Tribina o mladim poduzetnicima u Hrvatskoj: Najveći problem je – mentalitet?
Sinoć se u Mjesnom odboru Trnjanska Savica raspravljalo o poduzetništvu u Hrvatskoj. Uz oko 50 aktivnih slušatelja i četiri govornika, dvosatna rasprava vodila je u smjerovima od redova za šalterima do Irske, od lošeg obrazovanja do pokretanja tvrtke. Unatoč različitim stajalištima, raznim iskustvima, svi kao da su se složili u jednom: najveća prepreka poduzetništvu u Hrvatskoj jest hrvatski mentalitet.
Foto: srednja.hr
Ako je itko mislio da je poduzetništvo dosadno, ili nešto apstraktno, sinoćnja tribina bi svakoga razuvjerila. Kao i mene koja sam mislila da se, unatoč naslovu tribine ‘Mladi poduzetnici u RH – izazov ili prepreka?’, neće pojaviti mladi ljudi, već penzioneri koji nakon večernjih vijesti ionako nemaju što raditi. Ne samo da su u publici sjedili sve mladi ljudi, već su bili vidno zainteresirani za temu o kojoj se govorilo.
Tribina je bila koncipirana na način da je moderatorica, studentica prava Lucija Topolovec, postavljala pitanja na koja su, redom, odgovarali Zdeslav Milas, prodekan visoke škole Edward Bernays, Ante Lučić, osnivač i CEO A-Linka, Petar Anić, tehnički direktor MNK Nacional, te Matej Brečić, osnivač WearPocketa.
Iako sam zakasnila na početak tribine i prvo pitanje, jer su zgrade na Savici zbunjujuće, svejedno sam pobrala sve odgovore.
Biti poduzetnikom se (ne) uči
‘Ne tražim da mi država išta daje, samo da mi prestane oduzimati’, riječi su kojima je Lučić prokomentirao trenutnu poduzetničku klimu u RH. Riječi su to koje su naišle na skupno klimanje glava u odobravanju publike i pokoji tužni smješak koji zna da je tome tako i da su izgledi mali da će se to promijeniti.
Kao kamen spoticanja između hrvatskog mentaliteta i postajanja poduzetnikom se nameće naše obrazovanje. Kao veliki problem, primijetili su svi, su stručni studiji u Hrvatskoj. Premalo prakse kombinirano s loše provedenim bolonjskim programom dovodi do toga da su studenti koji završe neki od stručnih studija nepripremljeni za tržište rada, niti ih se dovoljno cijeni, dok studenti koji završe teorijski studij nisu sposobni teorijsko znanje primijeniti u praksi.
Sasvim se prirodno postavlja pitanje tko je tu kriv? Milas je tu istaknuo kako su takvi problemi u Hrvatskoj problemi kadra, a ne samih studenata, dok su ostali naglašavali važnost individualne angažiranosti, ‘preuzimanja odgovornosti’, kako je to opisao Brečić.
Da te institucija ne može pretvoriti u poduzetnika, opisao je na svom primjeru Anić, koji je rekao kako ni sam nije znao koju srednju školu upisati, a da nije postojao nitko tko bi ga usmjerio. Kako je moguće da nitko nije prepoznao talent osobe koja sada tehnički direktor hrvatskog prvaka u futsalu?
Lučić je tu dao jednu optimističnu viziju budućnosti, koja počiva u tome da profesor postaje trener i motivator.
Poduzetnik=lopov?
Negativna slika stručnih studija u društvu počitva u stigmi manje vrijednosti trogodišnjih škola, koja se direktno odražava na viđenje poduzetnika. ‘Poduzetnik, dakle ukrao je’, stigma je koju se mora istrijebiti iz društva, a to je najbolje upravo povećanjem broja poduzetnika. Potrebno je riješiti se ‘kolektivne depresije’ i mišljenja kako se biti poduzetnik ne isplati.
Unatoč svim potpornim institucijama i programima, zanimljivo rješenje kao poticaj države jest ono koje je predložio Lučić: pustiti mlade na miru. Jer, naglasio je, mladi nisu otok, a najbolje što država može učiniti jest osigurati stabilno okruženje u kojemu će se mladi moći samostalno razvijati i raditi, i nakon toga se što manje miješati. I ponovno se vraćamo na zahtjev državi da nam jednostavno prestane oduzimati. Jer u klimi koja proždire sve što pokuša izrasti, teško da će niknuti nova poduzeća.
Doduše, toj misli idu u prilog potezi Vlade koje je istaknuo Matej Brečić, a to je omogućavanje osnivanja tvrtke online putem te smanjenje stope poreza na dobit.
I sve što je sada potrebno jest iskoristiti sve mogućnosti, te dobru ideju pretvoriti u dobar posao.
