U čast preminulom prijatelju izrađuju gaming kontrolere za osobe s invaliditetom: ‘Ovo radimo iz ljubavi’
Sve je započelo prije šest godina kada je Hrvoju Kovaču dijagnosticiran rijedak karcinom u dijelu desne šake. Rješenje za dugoročno preživljavanje bila je amputacija šake. Nakon amputacije jedna od stvari koja mu je jako nedostajala je bilo igranje igrica. Tad mu je palo na pamet da na svoj batrljak navuče čarapu na koju bi ljepljivom trakom zalijepio miš. Uz još neka manja prilagođavanja računala mogao je opet igrati igre.
Od samog početka uz Hrvoja je bilo njegovih četvero prijatelja koji su zajedničkim snagama tražili rješenja za pasioniranog ljubitelja igrica i tako je nastala tvrtka Rukoplastika | Foto: A1 Hrvatska
U to vrijeme upoznao se s tehnologijom 3D printanja, što ga je potaknulo na razmišljanje kako bi je iskoristio za izradu boljeg pomagala od svog ‘čarapastog miša’ ili mouse-socka kako ga je sam nazvao.
Stvari su došle na svoje kad je Hrvoje kao svadbeni poklon od prijateljice iz Amerike dobio Microsoftov Xbox Adaptive Controller. Radi se o kontroleru dizajniranom za osobe s invaliditetom za igranje igara. Na njega se mogu na stražnjoj strani spojiti razni prekidači i sklopovi. Microsoft te dodatke ne radi, već je to prepustio drugima da osmisle i izrade.
Od samog početka uz Hrvoja je bilo njegovih četvero prijatelja koji su zajedničkim snagama tražili rješenja za pasioniranog ljubitelja igrica i tako je nastala tvrtka Rukoplastika. Međutim u studenom 2020. Hrvoje je preminuo, a ekipa Rukoplastike, premda svatko od njih ima svoj posao, odlučila je, prijatelju u čast, projekt gurati naprijed. Jedan od njih je Frane Pamuković, predavač i postdoktorand na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
Njihov prijatelj Hrvoje je izgubio bitku s karcinomom, no Rukoplastika se nastavlja njemu u čast | Foto: A1
‘Ovo što radimo je pomaganje ljudima, a investitore zanima samo zarada’
– Nakon Hrvojeve smrti smo i mi malo stali, a i pandemija nas je znatno usporila jer nismo mogli naručivati dijelove iz Kine. No idemo dalje, nitko drugi se time ne bavi na adekvatan način, nije da imamo konkurenciju. Nije nam potreban ni neki velik novac, jer imam 3D printer kojim možemo prilično jeftino raditi prototipe, kaže Frane te dodaje da je dodatak za Play Station joystick kojeg su izradili univerzalan i pomaže prebaciti tipke s jedne ruke na drugu, no ostali elementi su individualizirani jer nisu sve amputacije iste.
– Jednom smo dečku koji ima atrofiju mišića radili joystick, naime tipke su mu bile previše tvrde pa smo napravili mekšima. Dakle, radimo individualne preinake, kaže nam Pamuković te dodaje kako danas svi samo razmišljaju o skalabilnosti i hiper-rastu svojih poslovnih pothvata, dok u ovome što oni rade to nije moguće.
Rukoplastika nema konkurenciju jer investitore ne zanima hardver
– Čim radiš hardver, investitori nisu zainteresirani jer je proizvodnja mukotrpna i skupa, a kad još čuju da se malo toga ima smisla serijski proizvoditi, većina zainteresiranih otpadne. Osobe s invaliditetom nemaju velika primanja pa se proizvod ne može ni skupo naplatiti. Zato i nemamo konkurenciju jer se ovo što mi radimo svodi zapravo na pomaganje ljudima, a ne na zaradu. Ujedno to je razlog zašto ne postoji neka druga tvrtka koja se odlučila baš time baviti. Mi ovo radimo iz ljubavi prema Hrvoju. To je glavni razlog zašto nastavljamo gurati, premda svi imamo svoje druge poslove i obaveze, kaže Pamuković te dodaje kako iako je 2019. Microsoft napravio spomenuti dodatak za igraću konzolu, to ni približno nije riješilo probleme osoba s invaliditetima.
Dodatak za Play Station joystick kojeg su izradili je univerzalan i pomaže prebaciti tipke s jedne ruke na drugu, no ostali elementi su individualizirani | Foto: A1 Hrvatska
– Oni su napravili iskorak i dali do znanja da žele nešto napravit za ljude s invaliditetom, no njihov proizvod zapravo treba doraditi i individualno prilagoditi potrebama pojedinačnih korisnika. Tako da je to više simboličan potez koji krajnjem korisniku ne znači previše, objašnjava Pamuković, koji se još od svojeg diplomskog rada bavi spojem medicine i strojarstva jer ga je, tvrdi, oduvijek zanimalo raditi nešto konkretno pa je tako i doktorirao na istraživanju mehaničkih svojstava krvnih žila.
Od najranijih dana rastavljao televizore, daljinske i satove
– Oduvijek sam bio zaljubljen u znanost i tehniku te volio rješavati probleme. Od najranijih dana sam rastavljao televizore, daljinske upravljača i ručne satove. Do prvog osnovne sam rastavio i sastavio deset ručnih satova. Što god bi se doma pokvarilo, mene bi zvali da to riješim. Ja sam uvijek bio dežuran za rješavanje problema, dodaje i kako je srećom imao vrhunske profesore iz matematike i fizike uz pomoć kojih je izgradio solidne temelje za studiranje strojarstva, što je, kaže, možda i jedan od razlog zbog kojih generalno ima pozitivno mišljenje o hrvatskom obrazovnom sustavu.
– Škola mi je uvijek išla i nije mi bilo dosadno. Ne mora svakog zanimati matematika, ali moraš imat nekoga tko će te voditi i motivirati, ne možeš sve sam. Srećom sam imao niz jako dobrih i zahtjevnih profesora, a meni je to pasalo, prisjeća se asistent u nastavi mehanike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje koji kao alate za rad sa studentima, kaže, i dan danas nažalost ima samo ploču i flomastere.
Istovremeno, smatra da, usprkos nedostatnom financiranju obrazovanja i manjku adekvatnih kriterija vrednovanja rada profesora, naši učenici imaju itekako širok fond znanja na raspolaganju, a to je neophodno za izgradnju kvalitetnih osoba koje su temelj svakog uspješnog društva.
Rukoplastika postoji iz ljubavi prema Hrvoju, rekao nam je Pamuković, premda svi imaju svoje poslove i obveze | Foto: A1 Hrvatska
‘Još imamo austrougarski sustav, no tada su na fakultet išli samo oni najbolji’
– Kako da profesori budu motivirani ako su jednako plaćeni bez obzira rade li ili ne? Ne možemo svi jednako vrijediti. Problem je što nema mehanizma koji kažnjava one loše, a nagrađuje dobre. Dalo bi se studiranje učiniti zabavnijim, no uglavnom rješavaš zadatke na ploči kao u srednjoj školi. Studenti očekuju malo više što je pohvalno, a to samo s flomasterom i pločom baš i ne možeš uvijek napraviti. Naš sustav je još iz Austro-Ugarske, a tada su na fakultet išli samo najbolji, dodaje i kako je po njemu internet najveći spas za studente, pogotovo YouTube, gdje se može naučiti puno toga o znanosti.
– Pogrešno je očekivati da će ti fakultet sam uliti znanje u glavu. Studenti dosta očekuju da dobiju sve na gotovo. Često je od samih informacija koje dobiju na predavanjima puno važnije razviti kritičko razmišljanje i analitički pristup rješavanju problema. Nije bitno imati sve petice ako se ne znaš koristiti internetskom tražilicom u svoju korist. Uz tehnologiju nam je danas sve lakše i ugodnije. Zahvaljujući internetu šetaš s mobitelom u ruci i imaš sve knjižnice svijeta u vlastitom džepu, no problem je što mnogi ne znaju ni googlati, zaključuje i naglašava kako je jedan od problema našeg obrazovnog sustava i hiperinflacija visokoobrazovanih.
Pamuković radi kao predavač i postdoktorand na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a ispričao nam je što misli o našem obrazovnom sustavu | Foto: A1
‘Fakultet bi trebao biti interaktivan’
– Završiš fakultet i čeka te posao je kao nekakva formula za uspješan život koju smo naslijedili iz prijašnjih vremena, kada je to možda i imalo smisla. No to je dovelo do toga da danas studiraju ljudi koji ne bi trebali i tako po semestru imaš 400-tinjak studenata na kolegiju, s nekolicinom asistenata i 3-4 profesora. Profesori su preopterećeni, nemaju priliku niti upoznati, a kamoli adekvatno ocijeniti studente. Nije isto kada imaš 150 studenata ili 20, koliko bi ih trebali imati. Fakultet bi trebao biti interaktivna sredina u kojoj studenti slobodno komuniciraju s profesorima i razmjenjuju ideje bez straha, a ne pasivna aktivnost poput gledanja filma u kino dvorani, rekao je Frane.
‘Kad imaš 10 studenata, možeš svih deset motivirati, no to je nemoguće ako ih je 100’
Naglašava i da se zbog velikih studijskih grupa izgubi svaka individualnost što se najbolje vidi u tome da studenti više ni ne postavljaju pitanja jer se boje da će se osramotiti pred velikom grupom.
– Kad imaš 10 studenata, možeš svih deset upoznati, motivirati i prilagoditi pristup svakom od njih, no to je nemoguće ako ih je 100-tinjak. S druge strane kad pogledaš koliko se ulaže u obrazovanje i znanost sve ti postane jasno, zaključuje Pamuković, koji je svojim studentima odlučio ponuditi da praktično znanje stječu radeći na projektima Rukoplastike. Na taj način želi nastaviti graditi priču u čast prijatelja Hrvoja, ali i motiviranim studentima pružiti priliku da uče i rastu baveći se konkretnim projektima jer to je definitivno najbolji način za stjecanje novih znanja i kompetencija.
Pamukovićevi studenti imaju priliku praktična znanja stjecati u Rukoplastici | Foto: A1
Čini pravu stvar – i podrži održivo poslovanje uz A1 Hrvatska
Razvojem tehnologija i stvaranjem digitalnog društva A1 Hrvatska želi svima pružiti jednake mogućnosti učenja, stvaranja i napretka. A1 Hrvatska stvara uvjete da stečena znanja budu svima u zajednici jednako dostupna.
Uslijed promjena vezanih uz nove načine rada zbog pandemije, lockdowna i prelaska na rad na daljinu te istovremeno utjecaja digitalne revolucije i tehnoloških promjena, na tržištu rada promjene su brže nego ikada prije. Stoga je A1 Hrvatska u suradnji s Ministarstvom rada, Algebrom i grupom Selectio te ekspertnim timom, u kojem je 27 znanstvenika, profesora, menadžera, stručnjaka iz različitih industrija i osnivača tehnoloških tvrtki, prvi put u Hrvatskoj predstavio listu vještina za zanimanja budućnosti u top deset industrija. Prva interaktivna mapa poslova i vještina budućnosti otkriva kojih je to 100 zanimanja budućnosti i 100 zanimanja u padu do 2025. godine u deset industrija prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma. Riječ je o bazi vještina koja je usklađena na razini Europske unije, a uz to tim stručnjaka analizirao je i opise poslova te oglase svjetskih platformi LinkedIn i Glassdoor.
Tekst je nastao u suradnji Native studija portala srednja.hr i A1 Hrvatska
