Djeca diljem Europe prosvjeduju jer traže akcije za spas klime i klimatskih promjena. Imaju oko 15, 16 godina što je… paaaa, skoro 10 godina manje od nas. Petkom ne idu u školu jer prosvjeduju, klima je kažu važnija i više nemamo vremena za čekanje. Mi petkom obično sjedimo na kavi, s kim god, a klima nije tema naših razgovora (doduše vrijeme često je).
Foto: Duncan Hull/ https://www.flickr.com/photos/dullhunk/
Sjedili smo na kavi i ovoga puta, okupljeni pred početak ljetnog semestra. Baš nam je bilo dobro. Čak i onima koji nisu položili sve ispite. A što sad, najgore bi bilo ne opustiti se.
Ustvari, kako se razgovor okrenuo na teme iz crne kronike prestajalo mi je biti ugodno. Ali o čemu smo uostalom mogli pričati kad su nam naslovnice Facebook-a bile pune tih tema. Srećom, i Zara je bila na mojoj strani.
– Samo pričamo o morbidnim stvarima, zaključila je nakon nekog vremena i uvalila se dublje u stolicu usmjerivši glavu prema suncu. Kava joj je odavno bila ispijena.
– No, dobro, kako su vam uopće prošli ispiti?, okrenula je temu Ana.
– Super!, uzviknuo je Ante, a mi smo iznenađeno svi pogledali prema njemu. Nije baš bilo uobičajeno da on uspješno završi semestar.
– Mislim, super, svi osim ovih par na koje nisam ni izašao… nije mi se dalo, odlučio sam ipak doći malo doma, uhvatiti sunca, objasnio je.
– Nego, jeste vidjeli onaj masovni pokret po Europi, učenici štrajkaju i spašavaju klimu?, pitao nas je Ante u nedostatku boljih tema.
– Kako misliš? Pa ja nisam vidjela nikoga da prosvjeduje…, zbunila se Nika.
– Pa ne kod nas. U Europi!, rekao joj je Ante.
– Čovječe, pa i mi smo Europa, odgovorila je Nika.
– I to od 1.7.2013.!, nasmijala sam se.
Ante je malo objasnio o čemu se radi. Nisu nas previše oduševljavale te kolone djece koja, iako mlađa od nas, čine nešto aktivno za važna pitanja. Mi smo bili zavaljeni u suncu, a teme kojima smo se bavili i koje su nas mučile bile su puno… pa, osnovnije (?) od onih o globalnom zatopljenju. Neki od nas čak su živjeli u Trumpovoj (i ne samo njegovoj) alternativnoj stvarnosti da takvo što ne postoji.
– Bravo za njih, ipak se oglasio Arian. Ja mislim da je to baš dobro.
– Stari, ne bi ti kod nas ovi prosvjedovali ni da im platiš, zaključio je Viktor. Pa kakve klimatske promjene. To ti je kultura prosvjedovanja, nema toga kod nas. Bože pomozi, kakav smo mi narod… Ajd zamisli da kod nas prosvjeduju srednjoškolci, haha, pa oni su totalno neuki, dodao je Viktor.
– Eto, sva sreća pa su nam studenti borbeni, pametniji i izlaze na ulice za važna pitanja, nasmijala sam se.
– Ma studenti… rekao je Viktor.
– Hajde, ajmo mi baš prosvjedovati zbog klime. Ja sam bio na nekoliko prosvjeda, entuzijastično je poskočio Arian.
-Pih, samo ti daj, odmahnuo je rukom Viktor i spustio sunčane naočale s glave na nos.
Što je tebi, kakva klima. Pa ja dok promislim o svim svojim problemima ono, nezaposlenost, jad, bijeda… Onda malo o ovim našim svakodnevnim temama: zamrzavanje sestara, bacanje djece kroz prozor… Pa kud da još o klimi mislim, a kamoli da organiziram ili pohađam prosvjede?
– Daj ljudi, dosadili ste s tim temama, unervozila se Nika. Ajmo radije đir po rivi i doma.
Ostali su skinuli poglede sa svojih mobitela jedva dočekavši taj njezin apel, a meni je odjednom postalo jasno zašto je tako malo klikova na moje tekstove o prosvjedima zbog klime.
Ovaj tekst je plod autoričine mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna
———————————————————-
Ostale dogodovštine Slobodne Posade pročitajte ovdje:
[SLOBODNA POSADA] Lovac u shitu
KOLUMNA Jednopartijska lista na demokratskim studentskim izborima
