Radosti cenzuriranja književnosti: Seks, vještice i slobodno mišljenje
Cenzura nije izum modernog doba. Car August zabranio je Ovidijeva djela prije dvije tisuće godina, a praksa progona ‘krivomišljenja’ i ‘prljave’ umjetnosti nije nestala ni do današnjih dana. Seks, vještice i najviše sloboda mišljenja smetala je moćnicima i dušebrižnicima već više od dva tisućljeća.
Cenzura je postupak nadziranja slobode izražavanja. Može se provoditi u širokom, od uništavanja nepoželjnih sredstava izražavanja, preko brisanja ili precrtavanja nepoželjnih dijelova, do mijenjanja, izokretanja, odnosno falsificiranja onih dijelova koji se ne podudaraju sa svjetonazorom ili zakonskim odredbama vlasti ili urednika.
Otprilike tako u kratkim crtama cenzuru definira Wikipedia. Ono što se ne može iščitati iz ovog šturog opisa je da je taj naoko besmislen postupak tisućama godina spoticao književnike, znanstvenike i mislioce, a neke je čak stajao i života.
Iako Wikipedia tvrdi da je cenzura instrument kojim se koriste uglavnom autoritarni i totalitarni sustavi, ona je postupak koji nije stran ni, nazovi, demokratskim društvima poput američkog ili hrvatskog.
Ljepota cenzure u Hrvatskoj i SAD-u
Amerikanci su njene čari otkrili već sredinom 19. stoljeća kada se na udaru dežurnih dušebrižnika našao Mark Twain. Cenzura medija se zahuktala tijekom II. svjetskog rata da bi puni zamah uhvatila za Vijetnamskog rata kada su vojnicima dostavljane iskasapljene novine, a i građanima najslobodnije države svijeta su servirane fino ušminkane informacije.
U Lijepoj Našoj je teško odrediti početak zatiranja slobodnog mišljenja. Od vremena Austro-ugarske preko dviju Jugoslavija, Hrvati su se navikavali na cenzuru. Tijekom druge polovine 20. stoljeća urednici i novinari su u svojim uredima imali spremljene torbe s četkicama za zube i pidžamama kako bi bili spremni za noćenje u zatvoru kada objave nešto subverzivno.
Da takva praksa nije stvar prošlosti svjedočili smo ne tako davno kada je knjiga Bum Tomica autorice Silvije Šesto pod pritiskom konzervativnih struja izbačena s popisa lektira bez pravog objašnjenja i argumentacije.
Od Ovidija do Wei Hui – seks smeta stoljećima
Cenzura nije izum modernog doba. Književnicima, pjesnicima i piscima su slobodu izražavanja branili već stari Rimljani pa je tako Ovidije i njegovo Umijeće ljubavi bilo nepoželjno u raznim sustavima i zabranjivano čak tri puta u razmaku od dvije tisuće godina.
Prvo je njegova djela zabranio car August, a Ovidija protjerao iz Rima. Gotovo 1 500 godina kasnije klasik svjetske književnosti je opet bio trn u oku svećenicima u Firenci pa su zapalili sve primjerke do kojih su mogli doći. Posljednje zatiranje Ovidijevog opusa je provedeno 30-ih godina 20. stoljeća kada je zabranjen zajedno s Voltaireovim Candidom kako ne bi narušavao javno ćudoređe.
Slična je sudbina pratila Baudelairea, Henrya Millera, Flauberta, Wei Hui i mnoge druge razvratnike i razvratnice zbog ‘šporkarija’ koje su pisali u svojim knjigama.
Crkva i moralisti svih vrsta posebno su pazili na intelektualnu čistoću i čednost svojih podanika zabranjujući im čitanje opscene literature koja potiče na razvrat. Zanimljivo je da su se ovi autori proslavili upravo zbog toga što su se našli na vatikanskom popisu zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum).
Vjeri štete Darwin i Zola, ali i Harry Potter
Na vatikanskom popisu je naravno mnogo više djela no što ih mi ovdje možemo spomenuti no ipak neke knjige su nam zapele za oko. Dok je razumljivo zašto Sveta Stolica ni dan – danas ne može progutati Darwina i njegovo Podrijetlo vrsta, prijedlozi da se zabrani Harryja Pottera ipak izaziva podsmijeh.
Naime, mali čarobnjak nije nikad bio službeno zabranjen, ali su brojne vjerske udruge digle glas protiv njega. Navodno, Potter potiče djecu na bavljenje vještičarenjem. Usprkos tome serijal je doživio golem uspjeh.
Kao što vidimo logika kojom se Vatikan vodi prilikom određivanja nepoželjnih djela nije baš uvijek razumljiva široj populaciji. Tako su crkvene vlasti krajem 19. stoljeća zabranile Zolin Germinal. Knjiga koja tematizira težak život rudara i dizanje na noge potlačenih i gladnih iz nekog razloga osobito im je smetao pa je ILP dobio još jedan klasik na popisu.
Umjetnost protiv jednoumlja
Kako se ne bi zaključilo da je crkva jedina koja zatire slobodu govora i mišljenja u priči o cenzuri nužno se dotaknuti autoritarnih i totalitarnih sustava.
U kolektivnoj svijesti je ostalo urezano masovno paljenje nepoželjne literature od strane nacista tijekom njihova uspona na vlast, a oni stariji se sjećaju i progona književnika koji se provodio u SSSR-u.
Aleksandar Solženjicin se našao na piku vrhuške sovjetske vlasti nakon što je pokušao objaviti Jedan dan u životu Ivana Denisoviča. Strukturama se nisu svidjele realistični opisi života u gulagu koje je na osobnim iskustvima razradio Solženjicin. Djelo se u SSSR-u ipak počelo objavljivati nakon što je to tražio Hruščov osobno.
Žrtva komunističkih represivnih sustava je bio i jedan od najvećih autora našeg vremena, Milan Kundera. Godinu dana nakon što je objavio Šalu, svoj prvi roman Sovjeti vrše invaziju na Čehoslovačku, a Kundera kao član Praškog proljeća bježi u Francusku. Njegova djela su dugo bila na crnoj listi da bi vlasti potom zabranile i njihovo izdavanje.
Slična sudbina u Sovjetskom savezu je zatekla još neke klasike.
Nepoželjnim se smatrao i Doktor Živago Borisa Pasternaka te Orwellova Životinjska farma.
S obzirom da je Životinjska farma kritika totalitarnog komunizma, razumljiva je zabrana u SSSR-u, no zanimljivo je da su je i cenzori u SAD-u ocijenili neprihvatljivom. Naime, Ameri su smatrali da je uvod socijalistička propaganda pa su je jednostavno zabranili. Isti je roman nedavno zabranjen i u nekim muslimanskim zemljama zbog neadekvatnog opisa svinja.
Magazin Time je 2005. godine ovo djelo stavio na popis 100 najboljih romana u povijesti.
Dlaku mijenja, ali ćud nikada
Ovim kratkim pregledom smo pokazali kako se zatiranje slobode mišljenja razvijala kroz povijest i što je bilo trn u oku moćnicima i dušebrižnicima. Ipak prava umjetnost i misao su jače od mača i to je ono što civilizaciju tjera naprijed. ‘Čovik je jedina beštija koja piše’ rekao je bard dalmatinske književnosti i novinarstva Miljenko Smoje, i tako će ostati bez obzira na vlade, pape i kraljeve.
No cenzura nije stvar prošlosti i stoga vam uskoro donosimo popis djela koja su danas zabranjena diljem svijeta te djela koja Vatikan ne želi da pročitate.
