Možda je 8. rujna, Međunarodni dan pismenosti najbolji dan kako biste saznali nešto o samom procesu stvaranja, o poteškoćama s kojima se svaki potencijalni autor mora suočiti, te općenito o pitanju koje mnoge zanima, ‘što pisati’.
Profesor Ivan Pranjić iz gimnazije Čakovec zna da postoje učenici koji žele i vole pisati. Nikad ne zadaje samo dvije, ili tri teme za zadaćnicu. On s učenicima predloži i do deset tema, kako bi svatko imao svoju. – Temu treba zaobići, ako drugačije ne ide, smatra profesor Pranjić, a ovu je priliku iskoristio kako bi objasnio zašto pisati i o čemu pisati.
Zašto podijeliti osobno iskustvo s nekim? Pisanje je uzbudljiva avantura. Njime se stječe samopouzdanje i osjećaj da vladamo nečim iznimno važnim. To je jezik. Dijeleći osobno iskustvo s nekim, svoj jezik iz puke potencije pretvaramo u stvarnost, udahnjujemo mu život. Zamislimo da znamo svirati saksofon tako dobro da njime možemo odsvirati sve melodije što nam se pletu u uhu. Jezik je jedan takav instrument koji znamo svirati i morali bismo biti zahvalniji majkama koje su nas tome izvrsno naučile.
Nažalost, njime uglavnom sviramo banalne melodije, a s onima najuzbudljivijim škrtarimo. Da bismo iskoristili sve njegove registre moramo otvoriti srce. Kod pisanja školskih zadaća učenici su me uvijek molili da dodam još koju temu, sve dok ne bismo došli do desetak različitih, tako da je gotovo
svatko imao svoju.
Govorio sam im da prvo napišu tekst, a onda neka izaberu jednu od tema koje su ionako, uglavnom, bile dosta apstraktne. Temu treba zaobići, ako drugačije ne ide. Treba ju prilagoditi vlastitom iskustvu jer ono je jedino relevantno. Iz njega je jedino moguće izvesti tekst, a ne iz deducirajuće apstrakcije koja se nameće kao zadatak. O čemu može pisati mlad čovjek?
Granice iskustva je moguće nadići, a da se ono ne napusti do kraja. Shakespeare je, primjerice, svoje kraljevske drame temeljio na prilično nepouzdanoj građi, a to im ipak nimalo ne umanjuje vrijednost. Mladi pisac, kao uostalom i onaj iskusniji, može u bilo koji prostor i vrijeme postaviti svoje likove i tekstove općenito, ali uvijek im mora darovati vitalnost istinskih, u vlastitom iskustvu duboko ukorijenjenih osobnosti. O čemu, dakle, može pisati mlad čovjek? O svemu što dobro poznaje, ako je u tome istinoljubiv, jednostavnije rečeno iskren. Iskustvo iskrenosti daruje moć pisanja jer tekst se piše sam ako se sluša srce koje mrzi laž, pa tako umjesto glumljenja pisanja, skribomanije, počinje se pisati i postaje se piscem.
