tjelesnom odgoju, prikrivanje povreda odjećom dugih rukava, rani dolazak u školu i izbjegavanje odlaska kući nakon škole ili često izostajanje iz škole, smanjeno zanimanje za okolinu, gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je ranije uživalo (npr. sportske aktivnosti, igranje igrica, crtanje), otežano sklapanje prijateljstava, problemi u druženju s vršnjacima, agresivno ponašanje prema prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima, smetnje pažnje i koncentracije zbog čega dijete otežano prati nastavu…

Kao znakovi zanemarivanja najčešće se navode pothranjenost, nedostatak higijene i/ili odgovarajuće odjeće, izostajanje s nastave bez opravdanog razloga, slab školski uspjeh, nesudjelovanje roditelja u cijepljenju/sistematskim pregledima te nesuradnja roditelja sa školom (npr. neodazivanje roditeljskim sastancima). Kod zlostavljane djece javljaju se brojne smetnje na emocionalnom planu – dijete osjeća stalni strah, nesigurnost i tjeskobu, može biti često ljuto i/ili agresivno, pokazivati regresivno ponašanje (dijete se ponaša kao da je mlađe i mokri u krevet ili sisa palac)… Kao što je prethodno navedeno, djeca koja su žrtve nasilja u obitelji i sama mogu biti nasilna prema vršnjacima, ali to mogu biti i tiha, mirna i nesigurna djeca koja vrlo rijetko ometaju nastavni proces pa su zato nažalost često izvan fokusa učitelja.

Iz prethodno rečenog jasno je da prepoznavanje zlostavljanog djeteta nije jednostavno, a posebno je važno naglasiti da neki od opisanih simptoma mogu ukazivati i na neke druge emocionalne ili ponašajne problema djeteta, a ne nužno zlostavljanje. Iz tog razloga nužno je i važno biti oprezan kod zaključivanja i s djecom razvijati odnos povjerenja kako bi nam sami ispričali o tome što im se događa.

2. Ako nastavnik ili roditelj uoči znakove zlostavljanja, što učiniti i kome se obratiti?

Svatko tko ima saznanja o kršenju djetetovih prava, a posebno o svim oblicima tjelesnog, duševnog ili spolnog nasilja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta može to prijaviti centru za socijalnu skrb, najbližoj policijskoj postaji ili policiji na 192 ili nadležnom državnom odvjetništvu. To može biti susjed, prijatelj, član obitelji ili neka treća osoba. Posebno bih istaknula da je pri procjeni i donošenju odluke o prijavi nasilja nad djetetom dovoljna i sama sumnja o postojanju nasilja.

Kada učitelji imaju saznanja o nasilju nad djetetom, dužni su prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji postupiti na sljedeći način:

• ukoliko je učenik povrijeđen, odmah pozvati službu hitne medicinske pomoći
• žurno izvijestiti ravnatelja škole koji će izvršiti prijavu policiji i obavijestiti centar za socijalnu skrb, a na traženje državnog odvjetništva ili policije dostaviti svu relevantnu dokumentaciju
• savjetovati se sa stručno-razvojnom službom odgojno-obrazovne ustanove, stručnjacima centra za socijalnu skrb ili drugom stručnom službom izvan ustanove
• izraditi službenu bilješku o dojavi nasilja i poduzetim aktivnostima, razgovorima, izjavama i svojim opažanjima

Ako se s djetetom razgovara o nasilju koje je doživjelo uputno je da to bude na mirnom mjestu na kojem se dijete osjeća sigurno. Dijete treba saslušati i nikako ga ne prisiljavati da govori ako nije spremno. Važno je djetetu pokazati da mu vjerujemo, a ako osjeća krivnju za situaciju u kojoj se nalazi (npr. „Tata me udario jer sam dobio lošu ocjenu.“) jasno istaknuti da ono nikako ne može biti i nije krivo za nasilje koje doživljava.

3. Na koji bi način škole mogle unaprijediti ili održavati postojeće sustave uočavanja slučajeva obiteljskog nasilja?

Uočavanje znakova i rano prepoznavanje da je dijete žrtva obiteljskog nasilja važno je jer time, osim što možemo zaustaviti nasilje, stvaramo preduvjet započinjanja tretmanskog rada s djetetom, a kojim se mogu ublažiti posljedice zlostavljanja.

Iz tog razloga u svim školama potrebno je osigurati zastupljenost stručnih suradnika odgovarajućega profila ovisno o broju učenika jer pedagog, psiholog i stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila (socijalni pedagog, logoped, edukacijski rehabilitator) pripremljeni su za pomoć učenicima, roditeljima i nastavnicima.

Osim edukacije budućih učitelja i nastavnika za vrijeme njihova fakultetskog obrazovanja, potrebno je razvijati i provoditi programe stručnog usavršavanja djelatnika škola u području obiteljskog nasilja. Time se podiže svijest i znanje o postojanju ovog problema te povećava razina kompetencija djelatnika škola za uočavanje slučajeva obiteljskog nasilja.

Kao što je to slučaj s primjerice temom vršnjačkog nasilja, uputno je odrediti minimalan broj roditeljskih sastanaka i satova razredne zajednice posvećenih temi obiteljskog nasilja, a u skladu s kurikulumima međupredmetnih tema Građanskog odgoja i obrazovanja, Osobnog i socijalnog razvoja, Učiti kako učiti, Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije, Održivi razvoj i Zdravlje.

Obilježavanje datuma kao što su Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom ili Međunarodni dan dječjih prava također je dobar način kako s djecom, uz zanimljive popratne aktivnosti, razgovarati o ovoj temi. Zaključno, da bismo prepoznali, zaustavili i spriječili nasilje nad djecom i mladima, važna je kvalitetna komunikacija između učitelja, stručnih suradnika, roditelja i učenika. To podrazumijeva kvalitetnu komunikaciju na razini učenik – učenik, učenik – učitelj, učitelj – učenik, učitelj – učitelj, učitelj – roditelj/skrbnik, roditelj/skrbnik – učitelj, učenik – stručni suradnik, učitelj – stručni suradnik itd.

U nižim razredima osnovne škole učitelji/ice su ti/e koji/e najviše vremena provode s učenicima u razredu, a poznavanje obiteljskih prilika, redovita i kvalitetna komunikacija s roditeljima te praćenje napretka svakog pojedinog učenika (ne samo u akademskom smislu) može pomoći u uočavanju nekih od gore opisanih simptoma. U višim razredima osnovne te u srednjoj školi tu ulogu uglavnom preuzimaju razrednici, ali slučajeve obiteljskog nasilja može uočiti i bilo koji drugi nastavnik ili stručni suradnik koji ulaže u međusobne odnose i s učenicima gradi odnos povjerenja.

Podršku ili savjet kako postupiti u slučaju da ste žrtva obiteljskog nasilja ili ste prepoznali znakove obiteljskog nasilja može se zatražiti putem Hrabrog telefona (0800 0800), a informacije o postupku prijave mogu se dobiti i na besplatnoj i anonimnoj 116 006 liniji Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja koja je otvorena svaki dan od 0 do 24 sata.