Treba li dekriminalizirati prodaju seksualnih usluga? Autorice prvog velikog istraživanja u RH kažu – da, što prije
Prodaju seksualnih usluga treba dekriminalizirati, ženama i muškarcima koji se tim bave pružiti podršku, a onima koji žele prestati, u tome pomoći. Zaključak je to autorica prvog velikog, obuhvatnog istraživanja o regulaciji prostitucije u Hrvatskoj, koje provodi Institut društvenih znanosti Ivo Pilar od 2019. godine. Sa znanstvenicama, koje predvodi Ivana Radačić se, načelno, slažu policajci, suci, predstavnici resornih ministarstava, državna tijela i, na koncu, i osobe koje se bave prostitucijom. No, zastarjeli Zakon to ne prati pa kod nas seksualne radnice i radnici, zbog odavanja prostituciji, mogu završiti i do 30 dana u zatvoru.
Ilustracija: Pexels
Regulacija prostitucije u Hrvatskoj. Naziv je to prvog tako obuhvatnog istraživačkog projekta o seksualnom radu u vidu prostitucije i propisima koji tu praksu reguliraju. Istraživanje od 2019. provodi Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, a voditeljica projekta je Ivana Radačić.
O PROJEKTU
Uz voditeljicu projekta, na ovom su projektu i pripadajućim istraživanjima radile istraživačice i istraživači: Marija Antić, Mirjana Adamović, Nikola Baketa, Rašeljka Krnić, Josip Šipić i Tihana Štojs Brajković. Ciljevi projekta su: opisati razvoj politika prostitucije u Hrvatskoj; analizirati postojeće zakone i sudsku praksu; istražiti stavove stručnjaka o prostituciji i zakonskim rješenjima (donositelji politika i provoditelji politika); istražiti iskustva osoba koje se bave prostitucijom; izraditi smjernice za donositelje i provoditelje politika.
Do 30 dana zatvora i obvezno liječenje od AIDS-a
Nedavno je održana završna konferencija ovog projekta, a na njoj su istraživačice predstavile temeljne rezultate. Uvodno napominju kako na međunarodnoj razini postoji suglasnost da se osobe koje prodaju seksualne usluge ne kažnjavaju ni na koji način. Istraživanja pokazuju da u jurisdikcijama koje kriminaliziraju prostituciju bilježimo rasprostranjena kršenja prava osoba koje prodaju seksualne usluge. To se odnosi na arbitrarna uhićenja, kršenje prava na pravično suđenje, zlouporabu policijskih ovlasti te nedostatnu zaštitu od nasilja.
Ako se pritom radi o zakonima koji kriminaliziraju samo osobe koje prodaju seksualne usluge, to ima nerazmjerni učinak na žene koje rade na ulici, to otvara i pitanje višestruke diskriminacije žena u ranjivim pozicijama. U Hrvatskoj situacija nije dobra. Na snazi je još uvijek Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji u članku 12., napominju istraživačice, odavanje prostituciji, a u članku 7. i sve oni koji pomažu pri vršenju prostitucije.
Oni koji se ‘odaju’ prostituciji platit će novčanu kaznu od 20 do 100 eura, a u nekim slučajevima mogu dobiti i kaznu do 30 dana zatvora. Pored toga, izriču se i dvije zaštitne mjere – obavezno liječenje od AIDS-a i spolnih bolesti pa čak i udaljenje iz općine u kojoj prekršaj počinjen.
Analizirale su sudsku praksu u tri grada
Analiza sudske prakse u tri hrvatska grade grada – Zagreb, Split i Rijeka – u periodu od 2014. do 2019. ukazuje na razlike i nekonzistentnosti u postupanju Zagreb usmjeren na uličnu prostituciju, Split na prostituciju u stanovima, a Rijeka na samo oglašavanje, dok je to još bilo kazneno djelo, dakle do 2015. godine.
– U odnosu na uličnu prostituciju uobičajeni postupak bi bila ophodnja te uhićivanje ili privođenje osoba koje se ‘nude’ nepoznatim muškarcima (u vezi s čime bi indiciji većinom bili da osoba poznata policiji stoji na ulici), dok bi u odnosu na prostituciju u stanovima uobičajen postupak bio uporaba tzv. prikrivenih istražitelja kojim bi se utvrđivalo oglašavanje i nuđenje (obično bi izjava o cijeni bila dovoljna)… većinom bi se tražila opetovanost ponašanja (koja bi bila utvrđena prijašnjim postupcima ili policijskim evidencijama), dok bi se dugotrajnost ponašanja kod prostitucije iz stanova definirala kroz određeno vremensko razdoblje koje bi se utvrdilo u razgovoru s osobom, a do dolaska policijskog službenika, no policijska i sudska praksa nije usuglašena, navode istraživačice u sažetku istraživanja dosad provedenih unutar projekta Regulacija prostitucije u Hrvatskoj.
Stavovi struke, bilo da se radi o donositeljima politika ili onim koji ih provode, pokazuju kako prevladava stajalište da je bavljenje prostitucijom rezultat primarno loših životnih uvjeta – siromaštva, teških obiteljskih okolnosti, ovisnosti. Manjina, pak, na prostituciju gleda kao na racionalan način zarađivanja, mada neki sudionici drže da gore navedene otegotne okolnosti ne isključuju izbor. Manjina stručnjaka s kojima su istraživačice razgovarale drži da prostitucije nikad nije dobrovoljno.
– Svi su naši sugovornici bili kritični prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, a posebice oni koji zakon provode. Tako su kao probleme navodili nejasnoću, zastarjelost i nesvrsishodnost zakonskih odredbi. Postavili smo pitanje je li uopće prodaja seksualnih usluga nešto što inherentno narušava javni red i mir, posebice kad se događa u stanovima te ne postoje prijave građana, što je i većina policijskih službenika i sudaca također problematizirala. I jedni i drugi smatraju da represija nije rješenje, navode istraživačice.
Većina sugovornika među provoditeljima politika, primarno policijskim službenicima, smatra da bi policijski rad trebao biti usmjeren na organiziranu – pritom naglasimo – prisilnu, a ne dobrovoljnu prostituciju. Sada se kažnjavaju, u praksi, samo prostitutke. Većina sugovornika na pitanje istraživačica kaže da bi pravednije bilo kada bi se kažnjavali i klijenti, međutim, istovremeno, protiv su povećanog kažnjavanja osoba uključenih u prostituciju. Dio njih je protiv bilo kakvog kažnjavanja.
NEMA SUSTAVA PODRŠKE NI UDRUGA ZA ZAŠTITU PRAVA
Kada su analizirale javne politike, istraživačice primjećuju kako se prostitucija pojavljuje u pet diskurzivnih okvira: javnog reda i mira, zaštite spolnih sloboda, javno-zdravstvene prijetnje, rodno uvjetovanog nasilja i seksualnog rada. Pritom, napominju, ne postoje nikakvi sustavi podrške, niti programi izlaska za osobe koje prodaju seksualne usluge, niti udruge za zaštitu prava seksualnih radnika i radnica.
Dvije skupine seksualnih radnica i radnika
O pitanjima regulacije prostitucije istraživačice su razgovarale i s osobama koje se bave tim tipom seksualnog rada. Okvirno, sugovornice i sugovornike dijele u dvije kategorije. U prvom redu, imaju osobe koje se prostitucijom bave kako bi preživjele, bilo da se radi o beskućnicama, ovisnicima o drogama ili alkoholu. U drugom redu, to su osobe koje prodaju seksualne usluge i to doživljavaju kao posao.
Svi rade samostalno, a manjina je prije imala organizatore. Istraživačice su intervjuirale su 20 osoba, od toga 16 žena i četiri muškarca, u dobi od 24 do 66 godina. Njihove su priče vrlo različite i u odnosu na obiteljske i životne (ne)prilike i iskustva u prostituciji, kao i razlozi ulaska u prodaju seksualnih usluga i prostituciju. U prvoj skupini razlozi su tako povezani s drogom i/ili lošim obiteljskim prilikama, a u drugoj skupini, sasvim suprotno, dominantan razlog za bavljenje prostitucijom je mogućnost dobre zarade u kontekstu loših mogućnosti zapošljavanja. Osim toga, sugovornici i sugovornice iz druge skupine kao razlog navode i interes za seksualnim iskustvima.
– Osobe iz prve skupine doživjele su puno više traumatskih iskustava i prisile u različitim segmentima života, uključujući bavljenje prostitucijom, na koju gledaju vrlo negativno i doživljavaju je ne kao posao već nuždu. Osobe iz druge skupine navode i puno pozitivnih značajki svog posla (kako definiraju prostituciju), kao što su vlastita organizacija vremena, seksualno istraživanje. Zadovoljstvo s poslom posebice iskazuju oni koji imaju visok stupanj autonomije i vrlo dobro zarađuju. Kao negativne strane najčešće su navedene financijska nesigurnost i podložnost nasilju, kao posljedice ilegalnosti, stoji u sažetku istraživanja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Neki klijenti postanu im i prijatelji
Istraživačice su seksualne radnice i radnike pitale i o odnosu s klijentima. Osobe u prvoj skupini, one koje se prostitucijom bave dominantno zbog životne situacije ili ovisnosti o drogi i alkoholu, uglavnom ne ostvaruju dublje odnose s klijentima. Seksualni radnici i radnice iz druge skupine spominju i prijateljstva te općenito dobra iskustva.
No, i tu postoje iznimke. Kako navode istraživačice, pojedini klijenti, prema riječima seksualnih radnica i radnika, znaju biti nasilni ili ne žele platiti seksualnu uslugu. Kada pričaju o organizatorima, nekoliko je osoba istraživačicama – iz obje gore navedene kategorije – reklo kako su bile u eksploatacijskim odnosima. Navele su, ipak, i neke pozitivne strane, kao što je organizacija prostora i posla.
– Velika većina naših sugovornica i sugovornika zalaže se za neki oblik regulacije prostitucije, koji bi im omogućio legalno stjecanje novaca, uzimanje kredita te stjecanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Samo se dvije osobe protive legalizaciji jer se boje da bi im to smanjilo zaradu, navode istraživačice s projekta Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, koji Institut Ivo Pilar provodi od 2019. godine.
ZAKLJUČNI PRIJEDLOZI
Na koncu, istraživačice nude i konkretne prijedloge za donositelje i provoditelje javnih politika za i vezano za prostituciju.
– Nalazi istraživanja, a u kontekstu komparativnih istraživanja i standarda zaštite ljudskih prava, upućuju da je u Hrvatskoj potrebno uskladiti policijsku i sudsku praksu s međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava; dekriminalizirati prodaju seksualnih usluga u skladu s međunarodnopravnim standardima; donijeti efikasne javne politike koje bi adresirale nepovoljne socioekonomske uvjete koje su jedan (za neke ključni) od razloga ulaska u prostituciju; te uspostaviti sustave podrške i strategije izlaska za one koje žele izaći iz prostitucije. U izradu javnih politika potrebno je uključiti i glasove osoba koje prodaju seksualne usluge, zaključuju.
