Rambo Amadeus: ‘Ne igrajmo se malih Bogova, dosta je akcija za bolesnu djecu! Prepustimo to stručnjacima!’
Rambo Amadeus, crnogorski tekstopisac i pjevač, pravim imenom Antonije Pušić poznat je po svojim provokativnim djelima i često inteligentnom kritikom sustava i ljudske gluposti. Upravo je on potaknut smrću djevojčice Tijane Ognjanović za čije se liječenje skupio milijun dolara diljem Srbije, na svom Facebook profilu odaslao, emotivan apel koji se da sažeti u rečenicu – ne igrajmo se Bogova, dosta je akcija za bolesnu djecu…budite ljudi i platite što dugujete zdravstvenom sustavu kako bi se djeca mogla liječiti kod nas i to besplatno.
Narodi s prostora bivše Jugoslavije nerijetko su se pokazali nesebičnima i velikog srca kada su u pitanju oni kojima je pomoć najpotrebnija. Bosna i Hercegovina se digla na noge prvi put u 20 godina zbog nedodjeljivanja JMBG-a malenoj i teško bolesnoj Berini Hamidović koja zbog toga nije mogla na liječenje u inozemstvo, malo prije toga Hrvati su skupljali novac za Noru Šitum, a posljednjih mjesec dana u Srbiji je trajala akcija prikupljanja sredstava za Tijanu Ognjanović.
Sve su tri djevojčice usprkos nesebičnosti njihovih sunarodnjaka izgubile bitke, a nakon što je i posljednja preminula poznati glazbenik Rambo Amadeus je u svome Facebook statusu odaslao emotivnu, ali nimalo patetičnu poruku.
Facebook status ovog pjevača i društvenog kroničara i kritičara donosimo u cjelosti.
“Tijana je umrla. Anđeli s njom. Saučestvujem u neizmjernom bolu roditelja, prijatelja, rodbine. Nisam je poznavao. Ni nju, ni njene roditelje, prijetelje, rodbinu. Za njen, medicinski veoma težak, slučaj saznao sam spletom okolnosti. To je situacija u kojoj čovjek jednostavno ne može da kaže ne i da se ogluši o poziv za pomoć.
Iako su na klinici u Beču davali 2 posto šanse u uspjeh operacije, a kasnije i taj obeshrabrujući postotak opovrgli, američki Hjuston je dao nadu, naravno, uz astronomski visoku cijenu operacije. Milion dolara. Ni više ni manje.
Šta je milion dolara za život bilo kog djeteta?
Ništa. Bezvrijedna gomila papira.
Mnoge moje kolege, nadahnute spašavanjem jednog dječijeg života, razletile su se u strijelce po medijima, neki su uz to i dobrano odriješili kesu. Pare su poslije nekog vremena skupljene.
Na žalost, mala Tijana operaciju, saglasno prethodnim realnim medicinskim prognozama, nije izdržala.
Svi koji su učestvovali u akciji tuguju, ali imaju mirnu savjest. Dali su sve od sebe.
Astronomsku cifru, koju je Hjuston tražio, građani Srbije su skupili.
I skupila je siromašna Srbija i preko toga, za kompletno mukotrpno i dugotrajno liječenje male Tijane, u najelitnijoj i najskupljoj bolnici na svijetu.
Ali, Tijana nije uspjela. Osim tuge u srcu, osjećam se lijepo što živim među ljudima koji su saosjećajni i solidarni, brižni za tuđu djecu, koji su od svojih malih penzija, svog skromnog života, odvojili dio za malu Tijanu.
Pa, gdje smo pogriješili?
Nigdje.
Sve smo uradili kako treba.
Osim što smo, pored stotine teško bolesne djece, spletom slučajnih okolnosti, odlučili da pomognemo baš maloj Tijani, na žalost, bezuspješno.
Jer bolesne djece, kojoj treba pomoć, ima puno. Možda smo se odlučili za Tijanu, jer je njen slučaj bio najbeznadežniji, najteži.
A ko je taj koji može da procijeni kome je više potrebna pomoć, a kome manje?
Ta teška odluka mora da se prepusti profesionalcima. Iskusnim ljekarima, koji imaju ukupnu sliku zdravstvenog stanja nacije, i posao im je da odrede prioritete liječenja.
Da li smo, istom ovom akcijom mogli da spasimo neko drugo dijete? Ili desetoro druge djece?
To su teška moralna pitanja, mislim da bi nama, ignorantima u nauci koja se zove medicina i zdravstvo, trebalo da bude strogo zabranjeno da se tako teškim odlukama bavimo.
Srbija ima zdravstveni sistem koji je dobar, samo mu nedostaje novac. Koliko bi za nas bilo sve bezbolnije da humanitarnim i drugim akcijama zapravo punimo zdravstveni fond i prepustimo ekspertima da barataju sredstvima na najadekvatniji način?!
Ili treba svaka popularna ličnost za sebe, po svom nahođenju, taštini i sujeti da bira kom će djetetu pomoći, a kom ne.
Da se u toj dilemi igra malog, lokalnog Boga, koji je svojom odlukom nekoj djeci postao Anđeo spasitelj, a drugoj djeci, automatski, koja nisu dobila njegovu pomoć, tim činom postao dželat?!
Tijana je, nadam se u Raju. Mi ostali, koji smo ostali da se pržimo u paklu zemaljskih dilema, treba samo da se pitamo, šta je to što nas tjera da glumimo Bogove, da odlučujemo kom ćemo djetetu pomoći, a kom nećemo pomoći uopšte.
Koliko je djece, dok smo se nadali za Tijanino zdravlje, umrlo bez neophodne skupe medicinske pomoći, a za njih je možda bilo neke šanse?
Možda je ipak jedino rješenje da, kao i sav civilizovan svijet, novac uplaćujemo u zdravstveni fond, redovno, s odgovornošću i ljubavllju.
Iako tako naše “uzdarje” nije personalizovano i vidljivo, nego je upućeno jednako prema svoj djeci koja su rođena, kao i onoj koja se upravo rađaju, koja nemaju još ni ime.
Zdravstvo je ipak ozbiljna i kompleksna nauka, pa je ispravno da stručnjaci treba da odrede šta od tih para i kada treba da se ulaže u liječenje, preventivu, edukaciju.
Dinar u preventivu daje više nego sto dinara u liječenju.
Tijana, budi naš Anđeo i pokaži nam ispravan put. Građani su pokazali visoku svijest, empatiju i solidarnost. Nauči nas, ili nam bar šapni, da počnemo da gajimo povjerenje prema našim ljekarima i zdravstvu uopšte, koje je dobro zahvaljujući nadčovječanskim naporima ljudi koji u njemu rade. Nauči nas da naše humanitarne akcije usmjerimo svi u istu kasu, kasu zdravstva.
Jer ta institucija, sa armijom ljekara, doktora, profesora, sestara, hirurga i zdravstvenih stratega ipak najbolje zna da procijeni kako se domaćinski vodi ovaj škakljivi, suptilini, a najvažniji zadatak u državi. Kako se čuva zdravlje Nacije.
Ja ne znam šta ćete danas vi da radite. Ja znam. Upaliću svijeću za malog Anđela, našu Tijanu, i provjeriću koliko sam novca dužan zdravstvenom fondu, da to hitno izmirim, u nadi da će to makar malo umiriti moju uzburkanu savjest, u nadi da će dinar koji dam u zdravstvo najbolje naći put do svakog djeteta kome je potrebna pomoć.
Americi, Hjustonu, Beču, svaka čast. I njihovoj medicini. Podsjećam da su naši doktori do prije koju godinu u sred Beograda vršili najkompleksnije transplantacije srca.
Pacijent nije trebalo da izbroji million već samo na šalteru, prilikom prijema, da preda ovjerenu knjižicu.
Tijana, osvijetli nam put.”
