Profesor Teologije iz Rijeke: Priziv savjesti nikada ne smije biti na štetu nekog drugog
Priziv savjesti u medicini tema je o kojoj u javnosti sve češće govori, naročito u kontekstu pobačaja. No pobačaj je samo jedna mogućnost kada se liječnik može koristiti prizivom savjesti. Što učiniti kada, primjerice, Jehovin svjedok ne želi primiti transfuziju krvi, a život mu je ugrožen? O takvim se stvarnim primjerima govorilo na okruglom stolu o temi ”Priziv savjesti u medicinskoj praksi – kada je i koliko doista utemeljen?“ održanom na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci.
Fakultet zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i Zaklada Sveučilišta u Rijeci organizirali su okrugli stol o temi „Priziv savjesti u medicinskoj praksi“. Prema riječima dekana Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci Alana Šustića jedan od zadataka ovog novoosnovanog fakulteta je organiziranje ovakvih skupova. Studenti su imali priliku poslušati primjere iz prakse o kojima su govorili liječnici i medicinsko osoblje.
Pravo na život važnije od vjere
Sanja Balen, pročelnica Katedre za kliničkolaboratorijsku dijagnostiku Medicinskog fakulteta, govorila je o transfuziji krvi u kontekstu priziva savjesti. Podsjetila je na primjer djeteta u Rijeci koje je umrlo jer njegovi roditelji iz vjerskih razloga nisu dopuštali transfuziju krvi.
– Takve su situacije nedopustive, tvrdi Josip Grbac s Teološkog fakulteta u Rijeci naglašavajući da priziv savjesti nikada ne smije biti na štetu nekog drugog te da je pravo na život bitnije od ispovijedanja vjere.
Liječnici nemaju pravo uskraćivati pacijentu medicinske zahvate
O trendovima u javnosti govorila je novinarka Novog lista Nađa Berbić. Istaknula je da se u medijima uglavnom govori o prizivu savjesti u kontekstu abortusa te dodala kako je abortus prije četrdeset godina bio zabranjen, a sada je ta tema opet u fokusu javnosti.
– Ono što zasigurno treba prvo učiniti jest pobliže definirati pojam priziva savjesti unutar struke. No ne smije se dogoditi da u jednoj bolnici niti jedan liječnik ne želi vršiti abortus. Ako do takve situacije dođe, medicinska nas struka onemogućuje u onome što je naše pravo i tu nastaje problem, zaključuje Berbić.
O tom je problemu govorio Herman Haller, pročelnik Katedre za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Naveo je primjer tridesetjednogodišnje Indijke Savite Halappanavar koja je u listopadu 2012. godine umrla od sepse u Irskoj jer liječnici nisu, nakon spontanog pobačaja, htjeli napraviti abortus dok se čuju otkucaji srca fetusa.
Pobačaj je tek jedan dio problema
Kao dodatan problem koji treba uzeti u obzir naveo je i nedeklarirani priziv savjesti – liječnik se ne izjasni javno o svom uvjerenju, ali ipak ne obavlja neki medicinski zahvat.
– No tu nije samo pitanje abortusa diskutabilno. Što je s kontracepcijom, pilulom „za dan poslije“, umjetnom oplodnjom, maloljetnicima, silovanjima, LGBT osobama, ističe Haller.
Zakon o prizivu savjesti mora biti jasno definiran
Jedan je od zaključaka okruglog stola da mora postojati jasan i precizan zakon kojim bi bilo propisano kada je priziv savjesti opravdan. O tome je govorila Dalida Rittossa s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Istaknula je da je u svim medicinskim zakonima propisana mogućnost priziva na savjest sve dok on ne ugrožava život pacijenta. No nejasno je ostalo pitanje tko odlučuje o tome. Primjerice, liječnik tvrdi da je pacijentov život u opasnosti, no pacijent ne želi primiti njegovu pomoć zbog vlastitog priziva savjesti. Tko ima pravo i čiji je priziv savjesti onaj na koji se zakon u ovom slučaju odnosi?
Sažeci izlaganja na ovom okruglom stolu bit će uskoro tiskani u obliku brošure, najavila je Elvira Marinković Škomrlj, rukovoditeljica Službe za odnose s javnošću i protokol Sveučilišta u Rijeci.
