Odlučite li se ikada prebaciti u neku od vukovarskih srednjih škola pripremite se na to da će vas pri upisu upitati u koju smjenu želite ići. Pri tome se ne misli na jutarnju ili popodnevnu smjenu, nego na hrvatsku ili srpsku (kako su popularno znane u narodu).
U Vukovaru, kao i u ostatku Hrvatske, razredi se obilježavaju sa a,b,c. Ali postoje i razredi koji se obilježavaju sa 1,2,3. Ovu podjelu, koja je realnost Vukovara, mnogi ne znaju.
Prvi su razredi za one koji se odluče slušati nastavu na hrvatskom, a drugi za one koji ju slušaju na srpskom jeziku. Rade po istom planu i programu, ali na različitim jezicima i pismima. Imaju odvojene učionice, profesore i ravnatelje. Profesori sjede na suprotnim stranama zbornice. Do prije 6 godina bili su odvojeni u dvije različite zgrade. Iako danas svi idu zajedno u istu zgradu i dalje nisu potpuno spojeni.
Razdvajanje na nacionalnoj osnovi ne ostaje samo u razredima. Ono je vidljivo i tijekom odmora, na hodnicima, pri izlasku/ulasku u školu, na autobusnim stanicama. Nikada ne postoji jedna velika grupa srednjoškolaca nego dvije manje. Veliki problem nastaje u vrijeme natjecanja, pogotovo sportskih jer tada trebaju djelovati kao ekipa, kao tim. Ali kako? Nikada prije zajedno nisu igrali, čak nisu ni trenirali zajedno a sada su osuđeni na suradnju. Ne moram ni reći da često gube. U rijetkim trenutcima pobjede cijela škola tj svi razredi, bez obzira na nacionalnost i podjeljenost slave zajedno.Možda bi se češće trebalo puštati vukovarskim ekipama da pobjede?
