Svi se zgražaju nad bizarnom presudom, ali ‘šlatanje’ djevojčica kreće u školi: ‘Takva ponašanja su česta’
Sredovječni muškarac uhvati 18-godišnju djevojku za stražnjicu, ona ga ošamari, a onda ih sud – oboje kazni. To je pravosudna crtica nad kojom se malo tko ovog vikenda nije zgražao. Mi smo priču odlučili detaljnije popratiti. Seksualno uznemiravanje koje je doživjela djevojka, inače je raširena pojava, a počinje već u školskim danima. U žargonu se naziva ‘šlatanje’, a prema istraživanjima, učenici baš ne shvaćaju to kao ozbiljno nasilje. Ne samo oni, već je često normalizirano i među odraslima. Razgovarali smo s psihologinjom Ivanom Andrijašević koja nam je detaljno razložila zašto je takav oblik ponašanja neprihvatljiv, što mogu učiniti nastavnici, ali i kako je uopće došlo do normalizacije seksualnog uznemiravanja.
Ilustracija: Pixabay
Gotovo da nema medija koji ovog vikenda nije izvijestio o najnovijoj bizarnoj crtici našeg pravosuđa. Stiže s Općinskog prekršajnog suda u Karlovcu gdje je sutkinja jednako kaznila napadača kao i njegovu žrtvu. Konkretno, u prekršajnom je postupku utvrdila da su 51-godišnji muškarac koji je 18-godišnju djevojku, konobaricu, uhvatio za stražnjicu, kao i djevojka koja ga je nakon toga ošamarila, jednako krivi za remećenje javnog reda i mira. Sud je stoga oboma naložio da plate 576 kuna plus troškove sudskog postupka. Ta je vijest odjeknula društvenim mrežama, a ljudi nisu mogli sakriti zgražanje nad takvom odlukom.
Ova je vijest posebno zgrozila ljude jer je posrijedi seksualno uznemiravanje, i to jedan od učestalijih tipova takvog ponašanja. Ono što se dogodilo konobarici započinje već u osnovnim školama, a za takvo ponašanje – neželjeno dodirivanje, uglavnom na relaciji dječaci prema djevojčicama – u žargonu postoji izraz ‘šlatanje’. Istraživanja kažu da učenici i učenice šlatanje ne shvaćaju baš ozbiljno; 2018. prema studiji provedenoj u kampanji (Ne) budi mi (ne)prijatelj, 40 posto učenika šlatanje nije smatrao nasiljem. Ne samo da ga učenici ne smatraju ozbiljnim, već vrlo često, kako smo pisali, izostaje reakcija odraslih – roditelja, nastavnika, stručnjaka – čime se takvo ponašanje normalizira. Odlučili smo ovoj priči posvetiti više pažnje. Razgovarali smo s Ivanom Andrijašević, magistrom psihologije iz Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, a ona nam je objasnila koliko je zapravo učestalo ‘šlatanje’ u školama te kako dolazi do normalizacije takvog vida uznemiravanja.
Polovina djevojčica doživi seksualno uznemiravanje
Jako je teško procijeniti koliko djevojčica u školskoj dobi doživi seksualno uznemiravanje, započinje naš razgovor psihologinja Ivana Andrijašević. Osim što je generalno teško prijaviti takav oblik uznemiravanja, ovdje su žrtve maloljetne osobe u, naglašava, izrazito ranjivoj dobi. To znači da su potencijalno neinformirane o tome koliko je štetno i zabranjeno ponašanje koje doživljavaju, a često ne znaju i da se takvo ponašanje sankcionira. Ako k tome, pojašnjava nam, izostane reakcija nadležnih – u ovom slučaju odraslih – ostaju u potpunosti nezaštićene. No, u ovom kontekstu nije zgorega spomenuti procjenu da otprilike 50 posto djevojaka i djevojčica za vrijeme obrazovanja doživi seksualno uznemiravanje.
– Ono što znamo iz vlastitih iskustava, ali i iskustava mladih žena s kojima dolazimo u kontakt, bilo kao sudionica naših radionica ili kao volonterki Nacionalnog pozivnog centra, to je da su takva ponašanja česta, odnosno, da većina nas ima barem jedno sjećanje ili osobno iskustvo seksističkog ili seksualno sugestibilnog komentara od strane vršnjaka ili zaposlenika škole te neprimjerenih dodira od strane vršnjaka koje bi odrasli trivijalizirali i tumačili kao dobronamjerne. O težim oblicima seksualnog uznemiravanja se ipak nešto rjeđe govori, no za zaključiti je da je u sredinama koje su tolerirale ranije navedene blaže oblike, moralo biti i onih težih, pojašnjava nam Andrijašević naglašavajući kako NPC radi isključivo s punoljetnim osobama.
Seksualno uznemiravanje nije samo jedan tip, već, kako kaže naša sugovornica, čitav niz ponašanja; od ponižavajućih komentara pa do neželjenih dodira po intimnim dijelovima tijela. Karakterizira ga činjenica da su takva ponašanja kod žrtve neželjena te da joj stvaraju osjećaj neugode ili srama.
– Potrebno je napomenuti da, kada takva ponašanja doživljava maloljetna osoba od strane znatno starije osobe ili osobe koja joj je u nekom obliku nadređena, kao primjerice profesor, da onda gore opisana ponašanja, čak i ako žrtva smatra da nisu neželjena ili joj ne izazivaju neugodu, zbog svoje neprimjerenosti i velike razlike u moći između žrtve i počinitelja, ipak spadaju u seksualno uznemiravanje, naglašava Andrijašević.
‘Seksualno uznemiravanje je u naravi ponižavajuće’
Seksualno uznemiravanje uvijek je, bez iznimke, ozbiljno, pojašnjava naša sugovornica. Na osobnoj razini kod žrtve stvori osjećaj straha, a kad je riječ o nadređenom počinitelju, postoji i prijetnja posljedicama zbog koje žrtva može oklijevati s prijavom. Osim straha, napominje, seksualno uznemiravanje je u svojoj naravi ponižavajuće, ono ‘isključuje’ osobu i svodi njenu vrijednost na tjelesnu, pritom ne dajući žrtvi nimalo autonomije.
– Ona je ‘ono’ i onakvom kakvom je počinitelj vidi. Kod mlađih osoba je, prije ljutnje, ipak češći osjećaj krivnje i srama, preispitivanje svojih postupanja i eventualne suodgovornosti što može negativno utjecati na njihovo samopouzdanje i osjećaj uspješnosti i ‘pripadanja’ školi. Na grupnoj razini, seksualno uznemiravanje češće pogađa djevojčice i djevojke nego dječake i mladiće te, kada promatramo ženski rod kao grupu, utječe na to da je njihova pozicija u obrazovnom sustavu ranjivija, odnosno, može negativno utjecati na njihovu motivaciju za napredovanjem u obrazovnom sustavu što je oblik diskriminacije.
Našu sugovornicu pitamo i što nastavnici mogu – i trebaju – učiniti ako im se učenica požali da ju je netko seksualno uznemiravao ili ‘šlatao’. Prije svega, kaže nam, važno je da svi zaposleni u prosvjeti budu svjesni da su profesionalno odgovorni za zaštitu učenica i učenika od seksualnog uznemiravanja. Kada ga uoče, bilo među vršnjacima ili ne, trebaju zauzeti stav nulte tolerancije.
– Važno je da se seksualno uznemiravanje ne trivijalizira, da se ne smatra duhovitim niti tumači kao dobronamjerno iskazivanje interesa. Zaista je jako važno da nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji prepoznaju svoju ulogu u prozivanju i zaustavljanju takvog ponašanja te, na taj način, potencijalnu ulogu koju mogu imati u preodgoju generacija koje su sada u školskim klupama. Ovdje bih htjeli podsjetiti na Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja koji odgojno-obrazovne ustanove prepoznaje kao važne u sprečavanju seksualnog nasilja te propisuje hodogram postupanja i institucija koje se u takvom slučaju moraju kontaktirati. Osim Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, imamo i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima koji radi isto to, samo za drugu vrstu nasilja, specifično opisuje kako se ponijeti u takvom slučaju kao zaposlenik škole.
Dobro bi bilo da su svi upoznati s protokolima, no, naglašava Andrijašević, osnova reakcije je da zaustavi seksualno uznemiravanje ako ga uoči, vjeruje žrtvi i izgradi odnos povjerenja.
‘Normalizacija se dogodila odavno, u takvom društvu smo rođeni i odrastamo’
Kako smo naglasili na početku priče, a što se, mišljenja su mnogi, može vidjeti i iz poteza sutkinje iz Karlovca, je da su neki oblici seksualnog uznemiravanja u potpunosti normalizirani. Pitali smo našu sugovornicu da nam objasni kada je i kako došlo do normalizacije takvog ponašanja i gdje sve možemo pronaći ‘krivce’ što danas imamo situaciju kakvu imamo. Do normalizacije je, smatra Andrijašević, davno došlo. Radi se o rodno uvjetovanom nasilju, a žene se u višestrukim aspektima tretira kao ‘sekundarne’ ili ‘drugotne’ u društvu. Seksualno uznemiravanje u takvim je postavkama tek jedan od načina održavanja tog ‘omjera snaga’ nepromjenjivim.
– U takvom društvu smo rođeni i odrastamo, ili smo odrasli, svi mi danas, to su postavke kakve smo zatekli i, dok ne krenemo to problematizirati, to nam je normalno. Mediji koji nam seksualno uznemiravanje serviraju pod humor – normalno, način komunikacije muškaraca sa ženama ukorijenjen u šovinizmu – normalan, rodna očekivanja i npr. raspodjela kućanskih poslova – sasvim normalna. Mogli bi tako i dalje nabrajati, no ono što želimo reći je da do normalizacije nekog ponašanja dolazi kada ga se prihvati, a opravdanja za njega budu dovoljno puta izgovorena da postanu istine, plastično je objasnila Andrijašević.
Na koncu dodaje kako je problematiziranje seksualnog uznemiravanja, pogotovo među mlađim generacijama, nešto što se događa odnedavno, no kaže, sa zadovoljstvom prati promjenu koju primjećuje u načinu koji se o uznemiravanju danas govori te polaže velike nade u budućnost.
Ministarstvo objasnilo što se radilo u školama koje imaju takve prijave
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na naš upit kažu kako je seksualno uznemiravanje jedan od manje prijavljivanih oblika nasilja, no posvećuje mu se, ističu, posebna pažnja te se slučajevi rješavaju u suradnji škola, Ministarstva i drugih nadležnih institucija. Još prije gotovo četiri godine, Ministarstvo je, napominju, svim osnovnim i srednjim školama dostavilo informaciju o postupanju u skladu s protokolima. Na čelu obrazovnog resora, podsjetimo, tada je bila profesorica Blaženka Divjak.
– Prikupljanjem podataka o nasilju odgojno-obrazovnim ustanovama te njihovom analizom uočava se kako je većina prijavljenih slučajeva nasilja odnosi na vršnjačko nasilje, odnosno nasilje među djecom i mladima u prostorima u kojima se održava nastava, u ostalim školskim prostorima, dvorištima škola, na ulicama. Nasilničko ponašanje, tjelesne ozljede, tučnjave i verbalno nasilje najčešći su oblik nasilja, a u najvećem broju slučajeva žrtve i počinitelji su upravo učenici, pojašnjavaju iz Ministarstva.
Napominju kako je škola prostor u kojem se svakog dana susreću stotine učenika koji dolaze iz različitih socioekonomskih i obiteljskih prilika. Te prilike, napominju iz Ministarstva, utječu na njihov razvoj i odrastanje, pa tako predstavljaju i prostor u kojem postoji rizik za manifestaciju različitih oblika nasilnih ponašanja. Škole kojima su prijavljivani takvi slučajevi, kaže Ministarstvo, poduzele su razne mjere, od radionica i osnaživanja učenika, savjetodavnog rada s roditeljima, restitucije učenike pa sve do pedagoških mjera poput ukora i opomena pred isključenje, a na temelju protokola su prijavljivale slučajeve nasilja, među ostalim, i liječnicima, socijalnim radnicima te medicinskim ustanovama.
MINISTARSTVO UPUĆUJE NA PROPISE
Postupanje odgojno-obrazovnih ustanova vezano uz postupanje u slučaju različitih vrsta nasilja i/ili među djecom i mladima, je osim Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, regulirano je sljedećim pravilnicima: Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, Protokolom o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece, Protokolom o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, Protokolom o pokretanju psiholoških kriznih intervencija u sustavu odgoja i obrazovanja, Pravilnikom o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima te Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji.
