Ljeto 2016. mi je počelo na najbolji mogući način, instrukcijama iz matematike.
Pala sam matematiku, očekivano.
Toliko sam često išla kod instruktorice da su me ljudi iz njene zgrade počeli pozdravljati jer su mislili da sam se valjda doselila tamo. Uzevši u obzir koliko sam vremena tamo provela, kao da i jesam.
Na kraju sam i prošla matematiku, očekivano.
Ostatak ljeta je bio skroz dobar.
Foto: Flickr
Starog mi nije bilo cijeli osmi mjesec doma. Ne kužim ni ja sama kako nam je dopustio da ostanemo sami. Zadnji put kad smo bili samostalni dva dana, ujutro nam je zvonila policija i stari je morao platiti štetu za auto kojem smo razbili staklo zalutalom bocom. Normalno da su susjedi u cijenu tog popravka ubacili i popravak auspuha, klime, novo lakiranje i pranje auta, ali jebiga. Snašli su se ljudi.
Ali i dalje, unatoč totalnom kaosu koji je izbio u samo jedan vikend, stari je odlučio da smo sposobni biti sami mjesec dana. Izuzev toga da smo potpuno pasivni, zajedno znamo skuhati tri jela i bojimo se sami nazvati zubara, da, sasvim smo sposobni.
Meni i burazu je to ipak bilo jebeno jer smo planirali imati tulume svaki dan, praktički smo dobili priliku života svakog tinejdžera.
Mi smo to iskoristili do maksimuma i dane većinom provodili tako da smo spavali do šest popodne i za ‘ručak’ jeli samo krumpire nekoliko dana za redom. Jedina dobra stvar koja je proizašla iz toga da sam naučila hrpu recepata. Ne kuhati, nego kad me stari zvao svaki dan i pitao što jedemo, ja sam mamurna ležala u krevetu i izmislila neki novi recept da on pomisli kako imamo zdravu i raznoliku prehranu. Pet sati nakon tog sam se ustala i naručila dostavu.
Ja sam fakat hodajuće razočaranje od djeteta.
Tako smo nakon tjedan dana destruktivnih navika buraz i ja odlučili oprati suđe. Kad kažem ‘odlučili’, to znači da sam ja ribala tave i improvizirane pepeljare od tanjurića i šalica dok je on igrao fifu i davao mi do znanja gdje još po stanu treba čistiti. Poslala sam ga u pičku materinu i pogodila limunom. To spremanje mi spada u jedno od deset najtraumatičnijih doživljaja u životu.
Nakon tri mukotrpna sata je stan blistao i više nije imao divan miris kao da je nešto umrlo u njemu. Buraz je za to vrijeme odigrao jedno trideset partija fife.
Nemoj čistiti stol acetonom
Uredan stan mu je valjda dao do znanja da je sad jebeno vrijeme za opet pozvat frendove doma. Došli su i opet usrali stan i ščikali kuhinjski stol cigaretama. Lakirani bijeli stol koji stari svaki dan glanca do iznemoglosti. Brijem da bi se više uzrujao da nađe ogrebotinu na stolu nego da padnem s balkona i slomim obje noge. Pred očima su mi prolazile vizije vlastite smrti kad sazna za to. Izribala sam uništene dijelove acetonom i… još više sjebala stvar. Samo sam izribala lak, ali su smeđe oznake ostale. Na kraju sam odustala i suptilno rasporedila olovke i upaljače po kritičnim mjestima.
Životni savjet: nemoj čistiti stol acetonom.
Stari se i dan danas ne čudi strateški postavljenim vazama i usamljenim narančama koje koristim da sakrijem rupe u stolu.
Kako samostalno preživjeti skoro dva tjedna s nula kuna
Pred kraj mjeseca, financijski jedina dobra stvar je bila što nismo bili u minusu.
Ali nismo bili ni u plusu.
Jebiga.
Prvih dana nakon što je stari otišao bili smo u onom ‘ima se može se’ filmu. Ideš u izlazak, samo odeš do ladice koja je služila kao državna blagajna, plus počastiš ekipu jer se osjećaš kao tajkun s dva Radića u džepu. Trebaš novu majicu – ladica. Ubaciš i u to nove tenisice, jaknu, hrpu nepotrebne nezdrave hrane, svakodnevne posjete ljudi koji ti isprazne frižider i imaš recept za financijski krah.
Zaliha u ladici se veoma brzo ispraznila.
Buraz me jedan dan nazvao na mobitel, dok sam bila u još jednom od svojih povremenih šopinga koji su rezultirali bankrotu:
– E, kaj je s novcima?
– Kaj kaje s novcima?
– Pa nema ih…
– A u kurac. Jesi ziher?
– Imamo 30 kuna. Jel imaš ti kaj kod sebe sad?
Deset sekundi pauze…
– A imam, al’ mi fakat trebaju ove hlače i baš su lijepe.
– Daj Ana ne jebi i dolazi doma, moramo nešto jesti jebote.
Za pomoć u tim mračnim vremenima smo se obratili burazovoj kartici kojoj se zahvaljujem što nas je uzdržavala. Također bih htjela zahvaliti starom što nije pregledavao stanje na kartici. Taj čovjek stvarno ima vjere u nas, mislio da smo samostalni i odgovorno raspolažemo novcem.
Zanima me kakav je osjećaj truditi se oko svoje djece koja na kraju ispadnu toliko razočaranje.
Povratak u stvarnost
Nismo mu to rekli, ali bili smo presretni kad je stari došao doma. Konačno smo mogli jesti normalnu hranu i imati čisto suđe.
Stari je dolazio u podne, a mi smo se probudili u 11. Stan je izgledao kao poligon za testiranje nuklearnih projektila. Panično smo počeli spremati nered koji se nakupljao protekla dva tjedna. Na kraju je i izgledalo koliko-toliko podnošljivo. I čak nije imao tako jako užasan miris.
Došao je doma i izvrijeđao naš stil života, rekao da je kuhinja odvratna i pod ljepljiv. (Jebiga nismo ga stigli oprati… niti jednom… u mjesec dana…) Također nam je dao do znanja da smrdi kao da je nešto umrlo. Mi smo se samo grozili i križali razmišljajući o tome što bi bilo da je došao sat vremena ranije.
Nije obratio pozornost na sumnjivo raspoređene naranče na stolu, bar nešto.
