Psihologija je jedan od onih fakulteta na koje svake godine nahrupi više studenata nego što ih se može upisati. Neki od njih se kasnije malo razočaraju, a neki budu i više nego zadovoljni. Razgovarali smo s Jakovom, studentom Psihologije u Rijeci. Otkrio nam je, između ostalog, kakva je literatura, kakvi su profesori i koliko je psihologija zanimljiva.
Trebate znati da, osim državne mature, morati pisati i test opće kulture i nešto slično testu inteligencije. To donosi 30-40 % sveukupnih bodova. Jakov kaže da nije to ništa strašno, ali da je dosta bitno da se dobro riješi.
Prve dvije nisu baš zanimljive
-Prve dvije godine nisu toliko zanimljive koliko studenti očekuju da će biti. Dosta se radi statistika i metodologija, rekao nam je Jakov iza kojeg su dvije godine Psihologije.
-Fakultet je općenito dosta znanstveno orijentiran, što se nekima možda ne sviđa, ali poslije shvatiš kako ti je ipak to sve bitno. Kasnije postane zanimljivije, ali definitivno mislim da većina ljudi ima krivu percepciju faksa i struke, otkrio je.
-Kolegiji su uglavnom fokusirani na statističku obradu rezultata, kritičnost pri čitanju literature, izdvajanje bitnog od nebitnog, pretraživanje baza, članaka i sl.
Literature ima masu i uglavnom je na engleskom jeziku, ali Jakov nam je otkrio da su studenti jako dobro povezani pa tako rade i nabavljaju skripte. Od studenata se zahtjeva pisanje seminarskih radova i to po strogim pravilima.
-To sve mora biti po PS-u, moraš paziti na sitnice, tražiti članke, a sve je uglavnom na engleskom. Za razliku od ostalih fakulteta, na kojima studenti ne znaju kako citirati, nas stvarno izmuče s tim, tvrdi Jakov.
Svi misle da smo mi samo za škole
Pitali smo ga i što misli gdje je lakše studirati Psihologiji, u Rijeci ili Zagrebu. Evo što nam je rekao: -Mi imamo stvarno ok profesore, ma super je većina njih i pomoći će ti kad treba. Mislim da nam je zbog toga u jednu ruku lakše, ali priča se da je i kvalitetnije.
Nakon pet godina studiranja, evo gdje sve može raditi psiholog i kolike su mogućnosti zaposlenja:
-Teoretski se može raditi u firmama, bolnicama, školama, policiji, zatvoru, vojsci, razno raznim udrugama…Postoje i nekakve specijalizacije za one koji žele provoditi terapije.
-Jako je slabo ta naša mogućnost zaposlenja raširena. Ljudi nemaju pojma o tome što mi stvarno možemo raditi i za što smo sposobni. Svi misle da smo mi za škole i to je to, ali zapravo možemo stvarno puno toga.
