Split je grad koji je izmislio riječ “redikul”. Kolike su šanse da i njegovi kriminalci nisu šaljivi? Do izlaska ozbiljne knjige o vrućem splitskom asfaltu, za sada samo satirični osvrt i bez imena junaka u tekstu.
TheMladichi.com
Šetao sam tržnicom na Plokitama i slučajno bacio pogled prema izlogu apoteke, kao ono poznat lik na vagi. Zastanem, ono čisto da mu se javim – “Di si brate? – a on promjeni boju lica kada me ugleda, piše Juka za TheMladichi.com.
– A jebiga brate, di si sad mora naići? – odgovorio mi je mašući rukom.
U prvi trenutak nisam shvatio što je s time htio reći, pa sam ga upitao;
– A zašto mi to govoriš brate, u čemu je problem? – a on mi odmahujući rukom, kao dodatnom dramatikom u nekom ozbiljnom filmu odgovorio;
– A jebiga brate, vidija si koliko imam kila i sad to možeš pričati po gradu.
I onda sam shvatio da je vaga pokazivala 118 kg. A to je debelo ispod 120 kg, što je tzv. zlatna granica između kukca i kutije.
Ne razumijete te pojmove? O njima kasnije. Vratimo se mi na našeg junaka.
Čovjeka blizu pedeset godina, ćelavog i u kožnoj jakni nije brinula svjetska kriza, neka bolest ili bilo kakav drugi normalan problem, već samo da li će netko od Braće saznati da ima nedovoljno kilograma.
Kad kažem Braće, ne mislim na djecu od istog im oca, nego ljude koji su po svemu slični njemu. Ali i od tom pojmu kasnije.
Prihvatio sam igru i rekao mu da neću nikome pričati. Odmah mu je bilo draže.
Problem je nastao kada sam se ja išao izvagati. Opet je odmahnuo rukom i demonstrativno rekao;
– A šta ćeš se vagati brate. Imaš 125. Jebiga.
Ipak sam stao na vagu i na moje iznenađenje, bio je u gram točan. Koji čovjek ima talent da procjeni nečiju kilažu bez da ga i dotakne? Ni najnapredniji skener to ne može bez kontakta utvrditi, s obzirom na volumen tijela i gustoću kostiju.
I nije samo to znao. Taj genije za nebitne stvari je znao i kilažu svih drugih Kutija u gradu. Kao i tko je o kome što rekao, koliki je čiji obujam bicepsa, dužina kurca ili težina utega podignutih u bench pressu.
Većina će se sada barem nasmijati, ako ne i reći da je budala, ali gospodo draga, on je nekad bio sveprisutan lik u noćnom životu, o njemu se pisalo i bio je u društvu samih vladara grada.
Pravi, izvrsni primjer stanja uma u splitskoj kriminalno-redarsko-kamatarskoj priči.
Dok se u okolnim metropolama – primjerice Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu – na takve ljude gleda sa strahopoštovanjem – ovdje se omladina s istima, uz oprez, sprda i zbija šale, prepričavaju smiješne događaje i dijaloge, pa često i one tragične.
Ako uzmemo za primjer Zagreb, tamo imamo sedam, osam organizacija koji drže cijeli grad i koji obrću ogroman kapital u različitim djelatnostima.
Zna se gdje su „ovi-oni Dečki“, specijalci, Janjevci, Cigani, zaštitarski klanovi i da sad ne nabrajam, i nitko od njih se ne miješa u tuđe poslove, kvartove ili klubove.
Ako do toga i dođe, slijede scene prosutih mozgova na trgovima, ispred restorana, po parkinzima. Ali ipak rijetko.
Za to vrijeme većina splitskih kolega najradije redari, kamatari, pljačka benzinske ili pošte, ubija zbog priča rekla-kazala ili tobože neke časti, a ako se uspješno bave s drogom, to je uvijek uz blagoslov prijatelja i kumova iz policije.
I ta droga je fenomen u Splitu. Posebno kokain. Uzmemo li u obzir da osoba „A“ prebaci iz Južne Amerike kilogram te droge do osobe „B“ u Albaniji, taj Šiptar odmah na tu polovicu doda polovicu smjese za zgrušavanje, udvostruči zaradu i preproda je osobi „C“ u Zagrebu.
Taj zaposli osobu „D“ da je prebaci do Splita, gdje dolazi zakinuta za trećinu i nadomještena novom, još manje kvalitetnom smjesom.
U Splitu se nalazi s osobom „E“, visokorangiranim uglednikom, uvjerenim da je „roba“ vrhunske i netaknute kvalitete, pa je i taj gramzivac još jednom prepolavlja smjesom, te nešto ostavlja za vlastite potrebe, a većinu daje osobi „F“ u daljnju distribuciju.
E baš ta osoba „F“ je nama najzanimljivija. Ona je junak naše priče. Socijalni fenomen zvani Brat, Kutija ili Glava.
On slijepo vjeruje guzonji „E“ da je na samome vrhu te piramide, pa ne sumnjajući u kvalitetu trenutačno odvaja trećinu za sebe i nadomještava je manje kvalitetnim kreatinom.
To mu je prvo pri ruci, jer iako je na steroidima, ne odbacuje ni staru školu bildanja. Više je uvijek bolje.
Nakon tog čina, koji se zove udaranje, naziva krajnjeg distributera, osobu „G“, koja je zapravo kvartovski dilerčić i koji dila samo da bi se dodvorio Bratu „E“, kao i da bi imao i sam što za šmrkati.
Najveći problem u svemu je što on previše šmrče, pa svako malo u tu gadariju od smjese, dodaje Andole, mišomor, zid i bilo što drugo bijele boje, svaki put tješeći samog sebe;
– A brale, dodat ću još samo zero ka i neću više.
I tako od one smjese, zvane baza, koja je iz crne, kolumbijske ruke predana u omjeru čistoće od 100%, odlazi iz ruke kvartovskog klošara kupcu i to u omjeru od nekih 5-10 posto čistoće.
Matematički gledano, zlatna mladež Splita tih 90% govana plača oko 500 kuna, a ako mu je ovaj dao bolju robu, zatrovanu sa samo 80% govana, onda traži 700 kuna, pa i više.
Naravno da se onda bistri momčić čudi zašto je morao cijeli paketić povući u jednoj crti da bi ga „taklo“. I još nakon toga debili – u wc-u nekog od fensi klubova – daju kao ocjene kvalitete;
– A brale, ćutim ga. Plus tri ka. – reče jedan i ne sluteći da bi jedna takva crta, iz ruke osobe „A“, ubila njega i još deset ljudi od jačine.
I da zaokružimo ovaj dio s drogom, interesantno je i koliko splitski ugostitelji misle na svoje male šmrkače govana, pa ako odete u wc nekog od ekskluzivnijih klubova, primijetit čete kako su im digli one glatke zidove iza školjke, da se jadna djeca ne bi saginjala.
Što se tiče omladine slabije platežne moći, i na njih su mislili dobri dileri iz kategorije „G“. Naime, u kućnim laboratorijima im od najfinijih otrova i kemijskih elemenata prave drogicu zvanu Speed, koje za 200 kuna možeš kupiti deset deka i povlačiti cijelu noć. I što je najzanimljivije, ona zaista udara u glavu.
A kako i ne bi kada doslovno tali mozak, pa mali siročići izlaze iz zahoda spaljeni kao zombiji. U Splitu postoji stručna riječ i za to – „iskrivljeni“.
Sintetika ima još jedan mali problem. Osim što poglupljuje, od nje ne možeš sutradan spavati, jesti, a i ne živi ti se baš.
Vratimo se mi na naše Kutije. Koji se tako zovu zbog širokih ramena od prekomjernih dizanja utega.
Priča o njima ne počinje ni sedamdesetih ni osamdesetih, iako je i tada bilo mangupa, ali prve Kutije staju na vrata ozbiljnije tek početkom devedesetih. Kada zaista nije svatko mogao biti redar.
Bio je rat, zakon nije postojao osim zakona sile. Nije bilo ugodno zaustavljati pijane branitelje i savjetovati ih odlože svoje puškomitraljeze u ormariće ili pak da nije pristojno gurati bombu bez osigurača u čašu.
A najmanje od svega je bilo isprebijati te iste branitelje, natjerati ih na povlačenje i onda spašavati živu glavu nakon dolaska pojačanja koje izrešeta šankove i strop.
Da, osim u tog Mississippija, vatreno je bilo i u ostalim klubovima, od Mastersa i Sheakspera, pa do Plave kave i Kakadua.
U svom tom bezakonju, redari su imali neograničenu uporabu sile (koju su, naravno, sami sebi dali), pa su goste i za najmanje prekršaje brutalno prebijali.
Dapače, uživali su u tome. I nitko nikad nije dobio neku kaznenu prijavu zbog toga. A bilo je izbijenih vilica, slomljenih kostiju, zubi i noseva.
Bilo je ponekad u svemu tome i crnog humora, kao kad sam ispred Sheakspera zatekao scenu gdje tri redara gaze troduplo slabijeg momka, a ovaj se svaki put nadrogiran diže i juriša na njih.
Kada su ga konačno savladali, jedan od njih otrese prašinu sa sebe i reče;
– A bogati, puca po njemu ka po živom vapnu, a on ne pada.
Toliko me fascinirao taj izraz da sam tražio starije ljude da mi opišu postupak rada s tim vapnom i shvatio da je to ono pljuskanje bijele smjese lopaticom o fasadu kuće.
Devedesete godine su bile najkrvavije, jer je upravo tada stradalo najviše ljudi u sukobima na ulici ili pred klubovima, a najčešće – ponavljam – bez ikakvog valjanog ili poslovnog razloga.
Split je grad gdje svatko ogovara svakoga, pa tako i kriminalac kriminalca, ali se ne diraju jedan u drugoga jer znaju da može doći do sukoba u kojem će jedan biti poražen. A u ovom gradu se poraz ne zaboravlja.
Upravo je TBF opjevao „grad u kojem svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace“. I tada ti se svi rugaju, pa i oni koji su te do jučer gledali kao Boga.
Zato je Split jedini grad na svijetu gdje su svi kriminalci dobri jedan s drugim, tako da rijetko dolazi do međusobnih sukoba. Radije zajedno tlače slabije, tzv. obične ljude ili po njihovom posprdnom žargonu – kukce.
Završetkom rata većina branitelja ide u mirovinu, a djeca nekih Srba u službu. I to kriminalnu.
Igrom sudbine, neki od najopasnijih glavonja grada postaju upravo oni, tako da dolazi do nedavno nezamislivih situacija, da npr. nekim braniteljima – kojih su se bojali njihovi očevi – uzimaju na kamatu vojne mirovine, koje su zavrtjeli na onoj „felgi“ od ruleta.
Da nacionalnost u kriminalu nema granica, pokazuje činjenica da su poštovani od domaćih i muslimanskih kolega, pa čak i izmiješani u klanovima.
„Klan“ je u Splitu posprdna riječ za pokušaj veličanja važnosti određenih grupa u stupnju kriminala, smiješnih valjda i njima samima, pa se za određene grupe ćelavih glava u separeima ili za stolovima klubova kaže;
– Ono ti je Kaštelanski klan…oni su ti Solinski klan… – i slično.
Kojoj god grupi pripadali, njihovo ponašanje je identično kao da ih je ista majka rodila.
Gledaju mrko, a kada pričaju kompanjonu do sebe nešto, zabacuju glavu do uha tako energično, kao da će ga udariti glavom, a jako je zanimljiv i njihov plesni ritam.
Uglavnom su to dvije ruke u zraku, koje idu malo lijevo, pa onda desno, a svakako je najsmješniji i „boxing stile“, kada glavonja u ritmu narodne glazbe radi shadow (boksanje „u prazno“) na šanku.
Ne trebam napominjati da ih u dušu najviše diraju pjesme „Ne može nam nitko ništa“ i „Moji su drugovi“ – koje veličaju zajedništvo klana, dok ih pjesma „Nema više druga mog“ redovito rasplače i natjera na pretvaranje lokala u prah.
I onda 1999. godina donosi renesansu i preporod u stilu i ponašanju splitskih dizelaša. Naime, te godine kino Central prikazuje prvi srpski film nakon rata.
I to koji, muku ti Isusovu. Taj film „Rane“ – o krim sceni Beograda – zaluđuje domaće kretene više nego iti jedna droga koju su probali. Zbog tog filma, tj, njegovog utjecaja sam i ja izgubio nekoliko prijatelja.
Uglavnom, preko noći društvo od pedesetak glavnih negativaca postaje bogatije za par tisuća svojih malih replika, plagijata, Pinkija i Švaba.
Iako ne postoji pisano pravilo, od tada se svi ponašaju i izgledaju isto.
Npr. kosa. Ona ne postoji. Nema šanse ni da se pokušaš predstaviti nekim mangupom ako nemaš obrijanu glavu. Ili barem onu, nula-dva, popularnu „Četvrtu GBr“.
Odijevanje je isto poprilično jednostavno. Po danu uglavnom trenirka (po splitski – „tuta“, op.a.) i patike, a navečer kožna jakna, isključivo crna, i jeans. Iako mnogi i u disko ulaze u toj famoznoj tuti.
Najpopularnije su bijele i to nekih egzotičnih, tenisačkih marki. Za Braću niže platežne moći je na raspolaganju Kappa, Adidas i Nike. One u najnižem staležu ganga, koji kupuju na pazaru no name marke, tipa Eurosport, nećemo ni spominjati.
Izbor patika također ovisi o statusu, a najpopularnije su one Nikeove koje dasi daju dodatnih par centimetara visine, što je, uz kilažu od preko 120 kilograma, također jako bitno.
Još jedan modni detalj je znakovit za tu, nazovimo je, supkulturu. Iako s kulturom ima veze isto što i konj s bečkom filharmonijom.
A to je zlato. Puno zlata. I što više zlata. Svi se natječu tko će imati veći i originalniji lanac (najpopularniji su bili oni u obliku čahura od metka, kraljevski vez kao i bilo koji debeli s ogromnim križem, op.a.), a neki na sebe stavljaju i po nekoliko njih.
Zanimljivo, što se tetovaža tiče, do jedan zločesti dečko tetovira isključivo religiozne motive Gospi, Isusa, raspela i krunica. Psiholozi su to pokušali objasniti kao njihov pokušaj ublažavanja grijeha pred Bogom.
Kako god bilo, uvijek me nasmije situacija kada jedan ogromni kamatar uđe u tattoo salon i majstoru odmah s vrata zapovijedi, onako zamuckujući;
– A…a…ajde nađi mi odma nekog Isusa..aj!
Nakon dva sata je spasitelj na desnoj podlaktici, koja tu istu večer šamara dužnika i izbija mu rebra. Maradona bi to nazvao „Božjom rukom“.
Što se imidža tiče, poželjan je priglup i smrknut izgled s jednim okom malo spuštenim, kao i hodanje bez savijanja koljena, koja kao da poručuju – „kloni me se, opasan sam jer treniram i noge su mi ispucane od pustih low kickova koje sam primio na sparinzima…“ – iako je prava istina da većina ide samo ide u teretanu.
Govor je uvijek glasan, nerazumljiv i sa seljačkim naglaskom, jer prava Kutija nikad ne priča splitskim akcentom. Riječ koju najviše izgovaraju je – Brate! – pri čemu se često rukuju ili tuču „bese“ (šaka o šaku, op.a.).
Uz sve ilegalno i najrazličitije oružje koje se na splitskoj ulici može nabaviti, najpopularniji pištolj je definitivno srpski „tetejac“ (stručno, TT 7.62 mm, op.a.) iako ga nitko u svijetu više ne koristi jer je zastario i posebno opasan u situacijama u kojima ga oni koriste.
Naime, velike je probojne moći i u slučaju sukoba u nekom klubu prepunom ljudi, neće poput 9mm ustrijeliti samo osobu u koju se pucalo, nego može proći kroz još nekoliko osoba. Ali jebiga, nosio ga je Pinki, nosit ću ga i ja! – kao da je moto splitskih mangupa.
Da li trebam napominjati da od sunčanih naočala nose isključivo i jedino one zvane „kamatarke“, s velikim staklima priljubljenim uz lice?
Podrazumijeva se da je svaki čestiti „Brat“ posvuduša i da je njegov lik sveprisutan u svim klubovima i događanjima grada – naravno, uz nezaobilazne i napucane djevojke upitnog morala – ali, što se tiče pojave, još jedna radnja je karakteristična za splitske „Glave“, a to je riječ „patrola“.
Definicija te riječi bi bila: „Patrola je svako bezrazložno i svakidašnje krstarenje gradom, bilo motorom ili autom, u cilju privlačenja pozornosti i davanja do znanja da si kriminalac koji je u điru“ (a opet „đir“ je karakteristična, splitska riječ da je netko u toku događanja, op.a.).
Kad smo već kod prijevoza, jasno je da je vječni izbor Mercedes ili BMW, a kod motora je opcija samo maxi skuter, što naravno i nije motor. Tko bi se još sad jebavao i s onim brzinama. Samo automatik brate!
Sve je počelo Piaggiovim Hexagonom, pa njegovim nasljednikom X9, a zadnji model u širu je Suzukijev Burgman.
A uz Burgmana, naravno, ide i Stafford, pit bull ili neki drugi borbeni pas. Tako da taj model skutera nema kufer ni prtljagu, ali zato redovito ima psa ili barem ogromnu sportsku torbu, s kojom struže o aute dok se provlači do semafora.
I što na kraju reći? Iako su to u biti opasni ljudi, u Srbiji su likovi s dokumentarca „Vidimo se u čitulji“ već odavno ismijani. A i vrijeme je učinilo svoje, pa su se njihovi kriminalci jednostavno promijenili.
Trenirku je zamijenilo odijelo, utoku aktovka, ćelavu glavu kosa, a kilograme zlata diskretni dragi kamen ili sat. Metode rada su, naravno, ostale iste.
– Pa čak su i brutalniji danas! – priča mi upućen lik iz Beograda.
A naši? Oni su se također počeli mijenjati, ali jako sporo, pa tako i danas zorom, ispred „Prerade“ (pekara u Splitu, op.a.) možete sresti grupu ljudi koji se prežderavaju burecima, zbog dobivanja na masi (što je isto popularna splitska riječ, op.a.), mjere jedan drugom biceps krojačkim metrom ili se važu na kućnoj vagi nasred ulice.
Što god mislili o njima, dobar dio njih mi je, onako redikulozno, i simpatičan, pa čak mislim da nisu toliko ni loši ljudi. Po meni su to, u biti, još djeca u duši.
Osobno, ja bi ih zaštitio kao gradsko dobro i pokazivao turistima kada dođu. Čak sam jednom, doduše pijan, rekao da bi na vrhu Marmontove postavio i prvi spomenik splitskom redaru. Onako, u prirodnoj veličini i prekriženih ruku.
Pa kad mali Japanac ubaci žeton u njega da mu ovaj da „besu“ i reče – Brate! – ima da svrši od sreće. I da se fotografira s njim i pokazuje tu sliku po svijetu.
Original suvenir Made in Croatia.
Tekst preuzet s TheMladichi.com uz dozvolu autora
