Znanstvenici koji se bave istraživanjem spoznajnih mogućnosti ljudi prije nekoliko desetljeća su utvrdili da postoje jednostavne tehnike koje mogu pouzdano poboljšati kvalitetu učenja. Bez obzira radi li se o djetetu koje počinju s učenjem tablice množenja ili umirovljeniku koji ide na tečaj stranog jezika, tehnike i metode su korisne. Međutim, nikada nisu zaživjele u pedagoškoj praksi, budući da su suprostavljene raširenim predrasudama o tome kako se pravilno uči.
Kognitivni znanstvenici su još prije nekoliko desetljeća ustanovili postojanje jednostavnih tehnika, koje pouzdano poboljšavaju kvalitetu učenja. Nije važno radili se o osnovcu, studentu ili polazniku tečaja za odrasle, saznanja su jednako upotrebljiva. No, metode nikada nisu primijenjene u pedagoškoj praksi zbog različitih predrasuda o tome kako se najlakše uči. Evo šest znanstveno dokazanih činjenica o učenju, koje donosi portal detinjarije.com.
Mijenjanje okruženja
Upravo želeći se motivirati na učenje uredili ste svoju sobu na način da je sve prilagođeno tome. Međutim, jedna soba nije dovoljna. Učenje na jednom mjestu može dovesti do toga da se teže prisjećamo naučenog na drugim lokacijama.
Promjena okruženja tijekom obnavljanja gradiva znatno poboljšava rezultate. Mozak tijekom učenja stvara fine vezice između nastavnih jedinki koje trenutno pokušavamo zapamtiti te vanjskih podražaja iz okruženja u kojem se nalazimo.
Tako primjerice godina održavanja bitke kod Austerliza ostaje uskladištena s pogledom na krovni prozor, mirisom tek lakiranog parketa te lavežom pasa u ulici. Ako to gradivo sljedeći put ponovimo u knjižnici, gledajući u lampu, slušajući šapat za susjednim stolom. Ista jedinka dobiva nove asocijacije, podaci su obogaćeni većim brojem veza u mozgu te se gradivo lakše slaže u sjećanju. Stoga je preporučljivo da se nastavne jedinke koje učimo, ponove u različitom ambijentu.
Preplitanje umjesto gomilanja
Često se događa situacija da se moramo pripremati više u svakom pogledu različitih jedinki unutar jednog predmeta. Puno je korisnije u takvim situacijama češće prelaziti s oblasti na oblast, nego li učiti svaku pojedinačnu temu, dok se potpuno ne savlada.
Preskakanje s teme na temu, sa zadataka na definiciju, s nepravilnih glagola na konverzaciju, daje puno bolje rezultate. Važno je samo da se oblasti koje se prepliću, povezane u jedan zajednički opseg, odnosno nad-cjelinu.
Nema svrhe učiti glavne gradove pa odmah zatim uvježbavati skale na klaviru. Naučeno iz tolikih oblasti nikako se ne može povezivati i ispreplitati u mozgu.
Prisjećanje je majka učenja
Često mislite da je strašno koliko imate testova i kontrolnih zadataka. No, stvari stoje tako da bi bolje bilo da ih je i više. To je tako iz razloga što ‘kopanje’ po pamćenju u potrazi za odgovorima na pitanja nastavnika, nije samo puka reprodukcija naučenog, već zapravo kvalitetan vid učenja.
Znanstvenici su utvrdili kako informacije koje ‘vadimo’ iz sjećanja, dobivaju bolji status u našoj moždanoj pismohrani pa ih kasnije lakše upotrebljavamo. Štoviše, kada se jače potrudimo prisjetiti čega, informacija kad je se sjetimo ostaje bolje pohranjena za ubuduće.
U jednom pokusu, sudionici su podijeljeni na četiri grupe te je svaka dobila za učenje isti kompliciran zadatak. Prva grupa je četiri puta učila i jednom provjeravala znanje, druga je tri puta učila i dva puta provjeravala, i tako do četvrte grupe, koja je samo jednom učila i tri puta testirala naučeno.
Pokazalo se da je četvrta grupa, koja je najviše vremena provodila u provjeri naučenog, postigla najbolje rezultate. Korisna tehnika u ovom smislu je hvatanje bilješki ne odmah dok traje sat ili predavanje, nego netom po njegovu završetku. Bit će se teže sjetiti svega što je rečeno, ali dok se budete prisjećali, dobar dio toga ćete odmah naučiti.
Nema zaboravljanja
‘Zaboravite na zaboravljanje’, kaže Bjork, jedan od vodećih stručnjaka u području učenja i pamćenja. Jednom kada nešto naučite, nikada to ne zaboravljate. No, u kaosu informacija koje se nalaze u svačijem mozgu, nemoguće je očekivati da u svakom trenutku možete doći do bilo kojeg podatka koji ste nekada pohranili u memoriju.
Stoga ono što pamćenje ocjeni kao manje važno, ostaje po strani. Upravo tu nastupa nevjerojatna simbioza između učenja i zaboravljanja. Jer bez zaboravljanja nema prisjećanja, koje je preduvjet učenju. Iz tog razloga nema svrhe odmah obnavljati gradivo, nakon što smo ga netom naučili.
Ključ je u dobro tempiranom obnavljanju. Tajna ‘kompjuterskog’ pamćenja je u savršenom tajmingu za izvlačenje prethodno naučenog gradiva iz sjećanja, radi njegova obnavljanja.
No, tempirati ponavljanje nije jednostavno. Što se duže čeka uspjeh učenja je veći, ali ako se čeka previše, gradivo će biti suviše duboko zakopano i sve će biti uzalud. Ako se pak prerano krene s obnavljanjem znanja, mozgu će biti suviše lako.
Iluzija znanja
Iako ste zadovoljni učinkom učenja, budući da ste novu lekciju jako dobro naučili, to ne znači da će vam ta jedinka ostati u glavi dulje od par dana. Sudbina informacija koje ste upravo ‘usisali’ vrlo je neizvjesna i ovisi o vašim budućim koracima prilikom ponavljanja i prisjećanja naučenog.
Istraživanja pokazuju da uglavnom pogrešno ovjenjujemo vlastito postignuće pri učenju. Oni koji najmanje nauče, često su najzadovoljniji efektima učenja. Iluzija znanja je rezultat činjenice da kvaliteta naše prezentacije upravo naučenog gradiva, nema pretjerano veze s njegovom trajnošću u našem pamćenju.
Štoviše, ‘agresivne’ tehnike za brzo bubanje kontraproduktivne su za dugoročno pamćenje, a nažalost, djeluju efikasno na prvu loptu. Brzi rezultati ohrabruju, a tehnike kvalitetnog učenja, zasnovane na prisjećanju u stalnim provjerama, u prvi plan stavljaju naše greške i nesigurnosti pa mogu djelovati obeshrabrujuće. Ljudi upravo uče praveći i ispravljajući greške.
Svi uče na isti način
Mnogi će svoje eventualne neuspjehe tijekom učenja objasniti činjenicom da su vizualni tipovi pa ih muče suhoparne knjige ili na drugi sličan način. No, znanstvenici tvrde da svi učimo u osnovi na isti način. Ne postoje vizualni ili auditivni tipovi, razlike u učenju kod onih koji koriste lijevu polutku mozga ili desnu i tako dalje.
Nijedan eksperiment nije dokazao da određeni ljudi informacije primaju brže i bolje ako su predstavljene vizualno, zvučno, ili kada ono što učimo možemo vidjeti u prostoru i opipati. Razlika se manifestira u tome tko uživa u određenom načinu prezentacije materije, ali ne i rezultatima učenja.
Umjesto da troše vrijeme i resurse na prilagođavanje različitim tipovima učenika, profesori se trebaju usredotočiti na ono što je zajedničko svima. Dobro tempirane provjere znanja, preplitanje gradiva, pravljenje pogreški i njihovo ispravljanje te mijenjanje ambijenta, univerzane su tehnike koje pomažu svima.
