Učenik zagrebačke škole sa 17 objavio knjigu: ‘Pisanjem romana završio sam ozloglašenu 2020.’
Josip Juko, učenik Srednje škole Ruđera Boškovića, već sa 17 godina objavio je svoju prvu knjigu. Ugovor zle sudbine roman je religiozne tematike, a mladi autor otkriva nam kako već piše nekoliko novih djela. Pisanje je završio 31. prosinca 2020. u 23:59:59 kako bi, kaže, ozloglašenu 2020. završio s dobrim i nečim pozitivnim.
Josip Juko i njegov roman privijenac | foto: privatni album
Malotko sam snosi troškove financiranja svog prvog romana, a upravo je to učinio Josip Juko, mladi autor, čiji je roman prvijenac u travnju ugledao svjetlo dana. Malotko bi očekivao i da učenik tehničke škole piše romane, no sedamnaestogodišnji Juko je baš kao učenik Tehničke škole Ruđera Boškovića u Zagrebu, objavio roman ‘Ugovor zle sudbine’.
Za početak smo ga zamolili da nam predstavi svoju knjigu.
Pa, vjerujem da ćete je najbolje upoznati tijekom cijelog intervjua, ali ukratko, u knjizi se radi o ugovoru s vragom koji je temeljen na deset božjih zapovijedi. Knjiga ima taj „Crkveni“ aspekt i dosta se može naučiti o vjeri, ali je to znanje skriveno u priču romana da ne bude suhoparno i da bi se privukla mlađa publika. Knjiga nije duga, ima svega 146 stranica i obično ju ljudi pročitaju u danu ili dva, jer je kratka i laka za čitanje, kako kažu dosadašnji čitači: „Vuče te da pročitaš još jednu stranicu.“, priča nam autor na početku našeg razgovora.
Kako si se odlučio na pisanje?
Pa, jedno jutro sam se probudio i rekao si: “To je to, piši”. Priznajem da me natjerala malo i tadašnja cura, ali ima drugi razlog koji mi je puno više “Woow”. Naime, glavni lik knjige, premda nosi isto ime kao ja, nisam ja. Jednu noć vidio sam ljudsku figuru koja mi se predstavila kao Josip i prepričala mi glavnu priču koju možete naći u knjizi. Zamolio me da to napišem i objavim pa sam to i napravio. Je li prvi put da imam takve ‘čudne snove’? Svakako nije i gotovo svaku večer nešto sanjam.
Pisanje kao ispušni ventil
Što te vodi – strast, potreba ili neka unutarnja želja?
Pisanje mi je prije svega „ispušni ventil“. Jer, u pisanju mogu izraziti nešto što ne mogu u javnosti, možete reći što hoćete i neće vas nitko osuditi, krivo pogledati ili slično. Jednostavno kroz pisanje imate potpunu slobodu govora i izražavanja.
Tko potaknuo na pisanje?
Kao što sam već rekao, moja tadašnja djevojka je bila ta kojoj sam prepričao san i koja me tjerala da počnem pisati, a jednom kada krenete teško je stati, jer inspiracija samo dolazi i dolazi. Smatram da je svačije mišljenje bitno i svačije cijenim i prihvaćam, ali ne uzimam svako k srcu. Svakako da su konstruktivne kritike možda i bolje od komplimenata, ali isto tako komplimente prije uzimam k srcu jer su puno više motivirajući. Neki će možda misliti da mi je jako važno mišljenje majke ili oca, ali baš naprotiv. Njih smatram vrlo subjektivnim jer su mi ipak roditelji, tako da mogu reći da mi najviše brine mišljenje ljudi koje ne znam jer vjerujem da će oni biti najobjektivniji. Ukratko, po meni ne postoji pogrešno mišljenje i iz svakog se može nešto naučiti i dobro izvući.
Naslov knjige vrlo je zanimljiv. Jesi li njime nastojao otkriti što se krije iza korica?
Mislim da je tako i iskreno drago mi je da je zbog toga što ne želim da mi naslov i korice „prikazuju“ jednu priču, a sadržaj drugu. Premda dosta toga se može naslutiti iz naslova, korica i sažetka opet mislim da ima dosta toga što nije predvidljivo ili očekivano kroz djelo. Recimo sami kraj smatram velikim preokretom i šokom djela.
Josip Juko | foto: privatni album
Točku stavio 31.12.202o. u 23:59:59
Roman je, dakako, religiozne naravi. Možeš li nam reći kakav utjecaj vjera ima na tvoje pisanje?
Iskreno smatram da je vjera ostavila veliki trag u mojem životu, da mi je dala mnoge odgovore i utjehu. Siguran sam da nije tema slučajno ovakva i da Gospodin ima veze s mojim pisanjem kao i sa svime u mojem životu.
Koliko ti je vremena trebalo da napišeš cijeli roman?
Pa, mogu reći: previše – malo. Svega oko tri mjeseca i to s tim da nisam svakodnevno pisao k tome da sam ciljao da završim 31.12.2020. godine kako bi tu ozloglašenu 2020. završio s dobrim i nečim pozitivnim. Dok je većina bilo na proslavi nove, ja sam u sobi sjedio za laptopom i čekao da zadnju točku stavim u 23:59:59. A tek onda sam išao slati čestitke. Tako da ja od 1.1. nisam više niti taknuo svoj rukopis.
Kada pišeš i kako sve stigneš uz obaveze koje imaš?
Kada netko kaže „nemam vremena“ ja to čujem kao „Ne znam si posložiti vrijeme. Ili “Neda mi se“ Smatram da se sve stigne uz čvrstu volju, trud i plan. Svoju knjigu, to jest svoj rukopis, nisam niti pogledavao po danu. Ne znam je li ijedan rečenica napisana tijekom vremena kada je sunce bilo na nebu, a ako je to je možda svega nekoliko rečenica. Skoro sve je napisano uz mjesec na nebu. Nekad se znalo desiti da s pisanja samo uzmem torbu i idem na bus za školu. Tako da vremena uvijek ima, samo je pitanje znamo li ga iskoristiti.
‘Teško je uskladiti školu i pisanje’
Spomenuo si ozoglašenu 2020. Kako je na tebe djelovalo lockdown?
Hmm… Pa ne bih baš rekao da je to vrijeme zatočeništva, kako neki kažu, već više kao vrijeme blagoslova. Tijekom lockdowna najviše se moglo vidjeti tko misli na nas i tko nam je prijatelj. Mogli su se steći mnogi talenti i mogli smo puno rasti i razvijati sebe. Iskreno osobno smatram da mi ovo vrijeme pandemije nije ništa uzelo već da mi je dosta toga donijelo. Sama online nastava mi je dosta pomogla pri procesu pisanja i izdavanja, a ponajviše profesori koji su davali duže rokove i ne toliko trpali gradivo, ali vjerujem da bi knjigu napisao i u „normalnim“ vremenima samo bi mi možda trebalo duže i bilo bi sve skupa teže uskladiti školu i pisanje.
Čitaš li? Što?
Pa, često se znam našaliti da sam više stranica u životu napisao nego pročitao, ali čitam ne previše, ali volim s vremena na vrijeme uzeti knjigu i čitati. Sad da bih izdvojio neki žanr ili vrstu teško, to mi dosta ovisi o raspoloženju, volim dobru ljubavnu knjigu pročitati i na njih sam „slab“. Poučne literature su također nešto što često držim u rukama.
Ima li onda čitanje veze s pisanjem?
Vjerujem da ima, ali ne toliko koliko ljudi misle. Svakako sam siguran da čitanjem širimo vokabular, razvijamo kreativnost i dobivamo širu sliku gledišta na sve. No da je nužno biti načitan kako bi mogao pisati to svakako nije. Moglo bi se usporediti sa školom ne moraš učiti da bi imao odlične ocjene, ali će ti učenje svakako pomoći
Tko je prvi pročitao tvoj roman?
Pa moj beta čitač je bila upravo osoba koja me i natjerala na pisanje, kako sam ja pisao tako je ona i čitala te mi govorila greške i nelogičnosti u tekstu.
Definirao naslove za nove romane: Nadam se da ljubavni izlazi 2022.
Imaš li planove za nastavak književnog stvaralaštva?
Plan je jedan, a to je nastaviti raditi ono što volim. Hoće li to biti pisanje, ne znam, ali za sada je pa ću s njim i nastaviti. Nerijetko se mogu naći pjesmice na mom Insta-storyu, ali veći projekt je ljubavni roman kojeg pišem trenutno, a neki plan je da izađe 2022. Daljnji naslovi bi treba li biti ,,Sam“ i ,,Sam 2“. Priča bi pratila hitmana koji je izgubio sjećanje, a jedino što mu ide u životu je posao kojim se bavi.
Koliko ti je trebalo da ga pripremiš, nađeš tiskaru i dobiješ knjigu u svoje ruke?
Četiri mjeseca je trajao proces od prvog pregleda teksta do dolaska knjige u moje ruke. Izdavača sam tražio dok mi još niti rukopis nije bio gotov. Moram napomenuti kako su mi domaći autori Jelena Kastaneti i Jure Karamarko dosta pomogli te da sam zbog njih i došao tako brzo na red i sve završio u tako brzom roku.
Možemo li reći da pisanje liječi? A čitanje?
Ljudi su svakakvi i drugačiji, ako je meni pisanje ispušni ventil ne znači da će biti svima, isto vrijedi i za čitanje. Moja sestra je Harryja Pottera pročitala u danu, prvu knjigu, a znam da je ja ne bih ni za tri. Za mene pisanje je veliki lijek i odmor. Zna biti naporno, ali to je slatki napor i trud. Mislim da pisanje kao i sve u životu nije za svakoga, ali da svatko može probati.
Dio novca za knjigu posudio od brata: Htio sam biti svoj šef
Sam si financirao izdavanje knjige. Jesi li pokušao pronaći drugi način financiranja izdavanja roman?
Nisam, jednostavno sam želio da to napravim sam da taj užitak bude još veći jer volim raditi sam i biti sam svoj šef. Kada ste samostalni ne morate slušati naredbe i raditi nešto što ne želite. Od brata sam posudio određen iznos koji sam mu vratio kasnije.
Josipov prvijenac | foto: Privatni album
Kakav je tvoj pogled na budućnost hrvatske književnosti? Kako gledaš na druge mlade autore, primjerice Dinu Pešuta i Mariju Dejanović?
Vjerujem da će uvijek dolaziti novi odvažni ljudi koji će doprinositi hrvatskoj književnosti. Volio bih da je više ljudi koji pišu, izdaju, ali i čitaju jer je jezik srce naroda, a dokle je jezika do tad će biti i naroda. Dino, Marija i svi drugi domaći autori su mi u jednu ruku kolege kojima želim da nikad ne stanu pisati i bogatiti književnost lijepe naše.
Želiš li štogod dodati ili naglasiti, a da te nisam pitao?
Naglasio bih da svatko radi ono što voli sve dokle to voli, kada izgubi ljubav da prestane jer neće dalje napredovati. U životu je važno naći prave motive i pokretače. Volio bi da se svatko iskuša u pisanju, ali budući da smo različiti vjerujem da će mnogi prestati što je u redu, ali vjerujem da će neki shvatiti da je pisanje dobro za njih kao što sam i ja. Bez ljubavi nema napretka, a bez napretka rezultata.
