Treba povećati broj gimnazija, a trogodišnje strukovne produljiti na četiri? Izašla nova studija o srednjim školama
Srednje škole u Hrvatskoj nalaze se pred brojnim izazovima. Broj učenika se smanjuje, no izrazito nejednako po regijama; negdje je gimnazija dovoljno, negdje evidentno premalo, a strukovni programi u višestrukim su problemima. Oni četverogodišnji zbog smanjenih gimnazijskih kapaciteta, a trogodišnji jer ih premalo učenika upisuje. Tržište na kraju nema dovoljno visoko obrazovanih potrebnih za zelenu tranziciju, a ni strukovnjaka koji su, osim za navedeno, potrebni za pokrivanje općih tržišnih potreba. Okvirni je to sažetak Studije o srednjoškolskom obrazovanju koju su pripremili Teo Matković i Josip Šabić, istraživači IDI-ja.
Foto: Pixabay
Srednje škole u Hrvatskoj nalaze se pred brojnim izazovima. Negativni demografski trendovi rezultiraju sve manjim brojem učenika. Gimnazijalaca je, u odnosu na europski kontinent, premalo, nešto ispod 30 posto. Na koncu, zbog manjka interesa u programe nedostaje nam i strukovno obrazovanih mladih. Svi ovi izazovi prostorno su neujednačeni. Na mjestima su razredi desetkovani, gimnazijalaca nedostaje, a strukovni se razredi ne mogu napuniti; na drugim mjestima, ti su problemi nešto manje izrađeni.
Uslijed navedenih je izazova Vlada, u sklopu Nacionalnog plana otpornosti i oporavka 2021. – 2026. isplanirala poduzeti neke reformske pothvate. Dva su istaknuta; povećati broj učenika koji idu u gimnaziju pa, shodno tome, upisuju faks, i racionalizirati strukovne programe. Kako bi se ikakve reforme provele, potrebno je dubinski poznavati sustav. Upravo tu u priču ulaze Teo Matković i Josip Šabić, istraživači Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i autori Studije o stanju srednjoškolskog obrazovanja.
Srednjoškolaca je manje za 18 posto
Kako autori navode u spomenutoj studiji, između 2013. i 2021. generacija upisanih u srednje škole smanjila se za 18 posto. Značajno je odstupanje po županijama; u nekima je došlo do smanjenja od 3, a u nekima od čak 39 posto. Predviđanja su da će pad broja upisanih u narednih sedam godina biti nešto manji, ispod deset posto na nacionalnoj razini, no s obzirom na neujednačenost neke će regije izgubiti između 15 i 26 posto kohorte. Prije toga će se, međutim, ističu autori, u naredne dvije godine povećati broj učenika za otprilike dvije tisuće s čim se ranije nismo susretali pa i to treba uzeti u obzir.
Zastupljenost gimnazijskih programa na upisima od 2013. do 2021. zadržava se na 29 posto. Pritom, naglašavaju autori, broj upisanih gimnazijalaca u istom se periodu smanji za čak dvije tisuće. I tu postoje značajne regionalne razlike, pa kad gledamo Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, gimnazijski programi tu imaju zastupljenost od 38 posto, dok u trinaest županija taj se broj kreće između 16 i 25 posto.
– Ove razlike ne proizlaze prvenstveno iz manjeg interesa za gimnazije jer su interes i popunjenost gimnazijskih programa u većini županija slični. Ove su razlike posebno važne iz perspektive pristupa visokom obrazovanju, gdje je od 2020. godine po prvi puta više od polovice od cjelokupne generacije izravno upisalo srednje obrazovanje […] Uz oskudnu dostupnost upisnih mjesta u gimnazijama, funkciju pripreme za visoko obrazovanje (i državnu maturu) u mnogim županijama preuzimaju četverogodišnji strukovni programi. U ukupno osam obrazovnih sektora, posljednjih godina između polovice i dvije trećine maturanata strukovnih programa upisuje visoko obrazovanje, a što vodi smanjenom značaju ovih kvalifikacija za zadovoljavanje potreba tržišta rada, naglašavaju Matković i Šabić, istraživači IDI-ja u zaključku ove studije.
Na tržištu fali strukovnjaka, ali nema interesa za upis
Uz četverogodišnje strukovne programe koji, u nedostatku gimnazijskih kapaciteta, preuzimaju ulogu pripreme za maturu i faks, problematično je i stanje s pojedinim trogodišnjim strukovnim programima. To su programi nakon kojih učenici direktno, bez prekvalifikacije i završene četvrte godine, ne mogu pristupiti ispitima mature ili ići na faks. Trogodišnji strukovni programi koji imaju pripadajuća prepoznata zanimanja najčešće su, ističu autori, predmet preporuka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. HZZ, naime, iz godine u godinu preporučuje više upisne kvote i povećanje kapaciteta.
No, kako ističu Matković i Šabić, unatoč tome, ovi programi sustavno bilježe najmanji interes, najniži školski uspjeh upisanih, najveću specijaliziranost programa i fragmentiranost kapaciteta, najslabiju popunjenost, najviše rasformiranih razreda i najčešće formiranje ispod pedagoškog standarda. Drugim riječima, nema interesa za upis, programi su neujednačeni, kapaciteti se regionalnu jako razlikuju, a razredi učenika, kad ih se i skupi, premaleni su. Iako u određenim sektorima, poput prometa, osobnih usluga, računalstva i elektrotehnike, postoji interes učenika i razredi su popunjeni, stanje, naglašavaju, kada gledamo potrebe tržišta rada – nije dobro.
Tržište rada već godinama bilježi opći manjak strukovne radne snage, a on se u mnogim sektorima, navode u zaključku studije istraživači IDI-ja, niti ne može u cijelosti zadovoljiti kroz sustav redovnog strukovnog obrazovanja. U kratkim crtama, broj učenika se smanjuje, no izrazito nejednako po regijama; negdje je gimnazija dovoljno, negdje evidentno premalo, a strukovni programi u višestrukim su problemima. Oni četverogodišnji zbog smanjenih gimnazijskih kapaciteta, a trogodišnji jer ih premalo učenika upisuje. Tržište na kraju nema dovoljno visoko obrazovanih, potrebnih za zelenu tranziciju, a ni strukovnjaka koji su, osim za navedeno, potrebni za pokrivanje općih tržišnih potreba.
Rasformirati razrede ili mijenjati pedagoški standard?
Autori ističu da u ovoj studiji neće predlagati egzaktan plan rješenja za svaki od navedenih izazova. Umjesto toga, na nekoliko stranica razlažu moguće pristupe, nudeći više alternativa i pojašnjavajući što se, okvirno, odabirom svake od njih može očekivati. Što se tiče broja učenika, na županijskoj razini autori preporučuju usklađivanje kvota razmjerno veličini generacije. Na taj način osigurat će se mogućnost izbora programa jednaka sadašnjoj, uz održavanje racionalnosti sustava. U mnogim će županijama biti premalo učenika naspram široke ponude programa. Tu više neće biti prostora stvaranju razreda s premalo učenika te će ih, sukladno tome, trebati okrupniti.
Generalno, kada su u pitanju veličine razrednih odjela, istraživači IDI-ja navode dvije mogućnosti. S jedne strane, moguće je promijeniti pedagoški standard pa omogućiti razrede s 18 učenika, omogućiti više programa po odjelu ili proširiti iznimke od pridržavanja standarda. S druge strane, moguće je striktno držati se pedagoškog standarda i češće rasformirati odjele s nedovoljnim brojem kandidata. Tako bi se drugi programi popunili pa ovakav način djelovanja ‘ne bi bio vrlo disruptivan po postojeće kapacitete’. No, bez adekvatnih ‘osigurača’, ovo bi moglo ugroziti dostupnost obrazovanja u nekim krajevima te dovesti, ističu Matković i Šabić, do ubrzanog osipanja nekih strateški važnih, no manje popularnih sektora.
Produljenje trogodišnjih programa na četiri godine
Kako bi se revitalizirali određeni trogodišnji strukovni programi, potrebno je provesti neke reforme. Autori spominju nekoliko pristupa. Jedan od njih je unaprjeđenje i povećanje atraktivnosti takvih smjerova. Postojeća forma trogodišnjih strukovnih programa, koji ne pružaju temelj za nastavak obrazovanja, navode autori, uvedena je 1950-ih kada je većina stanovništva imala ‘tek četiri razreda osnovne škole’. Takav oblik strukovnih programa danas, napominju, u usporedbi s Europom, predstavlja raritet. Tu je moguće ‘podići’ trajanje programa na četiri godine.
– Srednjoročno, podizanje trajanja ovih programa na četiri godine ne bi tražilo resurse koji ne postoje (već bi „zbrinulo“ dio potencijalno suficitarnih strukovnih nastavnika), a omogućilo bi pristup državnoj maturi i učenicima koji se školuju za ova zvanja. To je smjer kojim su proteklih godina unaprijeđeni pojedini programi u sektoru osobnih usluga (kozmetičar, te kozmetičar i frizer u dualnom obrazovanju). Naravno, ovdje bi trebalo osigurati ‘silaznu rampu’ kvalifikacije za učenike koji neće moći savladati složenije općeobrazovne sadržaje, ističu istraživači IDI-ja kao jedan od načina podizanja atraktivnosti pojedinih trogodišnjih strukovnih programa.
Alternativno bi se taj problem mogao riješiti, dodaju, sektorskim upisivanjem u strukovne škole. Učenici bi se u takvom sistemu kasnije specijalizirali u zvanje. Takav je slučaj, recimo, s likovnom umjetnošću i dizajnom. Valja tu, napominju, uzeti u obzir i to da učenici, ali i poslodavci, pokazuju veći interes za programe u kojima se značajan dio obrazovanja odvija na radnom mjestu. Stipendije za deficitarne programe, poput onih iz Europskog socijalnog fonda, pokazale su se djelomično učinkovite i privukle su učenike u te programe, ali ne i općenito u trogodišnje strukovne škole.
‘Svi učenici moraju imati širok i smislen izbor srednjoškolskih programa’
Kratko smo porazgovarali s jednim od autora Teom Matkovićem, a on nam je, sukladno nalazima studije iznio i svoje stručno mišljenje o razvitku srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Ključno je, smatra, učenicima ma gdje god živjeli omogućiti širok i smislen izbor upisa srednjih škola, gimnazija i strukovnih, sukladno njihovim preferencijama.
– Opravdano je zadržavati kapacitete kada za njima postoji značajna potreba tržišta rada (preporuke) ili velik interes učenika, ali je to vrlo upitno kada je interes nizak, a preporuke ujedno ukazuju na smanjivanje što uopće nije rijedak slučaj. U točki upisa, učenici bi trebali imati dostupne informacije o trenutnim preporukama za pojedini smjer i ishodima učenika koji su ga upisali, kako bi mogli napraviti informiran izbor, kaže Matković.
No, učenici, dodaje, ne bi smjeli biti prisiljeni upisati strukovni program samo zato što je broj upisnih mjesta u gimnazijama nedostatan, nakon čega će ionako upisati faks, ali slabije pripremljeni.
– Interes za pojedine sektore, i u manjoj mjeri programe, uvelike se razlikuje i vrlo se sporo mijenja. Trogodišnji su programi već desetljećima izuzetno nepopularni, no iako su traženi na tržištu rada, često kao sezonski, teški, terenski poslovi, oni ujedno predstavljaju i slijepu ulicu obrazovanja i pružaju izuzetno malo općeobrazovnih sadržaja nužnih za cjeloživotno učenje te nastavak školovanja. U Europi je srednje strukovno obrazovanje koje završava nakon samo 11 godina školovanja, tri godine srednjeg, danas izuzetna rijetkost, te ih je definitivno potrebno osnažiti i osuvremeniti jer su u ovom obliku uvedeni još u 1950-im godinama, zaključuje naš sugovornik.
Cijelu studiju čije smo probrane sažetke naveli u ovom tekstu možete pregledati u dokumentu ispod. Ako vam se dokument ne prikazuje, potrebno je osvježiti stranicu.
Loading...
Reload document 
Open in new tab 
