Subvencije mladima za stanarinu su vatrogasna mjera, i to loša: Problem treba sasjeći u korijenu

Problem s nerealno visokim cijenama najma koje plaćaju studenti i mladi neće riješiti nikakve polumjere ni džeparci od dvadesetak eura mjesečno. To je pokušaj vatrogasne mjere, pritom jako loš i neučinkovit. Štoviše, i kontraproduktivan. Vidjeli smo to s državnim subvencijama za stambene kredite. Svaki put pred natječaj cijene kvadrata stana išle su po nekoliko stotina eura gore. Država se ozbiljno mora pozabaviti obrazovnim politikama. Nerealno visokim kvotama i s tim povezanim masovnim priljevom studenata u gradska središta koja onda nemaju mjesta u postojećim studentskim domovima jer se oni nisu izgradili. Odmjerene politike upisnih kvota i povećanje smještajnih kapaciteta pozitivno bi utjecale na tržište najma, barem iz pozicije mladih podstanara i studenata.

Foto: Unsplash

Središnji državni ured za demografiju i mlade slavodobitno je objavio kako će u 2023. dijeliti, putem gradova i općina, subvencije za najam specifično mladim ljudima i mladim obiteljima. Mjera je to koju već provode među studentima koji stanuju u unajmljenom privatnom smještaju. Davali su im jednokratni iznos od 248,86 eura, a ostvarenim se brojkama nisu baš proslavili.

Za primjer, tu je mjeru u Zagrebu moglo iskoristiti čak 928 studenata, no na javni se poziv prijavilo tek njih 414, da bi na koncu jednokratnu potporu ostvarilo njih 288. To bi se, sukladno brojkama moglo smatrati, propalom mjerom, čak i da izuzmemo pojedine kritike o iznosu jednokratne pomoći koja, kad se podijeli s mjesecima u godini, ispadne dvadesetak eura mjesečno. Na tržištu gdje su cijene najma otišle u nebo taj iznos neće pretjerano pomoći studentima.

Zašto je do toga došlo?

Ova mjera vladajućima je za provedbu bila poprilično jednostavna, a u medijima je, barem onom nekritičkom dijelu medijskog prostora, prohujala i stvorila naizgled dobar PR. No, ta mjera je, ponovimo, propala. Zašto?

Zato što, usudio bih se reći nakon ovog debakla, većina studenata u sveučilišnim gradovima poput Zagreba nije prijavljena. Žive u stanovima za koje nemaju ugovore jer je tako ‘zgodnije’ i njima i stanodavcima. Stanodavci im nekada uopće ne daju opciju prijave, a nekad im, u slučaju da studenti sami zahtijevaju ugovaranje odnosa, podignu cijenu najma. Mnogi od njih zato se i nisu mogli prijaviti za subvenciju. Štoviše, za subvenciju u Zagrebu je pristiglo niti polovinu prijava za potporu, naspram koliko se potpora dijelilo. Na koncu, značajan je broj prijavljenih otpao jer nije zadovoljio uvjete pa je potporu dobilo tek 278 studenata.

Isti fenomen premda, pretpostavimo, u manjoj mjeri zastupljen među mladima koji su zaposleni – to da nemaju prijavljeno boravište u unajmljenom stanu – predstavlja razlog  državi da ne proširuje ovu mjeru van studentske populacije. Sljedeći razlog prisutan je u negativnom fenomenu kojem svjedočimo u prodaji nekretnina otkako je APN-a, a to je porast cijena uslijed subvencija. Tko kaže da se isto neće dogoditi i s najmom, nakon ovih subvencija? Na koncu, možda za mjerama koje bi obuhvaćale ovoliko studenata i mladih ne bi bilo ni potrebe da se problem samo sasiječe u korijenu.

Svake godine tisuće studenata ne upadnu u dom

Za to je potrebno postaviti pitanje – zašto je cijena najma toliko visoka u sveučilišnim gradovima i zašto toliko studenata živi u unajmljenim stanovima? Sve se da objasniti brojevima. U Hrvatskoj postoji točno 5.818 studenata koji su aplicirali za smještaj u studentskim domovima, ali nisu primljeni jer za njih mjesta – nema.

Taj problem postoji u svim sveučilišnim gradovima, a najviše je izražen u Zagrebu. Radi se o glavnom gradu s jednim od najvećih sveučilišta u Europi, a urbano je središte koje privlači više ‘vanjskih’ studenata nego ijedno drugo. Ti studenti dođu na studij, apliciraju za dom, a mnogi od njih ga ne dobiju. Kad kažem mnogi, mislim na gotovo 4 tisuće studenata godišnje. Neki se, čije su obitelji iole financijski stabilnije, niti ne prijavljuju za smještaj u studentskom domu jer znaju da ga nemaju šanse dobiti.

Svi ti studenti, ovi odbijeni i oni koji se uopće ne prijavljuju u dom, žive u stanovima, garsonijerama i unajmljenim sobama. Svake godine, dakle, tisuće i tisuće novih studenata ovdje traži smještaj. Grad je sve napučeniji, stanova je ograničen broj. Potražnja buja, ponuda je limitirana. Dodamo li tome inflaciju, porast cijena energenata i namirnica, mastodontski iznosi koje iznajmljivači traže za svoje nerijetko poluraspadnute stanove postaju tek logična posljedica neuređenog sustava.

Oni koji ne upadnu u dom, traže stan

Ovdje neću ulaziti u raspravu o tome treba li striktno regulirati tržište ili ono treba ostati slobodno, niti koja je granica ograničavanja te slobode. Ne smatram se dovoljno kompetentnim, a polemike sa socijalistima s jedne, i liberalima s druge strane mi nisu baš najdraža aktivnost. Zato ću se fokusirati na dvije činjenice koje bi vam, neovisno na kojoj se strani ekonomskog spektra nalazite, trebale biti evidentno problematične, a to su – studentski domovi i upisne kvote na fakultetima.

Smještajni kapaciteti u studentskim domovima u Zagrebu nešto su se značajnije povećavali zadnji put prije gotovo 15 godina. Svake godine, ponovimo, tisuće studenata dolaze tu na studij, prijavljuju se za subvencionirani smještaj u domu, ali za njih nema mjesta. Svi oni onda mahnito traže stanove, a najmodavci imaju puno veću slobodu definirati svoje uvjete i cijene. To je čista logika tržišta. No, pitanje je zašto Zagreb nema više studentskih domova? Na taj način riješio bi socijalni problem studenata koji ne mogu ili mogu tek uz puno rada platiti privatan smještaj, a i oslobodilo bi se, recimo, nekoliko stotina stanova. To bi, samo po sebi, moralo utjecati na cijenu najma.

Zašto, uopće, imamo toliko studenata?

Ok, studentski domovi, ali kakve veze imaju kvote na fakultetima? Vidite, kvote na fakultetima direktno su vezane za smještaj studenata u domovima. Početkom svake školske godine imamo apokalipsu u najavi – sve manje prvašića, maturanata u deficitu naspram lani, desetci razreda su prazni. Kada dođu rezultati mature pričamo o sve manje maturanata i kandidata za upis na studij.

A onda kada završe upisni rokovi na studije, pišemo o preko 10 tisuća nepopunjenih mjesta u fakultetskim klupama. Svaki maturant koji zadovolji minimalne uvjete može se negdje upisati. Ne da nema ozbiljne, već nema nikakve konkurencije kada gledamo generalan pristup visokom obrazovanju u Hrvatskoj. A to, čisto paternalistički gledano, nije baš najbolje za naše maturante. Mnogi od njih bi u svojim strukama, nakon četverogodišnjih za to određenih škola, mogli puno bolje živjeti nego li nakon završenog nekonkurentnog studija koji nešto pretjerano nisu ni htjeli upisati.

Država sve to sponzorira subvencijama pa je studentu plaćena školarina, omogućen jeftiniji javni prijevoz i izrazito niska cijena prehrane u menzi. Sve to u očima javnosti može izgledati kao dobročinstvo, ali je zapravo medvjeđa usluga. Mjesta u kojima ionako nedostaje stambenog prostora i za njih prikladnih smještajnih kapaciteta svake godine dovodimo tisuće studenata i dodatno opterećujemo tržište. Ne samo tržište najma već i jednog dana, kada diplomiraju, i tržište rada na kojem neke struke sve manje vrijede zbog broja ‘stručnjaka’ koje naši faksevi svake godine izbacuju.

Problem neće riješiti polumjere i džeparci od dvadesetak eura mjesečno

Problem s nerealno visokim cijenama najma koje plaćaju studenti i mladi neće riješiti nikakve polumjere ni džeparci od dvadesetak eura mjesečno. To je pokušaj vatrogasne mjere, pritom jako loš i neučinkovit. Štoviše, i kontraproduktivan. Vidjeli smo to s državnim subvencijama za stambene kredite. Svaki put pred natječaj cijene kvadrata stana išle su po nekoliko stotina eura gore.

Država se ozbiljno mora pozabaviti obrazovnim politikama. Nerealno visokim kvotama i s tim povezanim masovnim priljevom studenata u gradska središta koja onda nemaju mjesta u postojećim studentskim domovima jer se oni nisu izgradili. Odmjerene politike upisnih kvota i povećanje smještajnih kapaciteta pozitivno bi utjecale na tržište najma, barem iz pozicije mladih podstanara i studenata.

Stanodavaca bi bilo znatno više, potražnja za njihovim često neadekvatnim stanovima bi bila manja, pa bi, uz realno podešavanje cijene, bili prisiljeni biti malo konkurentniji među svim različitim opcijama koje se nude mladima na tržištu. No, to je puno kompleksnije i nekome bi mogli stati na žulj nego li dvadesetak eura mjesečno koje će zasmetati nekolicini oporbenjaka s obje strane političkog spektra i sektorskim novinarima.

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr