Priče ljudi koji su služili vojni i civilni rok u Hrvatskoj

Ovih se dana puno pisalo i govorilo o odmrzavanju vojnog roka u Hrvatskoj. Razni su se stavovi i argumenti iznosili u korist i u štetu ponovnog uvođenja vojnog roka, no nitko se nije obratio mladićima, sada već muškarcima, koji su ga prošli u samostalnoj Hrvatskoj. Matko i Marko služili su civilni i vojni rok u Hrvatskoj vojsci. Evo kako je to izgledalo.

Wikipedia

Prema podacima iz MORH-a, od 1996. do 2007. godine , vojni rok je na ovaj ili onaj način odslužilo gotovo 276.000 mladića. Od toga je u vojsku išlo 219.752 mladića, a na civilni vojni rok 56.175 mladića. 

I dok se mediji odvih dana zabavljaju raspravljajući o mogućnosti ponovnog vojnog roka, malo se tko osvrnuo na to kako je taj vojni rok izgledao, što se u sklopu njega radilo i što od svoje službe dobili mladići koji su ga odradili. Matko i Marko služili su vojni i civilni rok. ovo su njihove priče.

Vojni rok

Matko Šutalo danas je odvjetnik u rodnom Valpovu. Vojsku je služio 2003./2004. godine, po tri mjeseca u vojnoj policiji u Zagrebu i u Osijeku.

Dužnosti i prosječan dan u vojsci razlikovali su se u Osijeku i Zagrebu. Nakon što su odradili obuku u kojoj su učili vojnu teoriju, činove i slično gradivo, u Zagrebu je radio na renoviranju vojarne.

– Prva 3 tjedna do prisege nismo mogli nigdje. Obuka je trajala od 7 ujutro do 7 navečer, s pauzama za obroke. Nakon prisege imali smo prešutni dogovor sa zapovjednicima našeg voda da oni koji su oženjeni i imaju djecu idu svaki vikend kući, a ostali po dogovoru svaki drugi vikend.

Što se tiče daljnje obuke, imali smo organiziran dan i to dio za vojnu obuku, a drugi dio za uređenje i adaptiranje vojarne. To su bili poslovi čišćenja, bojanja, krečenja, postavljanja laminata…Tko je što znao, to je radio.
Imali smo 10 dana taborovanje na vojnom poligonu na Slunju. Ja sam bio 20 dana. Prvi puta sa svojim vodom na vojnoj obuci, a odmah idućih 10 dana kao kuhar trećem vodu. To je bilo i 1. mjesecu tako da je bilo dosta snijega, više od metar. Bilo je zabavno, ispričao nam je Matko.

U Osijeku je bilo dosta drugačije. Svi zapovjednici u vojsci nisu isti. Uz rad, držali su i straže u Domu hrvatske vojske. Straže su trajale po 12 sati. Nakon što bi se odradila dnevna smjena, dobili bi 24 slobodna sata, a nakon noćne 48. 

– Prvi mjesec bio je postrožen, dok se nismo upoznali sa zapovjednicima, a druga dva mjeseca je bilo odlično.. radilo se od 7 do 3, a nakon toga smo imali slobodno vrijeme u krugu vojarne. Bavili smo se sportom, igrali PES i te stvari, kaže.

Vojna disciplina našem sugovorniku nije predstavljala prevelik problem, no bilo je i onih kojima se nije bilo lako priviknuti na vojnički život, no nisu ni svi zapovjednici krasni. 

– Nije bilo toliko strogo koliko smo imali organizirano vrijeme, od 0-24 bio si pod nadzorom, čak i u slobodno vrijeme moralo se znati gdje si u svakom trenutku. Nekima to nije odgovaralo. Oni koji ne trpe autoritet, ili koji su labilniji, njima je bilo teže se za uklopiti..

Bilo je groznih zapovjednika. Recimo dok smo bili u Zagrebu dečka koji je iz Zagreba nisu htjeli pustiti kući nakon što mu se cijev od kanalizacije puna fekalija srušila na njega. Mislim to nije bilo humano. Na moju inicijativu su ga jedva pustili da ode kući i opere uniformu i sebe.
Ali kažem većinom je sve bilo u redu. Sto se tiče kazni za ‘neposluh’, najgore ti je bilo da te ne puste kući. Sve ostalo je bilo prihvatljivo. I pritvor i rad i sve drugo, prisjetio se.

Pravila se ipak nisu uvijek poštovala. Bježanja u izlaske najčešće su i najdraže vojničke priče. Onima koje bi se uhvatilo, nije baš bilo do smijanja. Kazne su bile razne, od pritvora, rada do zabrane vikenda.

– Naravno da previše discipline nikada nije dobro pa je bilo i bježanja u grad. Imali smo svoje ljude na kapiji, na ulazu u vojarnu i s njima u dogovoru bježali u Grad u izlazak. Do jutra i prije svitanja bi se vraćali. Nikada nas nisu uhvatili, a one koje jesu dobili bi kazne. Stroga zabrana izlaska i zabrana vikenda bile su najgore kazne. I još bi te onda hvatali za svaku sitnicu. Što god je trebalo to su većinom radili ti “nedisciplinirani”, kaže Matko.

Vojnička prehrana bila je slična prehrani u studentskim menzama. Ako vam je hrana u menzama dobra, u vojsci ćete biti siti. Svaki je vojnik dobio svoju porciju, ali su gladni uvijek mogli dobiti još.

– Hrana mi je bila odlična, doduše ja nisam nešto izbirljiv. Uvjeti u Zagrebu nikakvi da ti budem iskren. Spavaonice čiste, ali kupaonica katastrofa!! Dakle 3 WC-a na 100 ljudi, tuševi u kaosu. Grozno, ispričao je.

Osim baratanja oružjem, u vojsci se, tvrdi, uče i stvari korisne u civilnom životu. Osim pravilnog namještanja kreveta, u vojsci su se sklapljala posebna i trajna prijateljstva.

– Vjerujem da su oni koji su bili manje disciplinirani, koji su bili aljkavi, lijeni za vrijeme boravka u vojsci morali su se naučili koliko toliko brinuti o sebi, nekom redu i disciplini kada se to od njih tražilo. Uglavnom mislim da je to svima bila neka dobra životna škola.
Ja sam to shvatio kao da to moram odraditi i to je to. Bilo je teških trenutaka, kada ti je bilo svega dosta i preko glave, ali bilo je i lijepih. Upoznao sam dosta ljudi iz cijele Hrvatske s kojima sam i danas u kontaktu i kad se vidimo to je opće veselje, našalio se. 

Da se njega pita, Matko bi , osim ako nije prevelik trošak, vratio vojni rok. 

– S obzirom na to na što se sve kod nas baca novac, uvođenje vojnog roka nam je najmanji problem, kaže naš sugovornik.

Civilni rok

Zagrepčanin Marko Juričić Đoni umjesto služenja vojske odradio je civilni rok u jednom vrtiću u zagrebačkom naselju Špansko. Umjesto 6 mjeseci koliko traje vojni rok, civilni rok traje 8. Đoni je svoju obvezu prema državi odradio u sezoni 2005/2006.

– Svaki tjedan sam radio od ponedjeljka do petka od 07 do 15 sati. Vikendom sam bio slobodan. Dužnosti su mi bile svakojake, od održavanja radnih površina i samog vrtića, razvoženja doručka, užine i ručka, pomaganje u administraciji, te meni osobno, asistiranje oko čuvanja djece.

Ukratko da se razumijemo, bio sam kako bi se reklo u narodu, mali od svega, šegrt you name it. Pošto sam bio u jednu ruku potrčko za sve, ponekad mi je bilo naporno jer kao klinac od 18 godina, buntovan i težeg karaktera znalo mi je smetati što su me u jednu ruku ‘iskorištavali’. Sve u svemu, jedno divno iskustvo, te bi preporučio svakome tko to želi, ispričao je Đoni.

Ovisno o tome kakve interese imate, civilni rok mogao je biti lijepo i ispunjavajuće iskustvo. Našem je sugovorniku rad s djecom bio prekrasno iskustvo, na koje su mu ostale uglavnom lijepe uspomene.

– Sve u svemu, jedno divno iskustvo, te bi preporučio svakome tko to želi. Bilo je tu i slatke platonske ljubavi, ali klinac k’o klinac, usereš se k’o kod penala u finalu svjetskog prvenstva. Najljepša uspomena mi je bila kada sam došao jedan dan u dvorište i kada te 30 klinaca zovne imenom i vesele ti se kao da si dao onaj penal u finalu svjetskog prvenstva. Divni mali ljudi i svakako bih to ponovio, rekao nam je Đoni.