Kao studentu matematike, programiranje se nekad čini kao nužno zlo, ali zahvaljujući njemu razvijemo niz algoritama za što brže i efikasnije rješavanje problema svakodnevice. Jedan od problema je sukob s profesorima u kojima želimo što bezbolnije proći, no nekad zbog njih ostanemo i bez bureka.
Rijetko tko će nas na ulici pitati za algoritam bržeg množenja matrica, no čim se nađemo u nezgodnoj situaciji, bez puno razmišljanja dolazimo do rješenja u konstantnom vremenu. Jedan primjer primjene je kantina, glavna blagodat studentskog života gdje svemoćnu iksicu provlačimo čim se za to ukaže prilika.
Možda nije potrebno uzimati puding, kavu ili cordon baš svaku pauzu, ali da bi preživjeli blokove predavanja, studentima je svaki paketić energije vrjedniji od bilo čega u tom trenutku. No, nitko se na početku novog semestra ne želi zamjeriti profesorima koje je tek upoznao jer se bojimo kako će se to odraziti na naš uspjeh na ispitnih rokovima.
Zato, kad nakon deset minuta dođemo na red u kantini i pojavi se profesor čija je glavna želja upravo onaj burek s kojeg ne skidamo pogled od samog ulaska, najpametnije bi bilo da u glavi izvrtimo algoritam za najgori i najbolji mogući slučaj, ovisno o našem izboru.
želja=burek;
if (želja_prof==burek)
{
želja=prolaz;
}
return želja;
Najbolji mogući ishod je, naravno, varijabla želja kojoj je pridružena vrijednost prolaz. Možda smo morali uzeti neki sendvič koji nismo htjeli, no u suprotnom bi se u moru papira pitali je li burek stvarno bio toga vrijedan, ili se idući put odlučili prošetati do obližnje pekare.
Ovaj algoritam je nastao iz autorovog osobnog iskustva s profesorom u kantini, no znanje programiranja mi se nažalost ne povećava u konstantnom vremenu kao što sam se nadao.