Dođe svaki muškarac u godine kada pri uriniranju umjesto penisa izvadi testis pa urinira u nogavicu. Dogodi se to što jer od trbušina ne vidi dalje, ili dublje, od svog pupka, što jer na opip ne prepoznaje razlike obješenog mesa.
Tu se zaista ne može napraviti mnogo, godine su to u koje svaki muškarac uđe i eto događa se. No problem je kod nas tipova što tjelesna mudrost rijetko prati i onu duhovnu, ulice su tako prepune dječaka u zenitu snaga zarobljenih u našim djedovima i očevima.
Okidač
Ne znam dali je okidač to prvo uriniranje u nogavicu no otprilike paralelno javlja se u tim starim dječacima neopisiva žudnja za mladošću. Najlakše bi se to moglo sumirati da muškarci bar dva puta uđu u pubertet. Prvi puta očituje se to u skrovitom listanju majčinih Neckermanna i sličnih tiskovina s ponudom svega, među ostalIm i ženskog donjeg rublja. Rastu nam dlačice i bubuljice, najčešće dlačice iz bubuljica, penis ne bira niti mjesto niti vrijeme da kroz slabi pokrov hlača svijetu objavi svoju dužinu, a u središte heliocentričnog sustava naših svemira uđu sise susjede Milke.
Mnogo je zajebaniji ovaj drugi pubertet kad nam rastu dlake iz ušiju, čisto jer je majka priroda žena i voli nas gledati kako se patimo. Penis bi nam stajao uspravno jedino da za njega vežemo longetu, uriniramo u nogavice što se nikako ne sviđa onoj babi koju smo pred 30 godina, iz Bog zna kakvih razloga, oženili. Babi koja svakim danom sve više nalikuje na druga Tita u zadnjim danima svog života, a nerijetko i deset godina posthumno, dok u središte našeg heliocentričnog sustava opet dospiju nečije sise.
Nekad i sad
Do prije desetak godina osnovni je statusni simbol muškarca u krizi srednjih godina bila nevješto obojena kosa, često u jednom tonu koji koristi i njihova prezrena supruga, u narodu poznata kao i prokleta baba. Zatim kakav chopper motor sa ne više od 125 konjskih snaga i neprikladna kožna jakna ili pak sportski dvosjed, kabrio obavezno crvene boje. I sve je to još bilo nekako i simpatično i smiješno dok se nije pojavio taj prokleti Facebook! Ako je i postojala ikakova šansa da muškarac otplovi u mirne vode smiraja života sa imalo dostojanstva Facebook je tome stao na kraj. ”Uh, imašjako ljepe grudi i guzu, jako mi sesviđaš” – šta bi reko šezdesetogodišnji Milan šenaestogodišnjoj Ani iz Žrnovnice – ako me razumijete…
Danas svi mladi imaju Facebook profil, u svakom slučaju ako se želiš osjećati mlad nužno je imati facebook profil. Facebook je danas srednovječnim muškarcima postao ono što je nekada bio chopper ili crveni kabrio. Vrag će ti ga znati kako se zove prvi muškarac koji se pod svojim imenom i prezimenom ulogirao na face, kao godinu mature upisao 1976. – smjer strojobravar i još je sat vremena tražio opciju gdje da upiše datum male mature. Nitko sa sigurnošću ne može potvrditi koliko je vremena proteklo dok dedek nije suvereno ovladao Facebookom, ali jedini bitan datum je onaj kada je taj pionir ove pošasti današnjice odlučio lascivno komentirati fotku nekakve djevojke Ane, riječima iz uvoda, i tako je jebiga počelo.
Granice virtualne stvarnosti
Danas gotovo nema fotke obnažene teenagerice koja je s virtualnim svijetom odlučila podijeliti oblik stražnjice ili ponosnih grudi, a da nije fasovala bar jedan duboki zaključak komšije Milana šumara koji bi joj rado ljubio ” mačkicu ” ili dirkao sisicu – ovo je citat. Dalo bi se raspravljati i o naravi njihovih stvarnih namjera. Dal ti dedeki uopće razumiju da je danas virtualan svijet samo korak do stvarnoga? Da se zrake Sunca i gigabajti spajaju u jedinstvu vremena i da je mala razlika između komentara o sisama susjedove kćeri zapisanom na netu i istog komentara izrečenog djevojci na ulici, u lice?
I sam sam jednom napravio fake profil dosta zgodne pičke imenom Amanda i nije prošlo niti osam minuta da mi majčin stariji brat nije ponudio iznimno atraktivno iskustvo koje bi ušlo u anale – ako primijetite igru riječima shvatit ćete gdje je on što smjerao postaviti. U tom trenutku sjećam se, osjetio sam gađenje i žaljenje prema ovom starom bedaku, priznajem bio sam i pomalo uvrijeđen idejom da sam tako laka ženska da mi ga odmah može spakovati u pak, bez bar nekakve jebene večere ili buketa ruža, 500 Eura što bi se reklo.
Nostalgija
Bilo kako bilo tu se danas, vidite, ne može baš ništa napraviti. En ti pohotni stari jarci nisu krivi što ih je opet zadesio pubertet niti oni razumiju labave granice virtualnosti i popratne društvene odgovornosti, još manje primjećuju da im je jedna noga u grobu. Stoga ne mogu drugo negoli zaključiti da će ova pošast bivati sve gorom, sve ćemo češće hvatati očeve kako u kasni noćni sat jednim prstom, zanemarujući sve znakove interpunkcije, skrovito tipkaju neke intimne misli pod slikama naših razrednih kolegica. Sve ćemo se češće ujutru ispričavati kolegicama, ako treba priznati im da smo se čak to mi slučajno ulogirali na tatin face pa popiti batine deset godina starijeg dečka najzgodnije mačke u srednjoj ekonomskoj, jebiga.
Tako je to, dođu svi muškarci u te godine kada slučajno zapišaju nogavice, kada im sise opet izbiju Sunce iz središta svemira, a mene eto tek hvata nostalgija za onim vremenom kada su se tako zapišani vozali na chopperima, u crvenim kabrioletima i s vjetrom u nevješto ofarbanoj kosi. Za onim vremenom kada tajne tih šašavih godina, u koje će svaki od nas jednom ući, još nisu bile toliko javne i toliko tužne. Za vremenom prije pojave Facebooka, tamo davno kada je zadnji muškarac ostario s kolikim tolikim dostojanstvom.
Pratite komentare Lajk naš svagdašnji na Facebooku
