Psihijatrica objasnila zašto mladi vole pirotehniku: ‘Zapravo nas plaši, ali u kontroliranim uvjetima’
Korištenje pirotehnike je i ove godine dovelo do ozljeda djece i starijih. Dok policija najavljuje razmatranje pooštravanja kazni za pucanje pirotehnike, zanimalo nas je što ljude uopće privlači pirotehnici. Aldenita Matić iz Klinike za psihijatriju ‘Vrapče’ navodi da mlade pirotehnici privlači činjenica da je to ‘zabranjeno voće’, a manji dio sigurno uživa i u plašenju ljudi i životinja. Vatrometi su uzbudljivi ljudima zbog svjetlosnih i zvučnih efekata, ali nestručno korištenje petardi je rizično ponašanje koje može dovesti do teških posljedica.
Foto: Ivor Kruljac, srednja.hr/privatna arhiva
Nova godina je prošla i pucnjave raznoraznih petardi i pirotehnike već lagano postaju samo daleko sjećanje u našem uhu. No, nažalost, posljedice pirotehnike i dalje su vidljive. Tako smo prošlog tjedna pisali o vandalizmu nad Osnovnom školom Lovre pl. Matačića u Zagrebu. Iz novogodišnje noći je izašla razbijenih prozora, oštećenih zidova s obiljem ostataka raznoraznih petardi i pirotehnike na školskom igralištu. Policija je u srijedu navela da za sve sumnjiči tri 16-godišnjaka. K tome, policija je ovog petka navela da je zbog zabave s pirotehnikom 13 osoba zadobilo teške tjelesne ozljede, a 20 osoba je ozlijeđeno. U obje se kategorije nalaze i djeca mlađa od 14 godina.
Omnipotencija i val dopamina: ‘Mladi često srljaju u rizične situacije’
No, zašto mladi vole pirotehniku te su voljni na ovaj rizičan način slaviti Novu godinu? Subspecijalista psihoterapije i socijalne psihijatrije iz zagrebačke Klinike za psihijatriju ‘Vrapče’, Aldenita Matić, nam je navela da vatrometi i pirotehnika svakako izazivaju uzbuđenje. No, kod mladih ističe i da vjerojatno postoji i želja postati dio skupine. Mladi se pucanjem pirotehnike možda pokušavaju uklopiti čak i ako ne uživaju u pucanju petardi.
– Za pretpostaviti je i da dio uzbuđenja ide i iz činjenice da se radi o ‘zabranjenom voću’. Za adolescenciju je karakteristična ‘omnipotencija’ odnosno vjerovanje da sve mogu, sve znaju i da se loše stvari njima ne mogu dogoditi, pa iz tog razloga često srljaju u rizične situacije i aktivnosti. Kod jednog manjeg dijela onih koji koriste pirotehniku sigurno će se naći i osobe koje će namjerno pirotehnikom plašiti ljude ili životinje, pa čak i nanositi namjerno povrede i uživati u tome, što je ispoljavanje agresivnog nagona i to možemo razumjeti kao dio sociopatskih crta ličnosti, rekla je Matić.
Naša sugovornica je dodala i da je ljudski mozak pripremljen reagirati na svjetlosne i zvukovne signale. Kako navodi, kontrastne živopisne boje koje se raspršuju uz popratnu eksploziju kod ljudi izazivaju uzbuđenje i veselje. Iako nam navodi da nije našla previše literature psihičkoj pozadini privlačnosti pirotehnike, bilo je znanstvenika koji su se i time bavili.
– Daniel Glaser, neuroznanstvenik i ravnatelj Science Gallery London na King’s Collegeu u Ujedinjenom Kraljevstvu, kaže da je razlog zašto toliko volimo vatromet taj što nas to zapravo plaši, ali u kontroliranim uvjetima. Poput munja, svijetli bljeskovi upozoravaju nas da će se nešto, poput praska grmljavine ili praska vatrometa, uskoro dogoditi. Imamo efekt iznenađenja, iščekivanja. Ovo aktivira amigdalu u mozgu koja detektira strah. Nakon što su svjetla potaknula iščekivanje prijetnje, odjekujući prasak vatrometa potvrđuje tu percepciju u našem mozgu. Kao odgovor, naši centri za nagrađivanje oslobađaju val dopamina, kemikalije koja regulira zadovoljstvo. Još jedan razlog našeg uzbuđenja je taj da smo izloženi bojama koje inače ne vidimo. Vatrometi, odnosno kemičari istinski sintetiziraju nove valne duljine boja, opisala nam je Matić što privlači naše umove pirotehničkim efektima.
Branitelji u bolnici traže spas od pirotehnike, ozlijeđenima treba pomoći i psihološki
No, pregledavajući znanstvenu literaturu za potrebe ovog razgovora, naša sugovornica nam navodi da se većina znanstvenih radova koje je našla odnosi na zbrinjavanja ozljeda nakon korištenja pirotehnike, a ne psihičkog liječenja ovisnosti o pirotehnici. Teme su bile stradavanje ruku, očiju, uši, ali bilo je i smrtnih slučajeva. Među njima čak i namjernih i nenamjernih ubojstava. Iako nam navodi da nije imala iskustvo liječenja nekoga od ovisnosti o pirotehnici, ako to uopće i postoji, Matić je ipak navela da bolnice za duševno zdravlje imaju posla upravo zbog mentalnih izazova koje pirotehnika stavlja pred ljude.
– Bilo je nekoliko pacijenata, branitelja, traumatiziranih u Domovinskom ratu, koji bi se značajno pogoršali u vrijeme novogodišnjih blagdana, direktno povezano s korištenjem pirotehnike. Neki su godinama tražili hospitalizaciju između Božića i Nove godine kako bi taj period proveli u zaštićenom okružju bolnice, otkrila je psihijatrica svoja iskustva.
Ako se dogode ozljede zbog pirotehnike, potrebno je pomoći ozlijeđenima, ali ne samo fizički. U slučaju teških ozljeda koje mogu ozbiljno narušiti kvalitetu života, ozlijeđenima može biti teško prihvatiti novu stvarnost. Matić je toga svjesna, ali nam navodi da nije upoznata s konkretnim načinima pomaganja s unesrećenima od pirotehnike iz psihološkog ugla.
– Nije mi poznato postoje li programi za pomoć mladima nakon ozljeda koje su zadobili od pirotehnike, pretpostavljam da nakon zbrinjavanja fizičke ozljede bude i procjena potrebe pružanja psihološke pomoći. Sigurno postoji i odgovornost roditelja, nakon što dođe do ozljede djeteta. Pogotovo ako je roditelj ‘kontrolirao’ cijelu akciju, odnosno poticao dijete da koristi pirotehniku. Nakon takvog događaja teško se nositi s mogućim osjećajem krivnje, rekla je Matić.
Nije isto gledati vatromet i rizično ponašanje s petardama: ‘To se potvrđuje na dječjim kirurškim odjelima’
Sve u svemu, subspecijalistica psihoterpaije i socijalne psihijatrije je istaknula da se vatrometi koriste još od drevne Kine i da se danas koriste za zabave, proslave i velikih javnih događaja poput olimpijskih ceremonija. Stoga uživanje u pirotehnici, zbog već ranije opisanih reakcija u mozgu nije sporno. Dokle god uživanje u pirotehnici ne prelazi granice vlastite sigurnosti i ugrožavanja drugih. No, petarde rade upravo to.
– Volim vidjeti dobar vatromet koji su organizirali profesionalci uz ozbiljne mjere opreza i sigurnosti. Bacanje petardi ne podržavam nikako baš zbog posljedica koje mogu biti ozbiljne za onoga koji ih koristi, ali i za ljude koji su osjetljivi na zvukove, ljude koji boluju od PTSP-a, ne mora to biti samo ratni PTSP. Životinje pate. Novogodišnja pucnjava je trauma za većinu kućnih ljubimaca, ali i za sve druge životinje koje su kolateralne žrtve ljudskog veselja. Nestručno korištenje pirotehnike svakako je oblik rizičnog ponašanja, što se svake godine, nažalost, potvrdi na dječjim kirurškim odjelima, ustvrdila je psihijatrica Matić.
I dok je naša sugovornica poručila da se ‘iskreno nada’ da se zakonskim ograničavanjem pirotehnike postigao cilj, čini se da u samoj policiji time nisu zadovoljni. Istog dana kada smo posjetili napadnuti osnovnjak u Folnegovićevom naselju s početka teksta, glavni ravnatelj policije, Nikola Milina je istaknuo da je od 13. prosinca policija oduzela 2,5 tone pirotehničkih sredstava. Među njima je bilo preko 100 tisuća komada petardi, a nažalost, bolnice su i ove godine imale posla. U rukovanju s pirotehnikom je tijekom praznika teško je ozlijeđeno 10 osoba, a njih 16 je prošlo s lakšim ozljedama.
– Među njima ima odraslih osoba, ali nažalost i djece koja su se ozlijedila dok nisu bila pod nadzorom roditelja. Zasigurno će se analizirati sve što se dogodilo tijekom ovogodišnjih blagdana (…) Mi smo za najbolje zakonsko rješenje, a zasigurno će se razmatrati i pitanje pooštravanja kazni. Apeliram da svi promislimo te ukažemo na problem i posljedicu, zaključio je Milina na konferenciji za medije povodom potpisivanja ugovora s istaknutim hrvatskim sportašima, Zrinkom Ljutić, Ivanom Bertićem i Vitom Kožarom.
