Profesori poticali maltretiranje pothranjene djevojčice
Zlostavljanje u osnovnoj i srednjoj školi sve je češća pojava. Na meti su pretila djeca, homoseksualci, osobe s posebnim modnim ukusom i slično. Linda S. je bila zlostavljana jer je bila pothranjena i svoju je priču napisala za Youth Communication, neprofitnu organizaciju koja pomaže mladima da razviju svoj potencijal kroz pisanje i čitanje.
Prenosimo vam Lindinu ispovijest.
www.safenetwork.org
By Linda S.
Imena u tekstu su promijenjenja.
Dok sam išla u osnovnu i srednju školu bila sa pothranjena. Često su me zbog toga zadirkivali i maltretirali i zbog toga nisam imala samopouzdanja. Najgori period je bio tijekom šestog razreda, kad me učenik Bill počeo nemilosrdno zadirkivati.
Nakon mjesec dana Bill je prebačen u moj razred. Na prvi pogled nije se činio kao nasilnik. Činio se stidljivim i mirnim. Ali kad bi se našao u društvu drugih učenika sve bi se promijenilo. Bill je postao moj mučitelj, a ja sam se osjećala kako on postoji da bi mi uništio život.
Ozbiljna bolest
Kad bolje razmislim, Bill me nikad nije maltretirao osim kad je imao publiku. Kad god bih izlazila pred ploču, on bi uzvikivao ‘glupačo’, ‘rugobo’ i ‘mršavice’. Slušao je sve što ja govorim i sve glasno ponavljao i ismijavao. Čak me je zvao ‘anoreksičarkom’.
Nikad nisam brinula o kilaži i nisam pazila koliko kalorija unosim u organizam. Jednosatvno samo imala brz metabolizam. Prvi put sam čula za anoreksiju s osam godina, kad je moja sestra donijela iz razreda letak o poremećajima u prehrani. Nakon što sam ga pročitala, naučila sam kako anoreksičari često imaju iskrivljenu percepciju svog fizičkog izgleda i težine.
Kad god bi me netko nazvao anoreksičnom, mislila sam na sve one koji boluju od te bolesti i kako ozljeđuju svoje tijelo jer se žele uklopiti u društvo idealnog izgleda.
Nazivanje anoreksičnom nisam shvaćala kao kompliment, ali mi nije predstvaljalo ni uvredu. Shvatila sam da je to bolest, usprkos Billovom ustrajanju da taj termin koristi kako bi me podcijenio.
U pokušju da naučim svoje vršnjake, napisala sam esej o poremećajima u prehrani i prezentirala ga na engleskom jeziku. Nisam ni jednom podigla pogled, samo sam čitala svoje riječi s papira. U razredu je bio muk, čula sam vlastitu jeku.
Mislila sam kako će napokon shvatiti o čemu je riječ, a oni su me samo pogledali i nakon zvona izletjeli iz razreda. Hodajući do sljedećeg razreda čula sam kako svi mrmljaju riječ ‘anoreksija’. Bill je s prijateljima opet pričao o meni, a ja nisam mogla vjerovati.
Srce mi je kucalo nevjerojatno brzo, lice pocrvenilo. Bila sam bijesna i htjela sam se razgalamiti, ali što sam mogla reći? Što sam mogla napraviti da to prestane? Što sam mogla učiniti da me itko sasluša? Ništa. Apsolutno ništa. Mislila sam ako progovorim o maltretiranju kako me nitko neće shvaćati ozbiljno.
Zbog Billa se svakako od početka osjećam bezvrijednom. Kad sam shvatila da moj esej nije promijenio mišljenje mojih vršnjaka, imala sam još manje hrabrosti i nisam htjela reći ravnatelju kako me Bill i njegovi prijatelji maltretiraju.
Moj glas nije dopirao do drugih
Isabel je bila moja jedina prijateljica u šestom razredu. Počele smo se družti jer je i ona bila zlostavljana. Mene su maltretirai zbog pothranjenosti, a nju zbog viška kilograma. Vjerovala sam da je svatko lijep na svoj način i kad sam gledala Isabel vidjela sam prekrasnu djevojku s crnim, egzotičnim očima i prelijepim osmjehom. Pitala sam se zašto se drugi nisu potrudili upoznati Isabel. Bila je jedna od najboljih osoba u razredu i bila je jako inteligentna. Vrlo brzo smo postale najbolje prijateljice.
Isabel je bila zlostavljana gore od mene. Dečki su je međusobno zvali ‘debela i zbunjena djevojka’. Kad bi prolazila hodnikom, djeca bi za njom vikala ‘Ti si ružna’. Isabel nije ništa poduzela kako bi to prekinula. Ponekad bi se samo nasmijala, a ja sam znala više od ikoga kako joj to nije bilo smiješno. Nekada sam vidjela kako suzdržava suze.
S vremenom sam osjećala krivnju jer je Isabel bila užasno zlostavljana, a ja se tome nisam usprotivila. Kad se već nisam mogla zauzeti za sebe, mogla sam bar za nju. Ali sam u tom periodu osjećala kako moje riječi nisu važne. Bill me natjerao da mislim kako sam bezvrijedna i ne zaslužujem tuđe poštivanje.
Dio mene se bojao da bi se Isabel naljutila na mene. Nikad nismo pričale o zlostavljanju kad smo bile zajedno. To je bilo nepisano pravilo. Znale smo kako je jednoj i drugoj pa nismo htjele to ni spominjati. Sad sam shvatila kako smo sve mogle zaustaviti samo da smo rekle nekome u upravi. Možda bi Bill i njegovi prijatelji bili suspedirani. Škola je ustanova koja je trebala biti sigurno područje za sve učenike, a Isabel i ja to nismo imale.
Moji profesori se nisu obazirali
Kako se uznemiravanje nastavilo, moji profesori su samo stajali sa strane i gledali. Ponekad su izgledali kao da ih to zabavlja. Profesor iz matematike je ohrabrivao nasilnike jer mi i on nazivao ‘glupačom’. Jednom je rekao ‘Linda ti si glupa skoro kao (drugi učenik)’. Mislim kako je htio ispasti smiješan, ali me stvarno povrijedio. I kad to nije izrekao, uvijek se tako prema meni ponašao.
Profesor iz povijesti mi je jednom rekao ‘Čak bi i jako glupe osobe znale odgovor na to pitanje’. Uporno me isto pitao i kako nisam znala odgovor, smijao mi se. Profesorica fizike mi je rekla kako sam ‘pasivna’ kad nisam mogla odgovoriti na postavljeno pitanje. Kako god, uvijek sam se osjećala kako nisam dovoljno dobra.
Na jednom satu iz matematike profesor mi nije vjerovao da nemam najtanji ručni zglob pa mi je on ponovno izmjerio. Nije mu bilo jasno kako sam kao najmršavija imala deblji zglob od nekih u razredu. Zbog njega sam si pronalazila sve više mana.
‘Glupa’, ‘mršava’ i ‘ružna’
Nisam nikad progovorila jer sam mislila da mi nitko ne može pomoći. Profesorima očito nije bilo stalo, a nisam bila meta uznemiravanja samo dečkima, nego i curama.
Za objedom je moj razred sjedio za stolom, a ja do Isabel. Leah, najpoželjnija cura u razredu, okupila je grupu dečki oko sebe i krenuli su zadirkivati Isabel i mene, a mi smo se pravile da ne čujemo.
‘Da moraš birati između Linde i Isabel, koga bi izabrali?’ pitala je Leah. ‘Leah jesi li ti ozbiljna?’, odgovorili su s gađenjem. Čak nisam bila ljuta na njihove zlobne komentare. Počela sam vjerovati njihovim riječima i prihvatila svoju sudbinu da sam glupa, mršava i ružna.
