Svjetski dan prevencije samoubojstava: Otvorenost, empatija i znanstvenost su ključ komunikacije
Na današnji dan se obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstava. Samoubojstvo je u našem društvu još uvijek tabu tema, nešto o čemu se šuška i nagađa, govori ispod glasa i bez potrebne znanstvene podloge. Zagrebačko psihološko društvo je zato na svojim stranicama objavilo tekst kako bi uputili ‘na to da zastrašivanje u javnim kampanjama i medijima djeluje kontraproduktivno’, te kako bi javnost naučili na koji se način o samoubojstvu treba govoriti.
Foto: pixabay.com
Deseti rujna se u svijetu obilježava kao dan prevencije samoubojstava. O toj doista teškoj temi se vrlo rijetko govori, a kada se i spominje, najčešće se to radi na potpuno pogrešne načine što u konačnici može donijeti više zla nego koristi. Upravo zato je Zagrebačko psihološko društvo (ZGPD) objavilo tekst koji upozorava na pogrešne načine predstavljanja samoubojstva, pogotovo u očima javnosti putem medija, a tekstom su odlučili i educirati javnost o prepoznavanju znakova suicidalnih osoba te načinima prevencije.
Različiti faktori mogu dovesti do suicidalnog ponašanja
‘Samoubojstvo je tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih teškoća popraćeno snažnim osjećajem beznađa. Različiti su motivi koji ljude dovedu do takve odluke poput pokušaja bijega od teške stvarnosti, nastojanja da nađu mir i zaborav, teška bolest i drugi oblici patnje, težnja i nada da će „tamo na drugom svijetu“ biti bolje’, stoji u njihovom tekstu, a navode kako se stanja poput depresije, tjeskobe ili ovisnosti povezuju uz suicidalno ponašanje i povećavaju rizik za njegovu pojavu.
No, na pojavu suicidalnih misli utječu i drugi, vanjski faktori, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja, vršnjačko nasilje, zbunjenost u seksualnoj orijentaciji, a posebno rizične skupine su adolescentna i rana mladenačka dob.
Najčešće postoje znakovi o suicidalnom ponašanju
Treba naglasiti i razliku između pokušaja samoubojstva i počinjena samoubojstva, pri čemu navode da je samoubojstvo relativno rijedak događaj, da je teško razlikovati osobu koja povremeno razmišlja o suicidu od osobe koja će ga zbilja počiniti, no oni koji izvrše suicid su u velikom broju slučajeva na neki način izrazili svoje osjećaje i namjere.
– Tinejdžeri nam često više govore svojim ponašanjem nego riječima. Kod mladih koji razmišljaju o samoubojstvu često se može vidjeti da se povlače u sebe, izoliraju od drugih i gube interes za aktivnosti u kojima su inače uživali. U školi se to ponekad može primijetiti i kroz često spominjanje teme smrti u školskim zadaćama i razgovoru s drugima, u poteškoćama u koncentraciji, zanemarivanju vlastitog izgleda i higijene… Najvažnije je obraćati pažnju na bilo kakvu naglu promjenu ponašanja jer ona obično govori o tome da se osobi nešto važno događa, rekla nam je u intervjuu Anamarija Vuić, psihologinja iz Hrabrog telefona.
Neki od znakova koje navodi ZGPD su bilo kakvo spominjanje umiranja i smrti, u rečenicama kao što su ‘bilo bi bolje da me nema ili ‘sve bi bilo lakše da nisam tu’, nedavni gubici, promjene osobnosti, dramatčne promjene u ponašanju osobe, promjene hranidbenih navika i promjene u ritmu spavanja, nisko samopoštovanje te beznađe u odnosu na budućnost.
Prevencija se ne događa odjednom već se sustavno gradi
‘Samoubojstvo se javlja u bilo kojoj dobi tijekom života i drugi je vodeći uzrok smrti među ljudima od 15 do 29 godina na svjetskoj razini’, piše ZGPD, te je zato potrebno oprezno i sa svim mogućim znanjem provoditi i prevenciju. Jer ona se ne događa ‘preko noći’, već zahtijeva dugoročnu posvećenost.
ZGPD navodi tri segmenta kroz koja treba raditi prevenciju samoubojstava: razvijanje emocionalne inteligencije, javno destigmatiziranje psihički boli i tegoba i razvijanje mreže kriznih telefona i centara, poboljšanje pristupa psihološkoj pomoći kroz redovno zdravstveno osiguranje i druge javno zdravstvene ustanove, što podrazumijeva i više stručnjaka psihijatara, psihologa, psihoterapeuta i savjetovatelja.
Ono što su i ZGPD i psihologinja Vulić naglasili jest da svaki razgovor u samoubojstvu treba shvatiti ozbiljno, a ZGPD je naveo i nekoliko stvari koje možemo učiniti ukoliko dijete ili odrasla osoba govore o smrti, samoozljeđivanju ili suicidu. Ono što je njima tada potrebno je osoba koja će ih prvenstveno slušati, osoba koja će u kontaktu s njima biti u potpunosti iskrena i osobu koja će biti podrška u njihovom traženju pomoći.
Razgovor ne potiče na suicid
Važno je naglasiti i to da razgovorom o samoubojstvu s osobom koja ga spominje, pogotovo s djecom, ne potičemo na suicid, već pokazujemo da nam je stalo.
‘Istraživanja pokazuju da odgovornim pisanjem o suicidu u medijima možemo smanjiti stigmu i povećati vjerojatnost da ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu potraže pomoć. Upravo radi toga izrazito je važno imati na umu kolika je moć medija pri izvještavanju u ovakvim događajima i koliko je važna edukacija svih nas, a pogotovo novinara koji o ovoj temi pišu. Važno je da o ovoj, kao i drugim „osjetljivim“ temama, javno progovaramo, ali na način da (o suicidu) pišemo kao o socio-psihološkoj pojavi, a ne o pojedinačnim slučajevima’, zaključuju iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Ukoliko se sami nalazite u teškoj situaciji i razmišljate o suicidu, molimo vas da se javite na neki od navedenih telefonskih brojeva:
U sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, u koji se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefon 01 2376 470 od 0 do 24 sata.
Psihološki centar TESA – 01 4828 888
Hrabri telefon – 116 111 (moguće je javiti se i putem chata)
