Raspudić svojim ‘argumentima’ pokazao zašto je suludo nazivati ga filozofom

„Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije drugo do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli“. Zborio je tako Ivo Andrić, jedan od najvećih književnika ovih prostora. Na našeg diplomiranog, ni po čemu filozofski osobitog filozofa ova se misao i ne može baš uspješno primijeniti. Njegove su rime umjetnički i filozofski infantilne, rasute i  raščupane – što nedosljednostima, što pogreškama, što oskudnom retorikom. Tim smo rimama, u punom sjaju i raskoši, imali prilike svjedočiti u sinoćnjem Pressingu N1 televizije.

Nino Raspudić i Sabina Glasovac u Pressingu N1 televizije
Foto: Screenshot N1

Nino Raspudić i Sabina Glasovac. Oboje mnogima poznata imena. Profesor, dnevno-političko-obrazovni komentator i, po nekima filozof, a uskoro i političar. Nastavnica i iskusna političarka. U teoriji sjajna podloga za sučeljavanje mišljenja, za diskusiju i debatu. U praksi često tek demonstracija kako ne komunicirati, raspravljati i zaključivati. A budući da mu diploma stiže s jednog praksi baš svojstvenog filozofskog odsjeka Raspudić je pokazao upravo praktičnu stranu medalje u sinoćnjem Pressingu N1 televizije.

Krenimo redom. Na jedno od prvih pitanja voditeljice Nine Kljenak o istospolnim zajednicama i udomljavanju djece kaže, među ostalim, i sljedeće:

„Možemo mi misliti ovo ili ono, to je činjenica da bi bila stigmatizirana [op. a. djeca]. Situacija u praksi nije takvom kakvom je vi opisujete. Nije da imamo masu djece u stravičnim domovima kao u Oliveru Twistu. Nije uopće takav horor. Ne mislim da nemamo dovoljno udomitelja.”

U prvom redu, činjenica je nešto što jest, dakle što je već ustanovljeno i etablirano kao točno. Njegove ili bilo čije anticipacije o tome kako će biti djeci iz istospolnih obitelji u Hrvatskoj mogu biti precizne ili neprecizne, pogođene ili promašene. No, ne mogu biti činjenice. Jer činjenice su ono što jest, a ne ono što će biti (ma s kolikom vjerojatnošću to mogli predvidjeti).

Pustimo i to, za sada, po strani, i prihvatimo Raspudićevu ideju činjenica. U tom slučaju, implicitno ili eksplicitno, iznio je nekoliko empirijskih tvrdnji – da će djeca biti stigmatizirana, da nemamo puno djece u domovima, da domovi nisu strašni, da imamo dovoljno udomitelja. Ni za jednu od tih tvrdnji nije ponudio referencu – neki znanstveni rad, istraživanje, statistički podatak, broj – sve to izostalo je.

Naposljetku kaže i kako „ne misli da nemamo dovoljno udomitelja“. Tu je rupu sam sebi, pak, iskopao jer – kako i on sam kaže – možemo mi misliti ovo ili ono, ali pitanje imamo li ili ne dovoljno udomitelja je pitanje ne osobnog mišljenja, već jednostavne matematičke računice. To je pitanje činjenično pitanje.

Svoju nemuštu retoriku Raspudić nastavlja i vezano za homoseksualce i brakove. Pa tako kaže:

“Teoretski, homoseksualac može stupiti u brak, ali s osobom suprotnog spola. Postoje interesni brakovi, postoje brakovi koji nisu konzumirani.”

Raspudić se ovdje, doduše krajnje nespretno, poslužio neformalnog pogreškom i čestom retoričkom figurom redefiniranja pojma rasprave. Kada pričamo o homoseksualcima i pravu na sklapanje brak, jasno je da se misli na mogućnost sklapanja braka između dvoje partnera istog spola. Ma baš nitko na svijetu ne priča o interesnim ili nekonzumiranim brakovima i mogućnosti da netko tko je gej, iz nekih drugih razloga, uđe u brak s osobom drugog spola.

Radi se o čestoj retoričkoj figuri kojom je Raspudić zapravo htio postići efekt prividne pobjede nad protivnicima. Tako je on, umjesto da iskaže jasan stav i argumentira svoju poziciju, izdefinirao problem iz centra rasprave. Neuspješno.

Neuspješan je i kada je u pitanju pobačaj. Tu, pak, kaže ovo:

“Ljudski život počinje začećem. Osnovno ljudsko pravo u svim konvencijama je pravo na život.“

Ovim izjavama Raspudić retorički pokušava navesti gledatelja na zaključak – pravo na život vrijedi od začeća. I kao takvo ga, jasno, trebamo poštovati. No, to je primjer klasičnog non-sequitura (u doslovnom prijevodu, ‘ne slijedi’).

Ponekad je prije rasprave potrebno definirati pojmove. To je potrebno učiniti kako ne bi došlo do zabune ili, u gorem slučaju, nečijih pokušaja manipulacije riječima. Upravo to je ovdje posrijedi.

Naime, kad pričamo o ljudskom životu i njegovom početku, očito se taj pojam u vezu donosi s pojmom ljudsko biće. Stoga bismo mogli reći da je zigota, budući da život počinje začećem, ljudsko biće. No, kad pričamo o ljudskim pravima, to nije kategorija koja se odnosi na ljudska bića kao takva, već na (ljudske) osobe. Premda ne postoji neki potpuno precizan odgovor na to kada se postaje osobom, ono što se zasigurno zna da to nije trenutkom začeća. Jednostavno je prevelik skok između oplođene jajne stanice i živih ljudi kao osoba sa svim dispozicijama i kapacitetima.

Iz tog razloga, stavljati znak jednakosti između pojmova ljudsko biće i osoba nije ni filozofski ni pravno točno. Štoviše, radi se o pogreški ekvivokacije.

O pobačaju Raspudić nastavlja u istom tonu:

“Pobačaj je ubojstvo, taj nasilni prekid života je ubojstvo, jer jasno je da život počinje začećem i život treba braniti.“

Prvi i glavni problem ovog argumenta jest u korištenju emocionalno opterećenog jezika. Riječ ubojstvo većini ljudi ima negativnu moralnu konotaciju, štoviše, zaziva moralnu osudu. Stoga je pobačaj, čim se izjednači s ubojstvom, automatski doveden u tu, moralno inferiornu poziciju. Ova pogreška problematična je jer se radi zapravo o nekom vidu apeliranja na emocije.

U ovom aspektu postoje i neke jezične problematičnosti. Naime, ubojstvo na hrvatskom istovremeno čini i ubijanje kao čin terminacije nekog/nečijeg života, i pravnu kategoriju. Zbog toga ubojstvo, gotovo uvijek, izaziva moralnu osudu te se radi o emocionalno opterećenom izrazu. U engleskom jeziku, recimo, postoji razlika između killing kao čina terminacije života (koji može biti opravdan ili neopravdan, loš ili moralno prihvatljiv) te murder (što se odnosi na ubojstvo s pravnom i moralnom odgovornošću te negativnom moralnom dimenzijom).

Osim toga, u ovom Raspudićevom definicijskom kupusu postoji još jedan problem. Ako netko želi argumentima pokazati zašto je pobačaj pogrešan, onda ne može samom definicijom pobačaja već pretpostaviti da je pogrešan – to tek treba dokazati i pokazati. Nazvati pobačaj ubojstvom, koji većini ljudi znači moralnu osudu, jest pretpostaviti tek ono što se treba zaključiti. To je u filozofiji i logici poznato kao pogreška kružnog zaključivanja. Datira još od vremena Aristotela, preko Renea Descartesa do suvremene filozofije. Pogreška se sastoji u tome da istinitost premisa argumenta (razloga za podupiranje neke tvrdnje) ovisi o istinitosti konkluzije (same tvrdnje). Radi se o temeljnom filozofskom i logičkom konceptu s kojim Raspudić kao diplomirani filozof itekako treba biti upoznat.

Naposljetku, kada kaže da život treba braniti valja naglasiti da se ne radi ni o kakvom neupitnom matematičkom aksiomu, već o osporavanom vrijednosnom sudu i etičkoj doktrini o svetosti života. U svetost života, primjerice, vjeruju kršćani. U stvarnosti, bilo glede javnog, kolektivnog morala ili našeg osobnog, to nije tako.  Čak ni u pravnom sustavu nije prihvaćeno ni normirano da život trebamo bezuvjetno štititi. Tako se, primjerice, opravdava ubojstvo iz samoobrane, bez potrebe zaštite života ubijenog. Ili, recimo, samoubojstvo ili isključenje osobe s aparata koji ju drže na životu. Poanta je – očito ne smatramo da život uvijek treba štititi pa se ni ne ponašamo u skladu s tim.

Raspudić je, u istom tonu, i dalje nastavio o pobačaju pa izrekao nešto posve nevjerojatno:

“Imamo svjedočanstva djece koja su danas sretni, razvijeni, ispunjeni ljudi začeti u silovanju u BiH, dakle, koji ne da su imali nultu šansu u životu nego debele minuse pa su se uspjeli realizirati. Sa životom nema kalkulacije. Ne mogu ja određivati tko ima pravo živjeti, tko ne.“

Ovaj argument prvenstveno ima formalni logički nedostatak. To što postoje svjedočanstva NEKIH ljudi koji su se, unatoč tomu što su začeti silovanjem, realizirali kao sretne osobe, ne znači da se SVI ljudi začeti silovanje uspiju tako realizirati.

Usto, zanimljivo je i kako Raspudić navodi kako on ne može (valjda misleći da nema pravo) određivati tko ima pravo živjeti, a tko ne – a onda izrečenim stavom o zabrani pobačaja čini upravo to – umjesto silovanih žena bi odlučio da se njihovo dijete, premda začeto silovanjem, treba roditi. Opet je upao u svoju klopku.

Na samom kraju dolazi možda najkontroverzniji dio Raspudićevog argumentativnog aparata:

“Teoretski, Ustavni sud je moguće ukinuti. Ako Ustavni sud postaje parapolitičko tijelo koje provodi jednu partikularnu agendu mimo volje većine naroda, postoje načini da taj narod referendumskom voljom riješi taj Ustavni sud”

Da stavimo stvari u kontekst, izjavio je ovo nakon što ga je voditeljica upozorila kako po sadašnjem stanju stvari ne može ići protiv Ustava i Ustavnog suda te zakonom zabraniti pobačaj. Kako bi svoju, trenutno pravno neodrživu poziciju o pobačaju uspio konzistentno iznijeti do kraja, Raspudić je morao puno toga pretpostaviti. Došlo je tako i do pretpostavke da Ustavni sud baš i ne mora postojati, jer je to upravo jedini način da njegova zamišljena politika o pobačaju uopće ima prilike postati zakonom. Ovaj argument nije dobar najviše zbog svoje neuvjerljivosti i nepraktičnosti. Naime, tko bi pristao na tako radikalan potez kao što je ukidanje Ustavnog suda samo zato da bi zakonom zabranio pobačaj. Za većinu stranaka i političara na funkcijama moći to nije opcija za razmatranje. Ni u snovima.

Ovim dolazimo do drugog problema s ovim argumentom. To što je Ustavni sud u teoriji moguće ukinuti, to nikako ne znači da je to poželjno, dobro ili opravdano. Raspudić to nije nužno ni pokušao reći, no kakve svrha onda ima uopće spominjati da se u teoriji nešto može ili ne može? Ne bi li onda neki njegov protivnik, jednako bespredmetno, mogao reći da se Hrvatska može naseliti migrantima i tako promijeniti što misli većina? Vidite, nema baš pretjerano smisla.

Na kraju dana, ove pojedinačne pogreške u zaključivanju nisu jedini problem u Raspudićevoj argumentaciji. Drugi veliki problem je nedosljednost. Nije pravni stručnjak, ali može prokomentirati odluke sude. Treba poštovati zakon (pa i ustavni zakon), a zakon je jasan, ali nije pravni stručnjak pa ne zna treba li poštovati ustavnu odluku. Treba poštovati Ustavni sud, ali može ga se ukinuti. Kako su neki tviteraši već duhovito ustanovili, Nino u epizodi – “Nisam pravni ekspert, ali mogu pogledati”.

#StripovskiAntijunaci vol17

Nino u epizodi – Nisam pravni ekspert, ali mogu pogledati. pic.twitter.com/CaE5KdBLxC

— Nikola Baketa (@BaketaNikola) June 9, 2020

Netko bi nam, a siguran sam i da hoće, zamjeriti što na proste faktore nismo rastavili i Sabinu Glasovac. No, činjenica je da je njena argumentacija, neovisno o tome slažemo li se s njom ili ne, uvelike bila korektna. Izuzev toga što nije adekvatno odgovorila na Raspudićevu kritiku o načinu izbora pravobraniteljice te što nije izvukla nešto više podataka o broju udomiteljskih obitelji i tako možda potkrijepila svoje argumente – Glasovac se, u smislu rasprave i logike zaključivanja, nema što prigovoriti.