Tonka i Sanja poznaju se već četiri godine, a školske klupe stvorile su jedno divno prijateljstvo. Osim što dijele ljubav prema medicinskom zanimanju, povezuje ih i ljubav prema fotografiji. Svoju prvu izložbu održavaju u Šibeniku, a glavni motiv su ruke i važnost poruka koje njihovim pokretima šaljemo.
Ništa ljepše nego kada dvije prijateljice dijele slične interese. Znaju to šibenske srednjoškolke Sanja Bačelić-Medić i Tonka Lokas. Njih dvije zajedno pohađaju Medicinsku školu Šibenku, upoznale su se još u prvom razredu i od tada su nerazdvojne, a spaja ih i ljubav prema fotografiji.
Želja je povećati svijest o važnosti znakovnog jezika u svakodnevnom životu
Iako ih je fotografija oduvijek zanimala, Tonka i Sanja fotografijom se bave otkada su im u ruke dospjeli nešto kvalitetniji fotoaparati. Sada ih ne ispuštaju iz ruku, bilježe pomoću njih sve bitne trenutke, ali i neke poučne fotografije.
A poučna je i njihova aktualna izložba fotografija čiji su motiv ruke.
– Glavna tematika naše izložbe je zapravo istaknuti koliko toga poručujemo običnim pokretima ruku i naravno povećati svijest važnosti znakovnog jezika koji je jako bitan u svakodnevnom životu, objašnjavaju nam Sanja i Tonka.
Na odabir upravo ovog motiva potaknulo ih je učenje znakovnog jezika kojega smatraju vrlo zanimljivim. Željele su time naglasiti kako znakovni jezik nije važan samo u poslu medicinskih djelatnika, već i u svim ostalim životnim segmentima i situacijama.
Najteže je pronaći sponzore
Sama realizacija plana izložbe trajala je tri mjeseca, a, kako je to nažalost često slučaj kada su mladi kreativci u pitanju, i njima je najveći problem bio pronaći sponzore.
– Slali smo poruke, mailove udrugama i sličnim organizacijama, ali nije bilo odaziva. Tek kada je objavljen članak u jednom šibenskom mediju, dobile smo par ponuda za sponzorstvo. Javila se i naša škola koja nam je na kraju isprintala fotografije i na tome smo im jako smo zahvalni, kažu nam ove dvije kreativke.
Prvotni plan bio je izložiti fotografije u gradskoj knjižnici ‘Juraj Šižgorić’, a iako su ondje imale zabilježeni termin morale su pronaći drugi prostor.
– Odmah nam je pao na pamet klub u kojeg rado zalazimo i inače je kreativnog interijera. Vlasnik nam je izišao u susret i rado pristao na ‘kićenje zidova’ Azimuta. Također nam je puno pomogao pri lijepljenju i postavljanju slika i vrlo smo mu na tome zahvalne, kažu nam Tonka i Sanja.
Za kraj su dodale kako bi vrlo rado nastavile s izložbama budući da su rezultatima ove naprosto oduševljene.