Od rada u malom podrumu do zlata oko vrata: Priča o Ines, svjetskoj prvakinji u robotici
U kući obitelji Pribičević nalazi se jedan podrum koji je, ne tako davno, postao prava robo-radionica. Ondje robotičarska ekipa pod mentorstvom gospodina Zorana Pribičevića naporno vježba za najveća svjetska natjecanja u tom području. Ekipu Rescue Maze prvotno su činili Matej Novosad i Janko Pribičević, a od ove godine pridružila im se i Ines Kušen, simpatična odlikašica iz zagrebačke XV. gimnazije. I slučajno ili ne, baš nakon ovog pojačanja ekipa Rescue Maze postala je svjetski robotički prvak.
Ines Kušen| fotografija iz privatne arhive
Ines Kušen ima samo 16 godina i upravo je završila 2. razred XV. gimnazije Zagreb, poznatije kao MIOC. Kaže, sretna je što nam može reći da je imala prosjek 5.0, pogotovo ako uzmemo u obzir njene hobije. Svira klavir, obožava učiti strane jezike. I da, poprilično se uspješno već godinama bavi robotikom.
Sve je započelo u jednoj ljetnoj školi
S robotikom se Ines susrela u ljeto 2010. godine kada su je roditelji upisali u Ljetnu školu tehničke kulture u Kraljevici. Riječ je o školi koja se odvija svake godine, a ondje je mnoštvo radionica na temu tehničkog, poput modelarstva, informatike, elektrotehnike i strojarstva. Tada još osnovnoškolka, na prvi se pogled zaljubila u svijet tehnike, a posebice u elektrotehniku i informatiku. Prisjeća se, te su godine učili dizajniranje u kompjuterskom programu SketchUp, kojeg i danas koristi za dizajniranje svih dijelova za robotiku.
Nakon te godine, Ines se svake naredne vraćala u Kraljevicu. A onda se njena obitelj preselila u Australiju. Ondje je Ines postala član nacionalne robotičarske ekipe, a na jedom od svjetskih natjecanja upoznala je svoju sadašnju hrvatsku ekipu.
– Nakon što smo se ove godine vratili u Zagreb, pridružila sam se Mateju Novosadu i Janku Pribičeviću u tim pod mentorstvom Zorana Pribičevića. Marljivo smo nastavljali s radom svaki tjedan, a pred natjecanja i preko školskih praznika i svakodnevno. Pri tome želim reći da je naš mentor uvijek nama djeci prepuštao odluku kad ćemo se nalaziti i raditi. Zaista, ne da nas je samo puno naučio i vodio nego i još više motivirao, kaže nam Ines.
Ekipa Rescue Maze i njihovi mentori| fotografija iz privatne kolekcije
Kroz puno rada i truda do svjetskog zlata
Rade izvan škole, uglavnom subotama i to u podrumu kojeg je mentor Pribičević prenamijenio u robo-radionicu.
– Za vrijeme školske godine uglavnom se svaku subotu nalazimo na radionicama robotike kod mentora, a za vrijeme praznika uvijek pokušavamo raditi intenzivnije, da iskoristimo to dodatno vrijeme, objašnjava Ines.
I rad i trud itekako im se isplatio, jer su se s nedavno održanog svjetskog robotičkog natjecanja u Japanu Ines i njena ekipa vratili sa zlatom oko vrata. Kaže, za natjecanje su se intenzivnije krenuli pripremati kada je nastava završila. Radili su do 21. srpnja gotovo svaki dan, često i po osam, a nekada i deset sati dnevno.
– Japan je simbol robotike i utoliko nam je ova medalja posebno draga. Uz to natjecanje, ranije sam bila član australske ekipe na svjetskim natjecanjima u Kini i Njemačkoj, te na nacionalnim australskim natjecanjima, gdje smo redovito pobjeđivali. Također sam sa sadašnjom ekipom (naravno uz nacionalna hrvatska natjecanja) bila na natjecanjima u Austriji, Sloveniji i Italiji ove godine, i na svima smo osvojili prvo mjesto. Svako natjecanje mi je novi izazov i zanimljivo, ne samo zbog samog natjecanja, nego i zbog prilike za nova poznanstva i prijatelje iz cijeloga svijeta, kaže Miočanka.
Uz školu i robotiku, Ines ima i neke druge aktivnosti – svira klavir i uči strane jezike. Smatra da joj je slobodno vrijeme ono koje popunjava radeći i baveći se onim što voli, pa joj, kaže, ono uopće ne nedostaje.
Još uvijek više robotičara nego robotičarki
Voljela bi Ines da u robotiku uđe još više djevojaka, ali i dječaka. I sama je živi primjer da za uspjeh na ovom području spol nije nimalo bitan.
– Mislim da sam ja bila jako sretna što su me roditelji od malena poticali da se bavim informatikom i robotikom, premda sam često bila jedina cura u timovima. Vjerojatno je puno cura koje bi zanimala robotika, informatika, elektrotehnika, ali ih možda sprječavaju te predrasude koje nauče doma, u školi ili bilo gdje drugdje, da je to više za dečke, smatra Ines.
I ove godine ide u školu u Kraljevicu, a primijetila je kako je ondje svake godine sve više djevojaka zainteresiranih za STEM predmete.
– Imam mnogo prijateljica koje se također bave robotikom. Sigurna sam da bi i one, kao i ja, trebale biti ohrabrene da slijede svoje interese, istražuju nove i da pri tome ne misle da je nešto vise za dečke, a nešto za cure. Konačno, meni bavljenje robotikom nije samo učenje i rad nego i zabava, objašnjava Ines.
S momcima iz tima izvrsno se slaže i voli se družiti. Nikada nije osjećala neravnopravnost na temelju toga što je djevojka, a od njih je puno toga naučila.
– Naš mentor zajedno s nama potiče pravi timski duh i ja sam sretna što sam dio te robo-obitelji. Obično kada kažem ljudima da se bavim robotikom se isprva malo iznenade, ali nemam osjećaj da je to samo zato što sam cura. Mislim da su više iznenađeni što se o robotici i njezinoj primjeni manje zna pa onda uvijek objašnjavam što mi zapravo u robotici radimo, kaže mlada robotičarka.
‘Mentori i profesori su naši pravi heroji i pobjednici’
Možda robotika sama po sebi ne bi bila tolika nepoznanica, da se o njoj malo više govori i uči u školama. Ines bi i sama voljela da je u obrazovnom sustavu stavljen nešto veći naglasak na STEM područje. Ovako, uspjeh hrvatskih školaraca ovisi isključivo o trudu pojedinaca – mentora i profesora.
– Najveća zahvala treba ići njima, u prvom redu profesorima Zoranu Pribičeviću, Jelki Hrnjić, Ivici Kolariću, Đuli Nađu i svima onima koji su svoje slobodno vrijeme podredili nama, da čim više naučimo i postignemo sjajne rezultate. Čini mi se da su entuzijastični profesori i mentori oni koji učenike najviše mogu zainteresirati te podržati za bavljenje STEM područjem. Mislim da smo svi mi u ekipi imali veliku sreću sa super profesorima u školi i sjajnim mentorima, kojima u prvom redu ide zahvala, kaže Ines.
Dodaje, imala je sreću što je bila učenica OŠ Matija Gubec, XV. gimnazije i Ljetne škole u Kraljevici, gdje je puno naučila.
– Mogu usporediti znanje koje sam stjecala u školama u inozemstvu gdje sam živjela do sada – u Belgiji, Finskoj i Australiji. Možda da će vam se činiti čudnim, ali znanje, entuzijazam i poticaj koji sam ovdje u Hrvatskoj dobivala od profesora i mentora nisam nalazila nigdje vani. Oni su naši pravi heroji i pobjednici, smatra svjetska prvakinja u robotici.
Oduvijek su Ines prirodne znanosti u školi bile vrlo bliske i voljela ih je učiti, a kada je bila mlađa, želja joj je bila postati liječnicom. Sada su njeni interesi nešto drugačiji. Voljela bi se baviti primjenom robotike u medicini, biomedicinskim inženjeringom. Planira istražiti mogućnosti tih ili srodnih studija u Hrvatskoj, a sigurna je i da će potrebna znanja uspjeti sakupiti i odlaskom na neke od studentskih razmjena. Puno je snova koje Ines još nije ostvarila, ali je na dobrom putu na ih realizira. I kako stvari sada stoje, na tom putu imat ćemo još poneku priliku pisati o ovoj snalažljivoj mladoj robotičarki.
