Lagano se skupljamo na parkiralištu. Prag nam je označen na kalendaru već pola godine. Pripreme su bile temeljite pa nije izostao ni mini frižider koji se napunio sa svakakvim sadržajem. Prvi problem je nastao jer smo se našli 2h prije polaska, tako da se frižider ispraznio već do Slovenije. Glavni akter izleta koji nam je ostao urezan u pamćenje do danas je Ante.
Toliko je koristio frižider da se smo ga uspjeli uvjeriti da idemo do Poljske umjesto Češke. Raska ga je gledala jako čudno kada je pitao kada ćemo doći do Varšave. Nije mu ni pomoglo što se počeo derati iz petnih žila u 6 ujutro protiv HDZ-a kojeg, navodno, mrzi od svoje šeste godine. Lako je danas mrziti HDZ, ali on je to rekao prije 4, a mrzio ih je prije toga već 12 godina. Kap koja je prelila čašu bila je iz boce pelina, a posljedice su bile svugdje po mjestu gdje vozač spava. To nije dobro leglo njemu, a ni raski koja je postajala sve više impresionirana našom kvalitetnom pripremom.
Nenaspavani od prediborne propagande, krenuli smo šetati po gradu. Teško je prepričati sve one trenutke koji su bili smiješni tada i samo nama, ali probat ću dočarati jedan. S kosom na sve strane, mokrom i zgužvanom majicom, pelin zadahom i cigaretom u ustima, naš Ante ulazi u poznate praške mijenjačnice i mrtav ladan kaže: „Can you exchange me this fucking metal shit?“, pritom bacajući nekoliko kruna na pult. Danas nam se taj trenutak čini jako davnim, ali uvijek nas iznova nasmije. Ništa dojmljivo? Morali ste biti tamo, kao što ni ja ne bih mogao shvatiti vaše priče. Barem se prisjetite vlastitih pa je moj cilj ispunjen.
Ono što se dogodilo na tom izletu, a nije se vjerojatno dogodilo ni na jednom ili barem na malo njih, zbilo se zadnju noć. Izlazili smo u Karlovy lazne, najpoznatiji klub za turiste pokraj Vltave. Ante je nekako ostao iza nas, u razgovoru s nekim skandinavskim turistkinjama. Pokušao je ući u klub bez karte. Redaru je pokušavao objasniti da će nas pronaći u klubu na pet katova te da će se vratiti s kartom do ulaza da mu je pokaže. Možete misliti kako je redar bio susretljiv, ali ni Ante nije ostao dužan. Skinuo se i pokazao mu je guzicu pred redom od 50 metara. Ipak, redar se posljednji smijao. Pošpricao je Antu, tako nezgodno nagnutog, po guzici sa suzavcem. Hotel je bio udaljen nekoliko kilometara tako da je stigao opsovati sve praške ulice dok se nije bacio u kadu da ohladi stražnjicu.
Zaboravio sam vam reći, Ante se prije odlaska u klub potukao. Ni više ni manje nego sa svojim krevetom. Ni do dan danas se ne zna tko je prvi započeo, ali Ante tvrdi da ga je krevet krivo gledao. Epilog, krvavi Ante i polomljena unutarnja rebra(daske) tog jadnog pomoćnog ležaja. Krajnji završetak priče s krevetom dogodio se oko 3,4 ujutro te noći. Prozor na osmom katu bio je neobično širok, taman dovoljno velik da kroz njega prođe krevet. Kada su svi zaspali, Ante je odlučio svog 2 metra visokog i 25 kilograma teškog protivnika baciti na parkirane aute ispod hotela. Krevet je već bio napola vani, ali stvar je spasio Ivan, koji se slučajno probudio. Zamislite, probudite se, i vidite krvavog luđaka koji baca svoj krevet iz hotela u stranoj državi. Nastao je metež, a ovaj put su se izmjenjivali udarci između dvije osobe.
Uvijek su mi bile jako glupe one majice Praha drinking team, ali moraš to jednom proći da shvatiš zašto se one nose.
Ovo je bila Antina anegdota iz srednje škole, a vi nam pošaljite svoje anegdote na [email protected]
