Andres Luz pohađa Whitney M. Young Magnet High School i boluje od selektivnog mutizma, zbog kojeg pet godina nije pričao. Simptomi su se pojavili kada su on i njegova sestra blizanka krenuli u različite škole, a nakon dijagnoze i odlaska psihologu ponovno je počeo pričati.
Amerikanac Andres Luz je srednjoškolac kojemu je dijagnosticiran selektivni mutizam. Trenutno je reporter za tinejdžerski tjednik The Mash, a prije toga pet godina nije pričao. Odlučio je svoju priču podijeliti i objasniti da selektivni mutizam ne znači kako će oboljele osobe zauvijek živjeti u tišini. Mi vam njegovu priču donosimo u cjelosti.
www.mojezdravlje.net
U tišini proveo pet godina
Ovakav je to bio osjećaj: Bio sam ugušen anksioznošću, polako me prekrivala tišina. Riječi nisu jasno izlazile i često sam zamuckivao i oklijevao. Nedostatak samopouzdanja mi je još više otežao postavljanje jednostavnih pitanja drugim ljudima. Većinu sam vremena imao osjećaj kako se pokušavam popeti preko zida koji sam si sam zazidao.
Bolujem od selektivnog mutizma. Simptomi su postali jasni tek u četvrtom razredu. Moja obitelj i ja nisamo bili sigurni zašto nisam mogao pričati, ali je najvjerojatniji razlog to što smo moja sesta blizanka i ja prvi put krenuli u različite škole. Osim toga, ništa nam drugo nije padalo na pamet zašto sam prestao pričati sljedećih pet godina.
Kad pričam s ljudima, u mojoj glavi razgovor jednostavno nestane, a njegovo mjesto preuzme anksioznost. Kad priđem nekome, prvo što napravim je ispričavanje zašto ne mogu razgovarati. Ako pričam, pođem mucati. Nakon što nisam uspio voditi nijedan razgovor, jednostavno sam odlučio kako je lakše uopće se ne truditi.
Najgore je to što selektivni mutizam nije svima poznat poremećaj pa nitko u mojoj obitelji i među prijateljima nije znao njega dok meni nije dijagnosticiran. Nedostatak svjesnosti o selektivnom mutizmu često izaziva neshvaćenost kod drugih. Mnogi su pokušali pomoći, ali je uvijek postojala barijera u razumjevanju koja je odvajala ostatak društva od onih koji imaju taj poremećaj.
Više od normalne sramežljivosti
Doktor mi je rekao kako selektivni mutizam nije isto što i normalna sramežljivost. To je kemijska neuravnoteženost u mozgu koja proizvodi simptome koji se ne mogu uključiti i isključiti kao prekidač, rekao je.
Prije dijagnoze sam proveo pet godina mrzeći sebe zbog toga što nisam mogao pričati s drugim ljudima, a i imao sam osjećaj kako su svi ostali mene mrzili.
Danas još uvijek imam problema s vođenjem razgovora, ali ni blizu kao prije. To sam mogao nekako prevladati nakon posjeta psihologu koji je specijaliziran za selektivni mutizam.
Postupno izlaganje društvenoj interakciji i shvaćanje što me čini anksioznim stvarno mi je pomoglo kroz terapiju. Više ne osjećam strah kao prije.
Najbolje od svega je to što se sad liječim i napokon imam plan kako izgraditi samopouzdanje i ponovno pričati. Motivira me pomisao kako ću jednog dana normalno izaći van s prijateljima.
Mislio sam kako ću uvijek imati problema s govorom. Ipak sam shvatio kako uvijek postoji način stjecanja samopouzdanja i potrebe za izražavanjem. Otkrio sam kako selektivni mutizam ne znači zauvijek živjeti u tišini.
