Prstom u oko: Hrvatsko plodno tlo za šaku američkog sjemena nebuloze
Iako je nazivanje uragana ljudskim imenima američka praksa, jedan takav ovih dana doputovao je u Hrvatsku u obliku Judith Reisman. Gospođa sitne tjelesne građe i još sitnijh pogleda na svijet naišla je na plodonosno tlo za svoje ideje u ovom „komunističkom društvu“. Uspjela je postati prava zvijezda.
Posljednjih nekoliko dana hrvatske medije pune tekstovi i iscrpni izvještaji o misiji Judith Reisman u Hrvatskoj. Ova, kako je neki nazivaju znanstvenica, došla je u Lijepu našu na poziv udruge Vigilare i Centra za obnovu kulture.
Pranje zubića i mozga u kombinaciji s bakicom ekscentričnih stavova
Vigilare je udruga koja se protivi već uvedenom zdravstvenom odgoju i promovira svoj stav sloganom ‘Pranje zubića ili pranje mozga?’, a Reisman su doveli u Hrvatsku jer je priča oko zdravstvenog odgoja počela odlaziti u drugi plan iza nekih novih medijskih napisa i nekih novih tekstova koji će začiniti kavanske rasprave.
Međutim onda se dogodila ova (samo) naizgled simpatična bakica prilično smiješnih stavova.
Zašto smiješnih stavova? Zato što Reisman tvrdi da je gledanje pornografije neizliječiva ovisnost, jer s heroina se čovjek može skinuti, ali gole slike u pamćenju nitko ne može izbrisati.
Također, jedna od znanstvenih teza koju je, kako tvrdi dokazala jest da postoji mogućnost da je homoseksualni pokret u Njemačkoj pomogao u usponu nacističke stranke i holokausa. Iako sama ne demantira holokaust što je više puta kazala hrvatskim medijima, svejedno potvrđuje teorije iz knjige ‘Pink svastika’ i na njoj izgrađuje svoje stajalište.
Naime spomenutu knjigu napisali su još 1995. Scott Lively i Kevin Abrams, a knjiga se bavi idejom da je homoseksualizam kriv za holokaust, te da se skupine koje se bore za spolnu i rodnu ravnopravnost mogu usporediti s Hitlerovom mladeži.
Zbog ovih stavova koji se krše s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, ne može se ne pomisliti na upitnost njezinog statusa znanstvenice i istraživačice.
Pjevala dječje pjesmice, pa postala znanstvenica
Osim toga, Reisman je svoju karijeru počela tako da je sedamdesetih pisala i pjevala pjesme za djecu za televizijski program jedne američke TV postaje. Nakon velike traume koja je zadesila njenu obitelj, potaknuta negativnim iskustvom odlučila napraviti zaokret u karijeri i pozabaviti se znanstvenom djelatnošću.
Naime 1966. njena 10-godišnja kćer je bila silovana od strane 13-godišnjeg susjeda, a njegovo opravdanje za taj čin je navodno bilo da će se ‘djevojčici svidjeti to što joj radi’ jer je to saznao iz očevog Playboya. Ponukana tom izjavom Reisman je krenula u svoj pohod istraživanja uloge američkih erotskih časopisa u spolnom zlostavljanju djece.
Nigdje više publiciteta nego u maloj Hrvatskoj
Neki tvrde da je kvaziznanstvenica, dok je drugi uzdižu u zvijezde zbog ‘jasnog stava i relevantnih istraživanja koje je provodila više od trideset godina’.
Čak i da je neko istraživanje ove ekscentrične gospođe u godinama zaista provedeno i uspjelo potvrditi neke teze, pitanje je s koje je pozicije ulazila u istraživanje te na koji način postavljala sve hipoteze, kad mnogi njeni stavovi zaista nemaju veze sa zdravim razumom.
Svejedno, unatoč kontroverznim izjavama i ekscesu na Političkim znanostima, Reisman je dogurala čak i do Hrvatskog sabora. Tamo je održano druženje sa saborskim odborom HDZ-a, koje je očekivano prošlo u najboljem redu.
Na Reismaničine tvrdnje HDZ-ovci su kimali glavom i odlično ih prihvatili. Tu nije problem ova američka gospođa koja propovijeda svoje uvrnute stavove, već oni koji su je pozvali.
Jer Reisman će otići, a oporba i vladajući će ostati.
Doviđenja Reisman i što sada?
Ovo društvo će ostati, a Reisman će sjesti u avion i otputovati u svoj SAD u kojem je „zdravstveni odgoj slomio mlada srca i povećao broj spolno prenosivih bolesti.“
Ostat će ljudi koji su je pozvali i koji je smatraju velikom znanstvenicom, ostat će oporbenjaci koji su poslušno kimali glavom na njene ideje, ostat će i vladajući koji ne znaju uvesti promjene s pravom javnom raspravom u koju su uključeni svi akteri i koja traje dulje od nekoliko dana.
Zbog toga nije bitna jedna malena ekscentrična baka koja je posijala sjeme nebuloze u medijskom prostoru, već ono što će ostati nakon što ona ode.
Društvo koje ne razmišlja kritički, demokracija koja se svodi paradiranje po medijima i poneka dobra ideja koja rijetko kad naiđe na odobravanje u ovom neplodnom području.
