Većini ljudi su poznati podaci kako u prosjeku bez zraka možemo izdržati 3 minute, bez vode 3 dana i bez hrane 3 tjedna. No rijetko tko zna koliko možemo ostati budni, koliko ubrzati, što sve možemo podnijeti iz okoliša i koliko zračenje možemo podnijeti. Sada su i te granice poznate.
Koliko god se osjećali jakima i otpornima, ljudsko tijelo je jako krhko. Provođena su brojna istraživanja i eksperimenti kojima su stručnjaci došli do zanimljivih podataka o izdržljivosti našeg tijela.
vijestigorila.jutarnji.hr
Koliko možemo ostati budni?
Samo jedna neprospavana noć može oštetiti sposobnost vožnje, po čemu se izjednačava s pijanim stanjem. Najduže što je netko dobrovoljno ostao budan je 264 sata ili oko 11 dana.
Rekord je postavio 17-godišnji Randy Gardner za znanstveni projekt sajma znanosti u srednjoj školi 1965. godine. Prije nego što je zaspao bio je biljka s otvorenim očima.
Pokušavajući odgledati sve utakmice Europskog kupa, 26-godišnji Kinez je nakon 11 dana nespavanja umro. Kako je u tom periodu pušio i pio alkohol, nije utvrđeno da je uzrok smrti samo nedostatak sna. Nitko do sada nije umro zbog nespavanja pa znanstvenici iz etičkih razloga ne mogu utvrditi koliko točno čovjek može bez sna.
Istraživanje je provedeno na štakorima na Sveučilištu u Chicagu 1999. godine. Štakori su nakon dva tjedna muke umirali, a prije smrti su pokazivali simptome hipermetabolizma. U tom se stanju metabolizam tijela ubrzava toliko da sagorijeva prekomjerne kalorije čak i dok je u potpunosti miran.
Koliko možemo ubrzati?
NASA i vojni znanstvenici su pokušali odgovoriti na to pitanje. Sila od 1 G je normalna sila gravitacije na čvrstom tlu, a 14 G je jednaka gravitaciji planeta 14 puta masivnijeg od Zemlje.
Bočno ubrzanje ima utjecaj na našu unutrašnjost zbog asimetrije sila. Popular Science je objavio kako14 G bočne akceleracije može razdvojiti i otkinuti ljudske organe jedne od drugih. Gibanje od glave do nogu sjuri svu krv u noge. Između 4 i 8 uzdužnih G će nokautirati čovjeka. Ubrzanje prema naprijed ili natrag lakše utječe na naše tijelo, jer omogućuje glavi i srcu da ubrzavaju zajedno.
Što se tiče usporenja, možemo usporiti po stopi od 45 G, što bi značilo da za djelić sekunde s oko 1000 kilometara na sat usporimo na nulu. Znanstvenici tvrde kako bi se na oko 50 G raspali.
Koje promjene okoliša podnosimo?
Granice preživljavanja ovise o tome koliko se polako promjene okoliša događaju, jer tijelo može postupno prilagoditi svoju potrošnju kisika i metabolizam kao odgovor na vanjske uvjete. Neke grube procjene granice naše podnošljivosti ipak postoje.
Nakon 10 minuta na vlažnim vrućinama od 60°C, većina će ljudi patiti od hipertermije. Što se tiče hladnoće, osoba premine kada joj tjelesna temperatura padne na 21 stupanj , a koliko je vremena potrebno do smrti ovisi o tome koliko je osoba naviknuta na hladnoću.
Kod atmosferskog tlaka, zrak sadrži 21 posto kisika. Ako ta koncentracija pada ispod 11 posto, ljudi umiru od anoksije. Prevelika količina kisika također ubija, uzrokujući upalu pluća u roku od nekoliko dana.
Kada pritisak padne ispod 57 posto atmosferskog tlaka, padamo u nesvjest. To se događa na nadmorskoj visini od 4.572 metra. Penjači mogu preživjeti i više jer postupno aklimatiziraju svoja tijela na pad kisika, ali nitko ne preživi dugo bez spremnika kisika iznad 7.925 metara.
Koliko zračenje možemo apsorbirati
Zračenje predstavlja dugoročnu opasnost jer može dovesti do kancerogenog rasta stanica.
Prema Peteru Caracappau, nuklearnom inženjeru i stručnjaku za sigurnost od zračenja na Institutu Rensselaer Polytechnic, 5 i 6 Sieverta u roku od samo nekoliko minuta uspije raskomadati previše stanica koje bi naše tijelo moglo moglo odjednom popraviti. – Što je dulje vremensko razdoblje tijekom kojeg se doza akumulira, to bi bio veći taj raspon, budući da se tijelo trudi popraviti i sebe u to vrijeme, objašnjava Caracappa.
Radnici u nuklearnoj elektrani u japanskoj Fukushimi apsorbirali su 0,4 do 1 Sieverta zračenja po satu. Kratkoročno su preživjeli, ali je njihov rizik od raka kroz životni vijek povećan.
Prirodno pozadinsko zračenje koje svi mi doživljavamo na Zemlji povećava naše izglede za razvoj raka u određenoj godini za 0,025 posto, kaže Caracappa. To je gornja granica ljudskog životnog vijeka.
