Slabovidni gimnazijalac: Neki profesori su OK, neki kažu snađi se sam

Neki učenici se osim s klasičnim školskim brigama moraju nositi i s otežanim praćenjem nastave. Zagrebačkom maturantu Domagoju dijagnosticiran je nistagmus, što znači da mu oči trepere i poigravaju u različitim pravcima. Zbog toga je imao više prepreka kroz školovanje, no svejedno je dobar učenik koji u slobodno vrijeme trenira boks i ide u školu stranih jezika.

Neki profesori imaju razumijevanja, druge nije briga

Maturant Gornjogradske gimnazije progovorio je o svojem problemu s vidom i suočavanju s poteškoćama tijekom školovanja.- Ne vidim na ploču uopće. a tako je i kad je neka prezentacija. Sve mi je mutno na daljinu, kaže Domagoj.

Neki profesori mu pomažu tako da govore ono što pišu po ploči, no neke nije briga, već imaju stav snađi se sam. 

U osnovnoj školi nije bilo tako, jer su mu svi učitelji maksimalno izlazili ususret, pa je nekad to i iskoristio. – Tamo sam se mogao izvlačiti. Znao sam reći profesorici da ne vidim pročitati slova na testu, pa bi mi dala da pišem sljedeći tjedan s većim fontom. To se ne može dogoditi u srednjoj školi, jer ga svi doživljavaju kao sebi jednakog.

Slijepi učenici ne smiju biti izolirani

Domagoj neće imati nistagmus zauvijek. Uskoro će se podvrgnuti operaciji nakon koje će mu treperenje i pomicanje očiju zauvijek nestati. Prva stvar koju će nakon operacije napraviti jest položiti vozački.

– Užasno mi smeta što ne mogu voziti, kad svi drugi voze. Jedva čekam da sjednem u auto, kazao nam je Domagoj.

Ovaj nasmijani maturant odlično se nosi sa svojom poteškoćom, jer je ne shvaća kao problem. Više puta tijekom razgovora ponovio je kako slabovidni i slijepi učenici ne bi smjeli biti izolirani, već bi trebali ići u školu sa svima ostalima, jer oni mogu gotovo sve što i svi ostali.

Pokušali ga zadirkivati, ali nije im dao

Jedini problem mu predstavlja čitanje. – Nekad sam slušao lektire, no to traje po 10 ii 20 sati i jako je dosadno. Danas sve čitam, samo što se brže umorim i moram staviti knjigu jako blizu očiju.

Osim toga, Domagoj se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka. Oni su ga prihvatili onakvog kakav je, no nije uvijek bilo tako.

– U osnovnoj su me znali zvati Ćoro, jer mi je mama kupila neke naočale s dugačkim teleskopima, no ne zamjeram im. I ja bih se smijao da to vidim, prisjetio se naš sugovornik. U prvom razredu srednje škole zadirkivanje se nastavilo, no ne zadugo jer je sam pronašao način da to riješi. 

–  Postavio sam se i okončao to po kratkom postupku. Nisam agresivan, ali malo čvršći nastup u takvoj situaciji je najbolji put da se problem riješi i da se zauzme mjesto u društvu, kazao je Domagoj.

Plan za budućnost – pravnik

Smatra kako će ga iskustvo slabovidnosti u budućnosti ojačati. – Sad se tako ne osjećam, ali sigurno ću imati i jači karakter zbog dodatnih prepreka koje sam morao prijeći, tvrdi Domagoj.

Uskoro ga čeka matura i studiranje, a nada se da će upasti na Pravni fakultet. Zna da studenti prava mnogo uče, no to ga ne plaši već mu predstavlja izazov.