Nedjelja je navečer, a ja pred televizijom žvačem pizzu i gledam Tarzana.Zvoni telefon- Marko.
“Psihičke pripreme u tijeku?”- pita me podrugljivo.
“Gledam Tarzana.”
“Uuuu znači ozbiljno je.”- smije se. Budala.
Sutra na prvom satu iz tjelesnog ocjenjuje penjanje na uže ili štangu. Možemo sami izabrati između dva navedena zla, kako obzirno od profesora. U čemu je problem? Pa zapravo, postoje dva problema: prvi je taj što nisam najmršavija djevojka na svijetu tako da mi nije najlakše podignuti svoju težinu u nebeske visine, a drugi nastupa ako se kojim sretnim slučajem uspijem popeti do gore- pogled dolje neće mi se svidjeti. Malo patim od visina. Zato sad gledam Tarzana i pokušavam naučiti zanat, krajnje mi je nepotrebna budala od mog najboljeg prijatelja da mi nabija komplekse. Ne pomaže mi ni činjenica da će mojoj sramoti svjedočiti Petar iz razreda. Ljubav mog života, otac moje djece.
A da prestanem jesti pizzu?
“Pusti me na miru!”- odvratim Marku.
“Ma hajde, ako te uhvati panika ciljaj mene, ja ću te uhvatiti.”- opet se smije. Budala.
Samo da se razumijemo, Marko je hodajuća čačkalica, a ja sam više…pa, kineski štapić ne bi bio baš najsretnija usporedba, možda prije žlica. Uglavnom, poanta je da bi Marko završio kao palačinka dok bi me Petar, kršan kakav jest, sigurno ulovio.
Osvanulo je i to prokleto jutro, a ja se još uvijek dvoumim između štange i užeta. Ulazi Petar. Majčice, kako li je zgodan. Palo mi je napamet da odaberem štangu, gledala sam na youtubeu kako se žene senzualno dižu po toj štangi, ali u obaveznim plavim hlačicama i bijeloj majici izgledala bih kao mali od palube koji ima neke čudne sklonosti prema metalnoj štangi. Bolje onda uže.
Proziva me. Zatvaram oči i u sebi produciram “Eye of the tiger”, ako je Rocky mogao protrčati sve one stepenice, mogu se ja popeti i na to uže. Tam, tam, tam, tam…Duboko diši. Zatrčat ću se i tako ću doskočiti da sam već pola metra na užetu. Pogledam Petra, tako lijepog i kršnog. Djeca bi nam bila divna, ako bi povukla na njega mogla bi se popeti na to uže bez problema. Spremna sam, idem. Radim ovo za Petra i našu djecu, neću da im priča: “Vaša majka se nije mogla popeti na obično uže.” Hoću d aim kaže: “Vaša majka se popela na to uže tako graciozo poput cirkuskog akrobata.”
Ma daj, koga ja zafrkavam? Idemo, samo hrabro. Uzmem zalet i potrčim, odrazim se i zgrabim uže. Eto, pola posla već odrađeno, a sad vuuuuciiiiiii i ne gledaj dolje. Jedan, još malo. Dvaaaa, bole me ruke. Triiii, moram se jače primiti nogama. Četiriiiii, trebala sam prestati jesti onu pizzu. Peeet, zašto imam feeling da se ne mičem s mjesta?! Otvorim oči i pogledam dolje, i dalje sam na istom mjestu na kojem sam bila kad sam doskočila.
Ona glupa Klara se smije i šapće nešto Petru, mom Petru. Sad se i on smije. Argh, naša djeca će saznati za ovo Petre.
“Dobro, evo 2 za pokušaj!”- smiluje mi se profesor.
“Moglo je biti i gore, da si došla do vrha, možda bi trebali zvati vatrogasce.”- prilazi mi Marko. Uputim mu zao pogled.
“Ajde, vodim te na sladoled ili banane, štogod već vi Tarzani jedete.”- pljesne me po stražnjici. Budala.
