Roditelji bi trebali razgovarati s djecom o današnjoj tragediji, ovo su konkretni načini kako

Ljudi zbog tragedija poput one u zagrebačkoj osnovnoj školi mogu imati traumatske stresne reakcije. Unatoč tome roditelji moraju biti spremni razgovarati s djecom o tim temama, navode iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu. Savjetuju razgovor započeti tijekom zajedničkih aktivnosti poput šetnje ili vožnje autom te svakako razjasniti posljedice nasilja.

Razvoj događaja pratite u članku uživo na portalu srednja.hr na ovoj poveznici. 

Razgovor | foto: Unsplash

Centar za nestalu i zlostavljanu djecu objavio je smjernice za razgovor s djecom o teškim temama nakon tragičnog incidenta u zagrebačkoj osnovnoj školi. Pojašnjavaju da nakon događaja opasnih po život i zdravlje svi ljudi neko vrijeme imaju takozvane traumatske stresne reakcije poput osjećaja nesigurnosti, bespomoćnosti ili straha. Mogu se javiti i tjelesne reakcije poput glavobolje. Napominju da roditelji moraju biti spremni na razgovor o teškim temama te da ne treba dozvoliti da sve informacije dobiju samo iz medija ili društvenih mreža.

‘Nekoj djeci može pomoći spavanje uz upaljeno svjetlo, češće druženje s prijateljima, zajedničko igranje društvenih igara s obitelji’

– Odaberite pravo vrijeme i mjesto za razgovor. Pronađite mirno mjesto bez ometanja gdje se dijete osjeća sigurno. Razgovor možete započeti tijekom zajedničkih aktivnosti poput šetnje ili vožnje autom. Napravite plan. Zabilježite unaprijed ključne poruke koje želite prenijeti, kako biste bili jasni i smireni tijekom razgovora. Treba imati na umu da djeca razne informacije čuju od svojih vršnjaka, iz medija i slično. Moguće je da će vam postaviti pitanje o ovom ili drugom sličnom događaju i bez da ste to očekivali. Smjernice su primjenjive i u tom slučaju. Tijekom razgovora pokažite empatiju i aktivno slušajte, postavljajte otvorena pitanja, razgovarajte o odgovornosti i privatnosti, educirajte o alternativama nasilju i razjasnite posljedice nasilja, navode iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.

Konkretno, savjetuju rečenice poput ‘Drago mi je što si mi ovo ispričao. Važno je da o ovome razgovaramo kako bismo svi zajedno pronašli rješenje’, ‘Možda ne želiš ispričati sve detalje sada, ali znaj da sam tu za tebe kad god odlučiš razgovarati’, ‘Nasilje može uzrokovati da se ljudi osjećaju tužno, uplašeno ili usamljeno. Također, može imati ozbiljne posljedice i za onoga tko nasilje čini’. Za pitanja savjetuju ona poput ‘Kako se osjećaš nakon što se si čuo informacije o tome što se dogodilo’, ‘Jesi li primijetio kako su se drugi osjećali’, ‘Što misliš, što možemo učiniti kako bismo spriječili da se ovako nešto ponovi’, ‘Što bismo mogli reći ili učiniti kada vidimo da netko zlostavlja drugoga’ i ‘Kako bismo mogli podržati osobu koja je bila žrtva’.

– Pokažite da ste tu za dijete i da može računati na vašu pomoć. Ako dijete pokazuje znakove uznemirenosti duže vrijeme (duže od oko šest do osam tjedana), predlažemo da se stručnoj službi škole ili drugim stručnjacima mentalnog zdravlja. Osim razgovora o nasilju, iskoristite priliku za edukaciju o odgovornom online ponašanju: ne dijelite osjetljive materijale jer dijeljenje snimaka nasilja ili privatnih informacija može štetiti svima uključenima. Preporučuje se da se u ovom periodu posvetimo aktivnostima koje nas opuštaju i donose osjećaj ugode. Nekoj djeci može pomoći spavanje uz upaljeno svjetlo, češće druženje s prijateljima, zajedničko igranje društvenih igara s obitelji ili slične aktivnosti. Razgovarajte sa svojom djecom koje su to aktivnosti koje njima pomažu. U trenucima potresenosti važno je izbjegavati pretjerane napore, a odrasli trebaju biti svjesni da okretanje alkoholu ili psihoaktivnim tvarima nije rješenje. Fokusirajmo se na ono što gradi mir i sigurnost, kako za nas same, tako i za naše bližnje. Ovakvi razgovori važni su za izgradnju povjerenja i stvaranje sigurnijeg okruženja za svu djecu, dodaju.

Školski psiholog: ‘Pitanja poput zašto bi netko to učinio prirodna su’

Školski psiholog Arian Peharda u Osnovnoj školi Grigora Viteza Zagreb pojašnjava  savjetuje prihvaćanje osjećaja te da je djeci važno dozvoliti da slobodno izraze ono što osjećaju.

– Govorite otvoreno o emocijama, pružite podršku i pokažite razumijevanje. Dajte im prostora da podijele ono što ih muči – kad i ako budu spremni. Događaji poput ovoga često uzdrmaju naš osjećaj sigurnosti i povjerenja u svijet. Pitanja poput: ‘Kako se ovako nešto moglo dogoditi?’ ili ‘Zašto bi netko to učinio?’ prirodna su, no odgovori na njih često nisu dostupni ni stručnjacima. Podsjetite djecu (i sebe) da je ovo izniman događaj i da većina ljudi u svijetu ipak želi i čini dobro, savjetuje psiholog u objavi škole na Facebooku.

Dodaje kako je važno da roditelji budu prisutni s djecom te da im pruže stabilnost. Napominje da nije potrebno forsirati razgovore, već pokazati da su tu kada će djeca biti spremna razgovarati.

– Na taj način stvarate siguran prostor za dijeljenje emocija i misli. Nema ništa loše u traženju stručne podrške ako osjećate da vam je teško nositi se s ovom situacijom. Dapače, to je znak snage i brige za sebe i svoju djecu. Naša stručna služba uvijek Vam stoji na raspolaganju i slobodno nam se možete obratiti mailom ovih dana ako imate potrebu za razgovorom. Osim nas, postoje i besplatne, anonimne linije podrške: Hrabri telefon za djecu: 116 111, Roditeljska linija: 0800 0800. Online chat i e-mail savjetovanje dostupni su hrabritelefon.hr. Iako je ovaj događaj strašan i izvanredan, svijet je i dalje ispunjen ljudima koji se trude činiti dobro i zaštititi nas. Fokusirajmo se na te primjere i zajedno gradimo sigurnije i bolje okruženje za našu djecu. Zajedno smo jači, napisao je školski psiholog.

‘Ono prvo što roditelji ne trebaju raditi je da se zgražamo nad ljudskom prirodom’

Nakon tragedije u Beogradu u svibnju 2023. u podcastu smo ugostili cijenjenu kliničku psihologinju i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Natašu Jokić Begić. Među ostalim, tada smo je pitali i kako razgovarati s djecom nakon tragedije.

– Ono kako roditelji trebaju pristupiti djetetu je vrlo pravocrtno, samo u tom prvom koraku i pitati ‘a što ti o tome znaš’? Krenuti, dakle, od toga da se dijete sasluša na dobar način. Da čujemo do kojih je informacija dijete došlo, kako je do njih došlo i kakve možda iracionalne misli o tome ima, koje strahove i koje druge vrste emocija ima. Djeci ovo može biti toliko strašno da odu u totalnu disocijaciju, drukčije no što bi mi očekivali, u smislu da se počnu smijati na to. No, sve su to normalne reakcije. Ono prvo što roditelji ne trebaju raditi, a mislim da ni mi kao ljudi nikad ne smijemo raditi, je da se zgražamo nad ljudskom prirodom. U ljudskoj prirodi je da na ovakve stresne, traumatske događaje reagiramo na sve moguće načine, kroz cijeli dijapazon reakcija, rekla nam je 2023. Jokić Begić.