Šećerna industrija je u krizi: Nasreću, šef HGK-a doktorirao je na tu temu; pogledajte što piše u radu
Hrvatsko gospodarstvo proteklih je dana zaokupljeno krizom u šećernoj industriji. Zanimljivo, upravo je Luka Barilović, aktualni šef Hrvatske gospodarske komore, 2019. na osječkom sveučilištu doktorirao na temi pozicioniranja hrvatske industrije šećera na tržištu Europske unije. Proučili smo 215 stranica doktorata, koji još nije javno dostupan, da vidimo što je zaključio. U kontekstu poduzetničkih nastojanja za ukidanjem članarine u HGK-u, možda je najzanimljivije da Burilović smatra kako bi trebalo ukinuti parafiskalne namete.
Obrana doktorata Luke Barilovića | foto: Ekonomski fakultet
– Sa stajališta realne kupovne moći šećer je u 2015. godini jeftiniji 82,91% nego u 1900. godini. Također je lako uočiti osjetljivost cijene šećera u povijesnom kontekstu na izvanredne događaje, elementarne nepogode, ratove i posebice na naftne krize, piše u svom doktorskom radu dr. sc. Luka Barilović.
Predsjednik Hrvatske gospodarske komore na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku doktorirao je 2019. na temu Pozicioniranje hrvatske industrije šećera na tržištu Europske unije na poslijediplomskom studiju Managementa. Mentor mu je bio prof. dr. sc. Željko Turkalj, a u povjerenstvu za obranu uz prof. dr. sc. Zdravka Tolušića i izv. prof. dr. sc. Jerka Glavaša, kao vanjski član našao je i tadašnji i sadašnji prorektor za poslovanje Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Tonći Lazibat. Barilović je, podsjetimo, predsjednik Sveučilišnog savjeta zagrebačkog sveučilišta.
Budući da je šećerna industrija u Hrvatskoj trenutno u krizi (šećerane Osijek i Viro su se nedavno zatvorile), proučili smo 215 stranica doktorata šefa HGK napisanog upravo na tu na temu.
Osvećujući se na Sporazum o stabilizaciji i njegov utjecaj na hrvatsku industriju šećera, Barilović piše kako: “uslijed prilike za bescarinskim izvozom šećera porijeklom iz šećerne repe na tržište Europske unije, a posebice novootvorene mogućnosti za povlašteni uvoz i preradu žutoga trščanog šećera koji zbog svoje povoljne nabavne cijene znatno pridonosi poboljšanju financijskog rezultata, hrvatska industrija šećera već u proizvodnoj 2002. godini doživljava renesansu pa površine pod šećernom repom, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, rastu s 23.757 ha u 2001. godine na 34.316 ha u 2007. godini, a u istom periodu proizvodnja šećerne repe raste s 964.880 tona na 1.582.606 tona”.
Definirao probleme hrvatskih proizvođača: Stara oprema, nedostatak navodnjavanja…
Burilović u radu donosi analizu hrvatske šećerne industrije. Šef HGK-a tvrdi kako “upravo u proizvodnoj cijeni hrvatski proizvođači šećera zaostaju za vodećim proizvođačima šećera u Europskoj uniji”. Navodi i razloge.
– Hrvatski proizvođači šećerne repe u odnosu na europsku konkurenciju zaostaju prema količini proizvedenoga biološkog šećera po jedinici obradive površine. Naime, hrvatski proizvođači šećerne repe u poljoprivrednoj proizvodnji ostvaruju, u odnosu na konkurenciju, niži sadržaj šećera u šećernoj repi (digestija) i manji prinos šećerne repe po ha. (…) Uz to, i sama je proizvodnja šećerne repe kao poljoprivredne kulture skupa u odnosu na konkurenciju, što neminovno vodi do relativno skupe prodajne cijene šećerne repe koju plaćaju hrvatski proizvođači šećera. Proizvodnja je šećerne repe skupa, između ostaloga jer je poljoprivredno zemljište pogodno za proizvodnju šećerne repe rascjepkano, koristi se stara i neučinkovita mehanizacija, nedostaje navodnjavanje; gnojivo, pogonsko gorivo, sredstva za zaštitu od bolesti i štetnika, cijena rada i kapitala hrvatskim proizvođačima šećerne repe skuplji su nego njihovim europskim konkurentima. Hrvatski proizvođači šećera izloženi su visokim troškovima transporta šećerne repe do tvornice. Tvornice šećera kupuju šećernu repu na polju, dakle plaćaju njen prijevoz do tvornice, samo je dio njegove analize. Kao probleme spominje i zastarjelu tehnologije, česte kvarove, itd., piše u radu.
Preporuke: Povoljniji krediti, ukidanje parafiskalnih nameta
No, doktor Burilović nudi i preporuke za oporavak “šećernog” gospodarstva. Smatra kako je “potrebno osigurati proizvođačima šećera povoljne programe kreditiranja i / ili, olakšati pristup, odnosno, tijela javne vlasti trebala bi predložiti izvore financiranja iz različitih europskih fondova za nabavu opreme”. Tvrdi da je “nužno da Republika Hrvatska učini dodatne napore kako bi se cijena prirodnog plina, energenta potrebnog u proizvodnji šećera, izjednačila ili približila cijeni koju plaćaju europski konkurenti”. Želi “osigurati proizvođačima šećera povoljne programe kreditiranja i različitim mjerama porezne politike poticati ih na izgradnju suvremenih skladišnih kapaciteta”. Misli i da “treba dodatno činiti dostupnima i pod prihvatljivim komercijalnim uvjetima sličnima onima kakve imaju inozemni konkurenti hrvatske industrije šećera”.
Potrebna je, piše, i učinkovita dvosmjerna komunikacija između proizvođača šećera, proizvođača šećerne repe i svih sastavnica tijela javne vlasti. Stoga se zalaže za stvaranje organizacije koja bi zastupala njihove interese. Smatra da “zainteresirana stručna javnost – akademska zajednica, tj. sveučilišta i veleučilišta – treba imati priliku, odnosno potrebu, pravovremeno plasirati proizvođačima šećerne repe i proizvođačima šećera rezultate zajedničkog znanstveno-istraživačkog rada”. Uveo bi i višegodišnje ugovore, kao i prenošenje znanja od najboljih europskih proizvođača šećerne repe. Zalaže se i za, direktnu intervenciju države, gdje je to moguće, primjerice u nabavci plavog dizela.
Ipak, u kontekstu poduzetničkih nastojanja za ukidanjem članarine u HGK-u, možda je najzanimljivije da Burilović smatra kako bi trebalo ukinuti parafiskalne namete.
– Potrebno je različitim poreznim olakšicama, oslobađanjem od drugih fiskalnih i parafiskalnih nameta, povoljnim kreditnim linijama, subvencijama ili novcem iz različitih europskih fondova, poticati sustave za navodnjavanje u poljoprivrednoj proizvodnji. Klimatske promjene sve su očitije i ekstremnije pa u uvjetima sve češćih sušnih godina, ako se u vrlo kratkom roku ništa ne poduzme po ovom pitanju, možemo očekivati jedino daljnju stagnaciju hrvatske poljoprivredne proizvodnje općenito, piše u doktoratu.
Na doktorat nakon stručnog studija?
Podsjetimo, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, diplomirao je na banjalučkom Univerzitetu za poslovne studije. Privatnim sveučilištima u Republici Srpskoj ne vjeruje ni čelnik tog entiteta Milorad Dodik. Da stvar bude bolja, Luka Burilović posjeduje i diplomu Visoke poslovnu školu Višnjan, koju su kasnije zatvorili jer nije bila dovoljno kvalitetna. U životopisu na kraju doktorata stoji kako je “na Pravnom fakultetu u Osijeku diplomirao je 2001. godine i stekao stručni naziv upravni pravnik, VI/1 stupnja”.
Na diplomama banjalučkog Univerziteta, višnjanske škole i/ili stručnog studija upravnog prava u Osijeku, predsjednik HGK-a temeljio je poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, pa je prošle godine tamo postao i doktor znanosti. Takav potez je iznimno teško ostvariti kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir, budući da je uvjet za doktorske studije završen sveučilišni, a ne stručni studij.
