Umjesto na faks, 18-godišnjak s Hvara nakon mature otišao u Afriku: Volontira, a sada i prikuplja donacije za djecu koju podučava
Romano Malečić (18) s Hvara odlučio je pauzirati prije fakulteta, a uoči uvođenja strožih epidemioloških mjera, u strahu da će ostati zatvoren, uputio se u Afriku. Tanzanijske mališane svakodnevno podučava engleskom jeziku, a zgrožen njihovim životnim uvjetima pokrenuo je kampanju za izgradnju nove škole. Prepričao nam je i tešku životnu priču jednog od tamošnjih mališana.
foto: Romano Malečić
– Znao sam da po završetku srednje ne želim odmah upisivati faks, jer jednostavno nisam bio spreman. Sve mi je to, u jednu ruku bilo nezamislivo i smiješno, da ja, s tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirati i razvijati kao osoba, moram donijeti jednu od najvažnijih odluka u svojem životu; ‘što upisat’ ili u prijevodu ‘čime se želiš baviti veliku većinu svojeg života?’, započinje svoju inspirativnu priču Romano Malečić (18), mladić s Hvara koji trenutno volontira u Tanzaniji.
Za razliku od svojih vršnjaka, Malečić je odbio odmah upisati fakultet.
– Nisam znao tada, a bome nisam ni popuštao pod pritiskom profesora da upišem bilo što, čisto kako bih nešto upisao, nego sam uvijek gurao kontru. Nikad nisam, iskreno, ni razumio zašto bih morao pratiti postavljene socijalne standarde, to mi nikad nije bilo napeto; ta shema da po završetku srednje odmah trebam upisati faks, nakon diplomiranja pronaći posao u struci, zasnovati obitelj i umrijeti, a ništa ili malo toga proživjeti. Tako da je izbor pauziranja bio sasvim logičan, bez obzira koliko je to mojima doma i nekim profesorima teško palo, priča mladić.
Kad je odlučio pauzirati godinu, kaže, nije znao da će jednog dana volontirati u Africi jer ne planira toliko unaprijed.
– Više sam išao ‘go with the flow’ i usputno donosio odluke, pa tako i ovu, o volontiranju u Africi, kaže.
Na to ga je potaknulo uvođenje lockdowna.
‘Bilo me strah da ću opet zapeti u Hrvatskoj…’
– Iskreno, volontiranje u Tanzaniji je bila ‘last-minute’ odluka. Vidio sam da sve polako zatvara, (Slovenija, Njemačka, Austrija), a zbog straha da ću opet zapeti u Hrvatskoj, gledao sam gdje bih mogao pobjeći i saznao da je Tanzanija otvorena bez ijedne restrikcije. Budući da mi je uvijek bio san volontirati i to baš u Tanzaniji (što nisam uspio ostvariti tijekom prve godine pauze, baš zbog COVID-a) nije više bilo pitanje kad, nego – il’ sad il’ nikad I tako sam u srijedu bukirao kartu, svojima u četvrtak rekao da idem, a odletio u nedilju, 1. studenog, prepričava.
Put mu je trajao puna tri dana, išao je od Beča, preko Istanbula, do Dar es Salaama i još 15 sati se vozio autobusom do Arushe. Organizaciju za volontiranje pronašao je samostalno.
– Nakon ranijih neuspjelih pokušaja volontiranja preko hrvatskih organizacija, zbog dugotrajne procedure i složene dokumentacije, znao sam da to uopće nije ni opcija s obzirom na to koliko sam vremena imao, svega tri dana pripreme. Zato sam odlučio krenuti ‘glavom u zid’ i po dolasku tražiti organizaciju. Znao sam da ih ima, svaka druga organizacija ovdje je volonterska, ali u međuvremenu, igrom slučaja sam saznao za workaway.com i pronašao svoju volontersku poziciju, priča Romano.
Mališane uči engleski
Sad volontira za organizaciju SATINO (‘Save and Teach the Innocent’). Tanzanijsku djecu podučava engleskom jeziku.
– Od ponedjeljka do petka, već oko osam i pol ujutro, ima, 20 mališana od tri do šest godina, koje uz pomoć odgajateljice Jackline učim osnovama, slovima i brojevima za što mi nije potrebno poznavanje svahilija, nego se oslanjam na mimiku i gestu, a kad je potrebno, tu i tamo uskače odgajateljica. Nakon doručka, imam drugi nastavni sat, 25 djece od 13 do 16 godina koje samostalno pripremam za engleski prije polaska u srednju školu, objašnjava što radi.
No, ima i slobodnog vremena.
– Ostatak dana paziš i zabavljaš mališane, i naravno plešeš jer bez muzike i plesa ne ide. A kad završimo, oko osam navečer, pravac doma ili u klub, ako je četvrtak, petak ili vikend, ili na afričko vjenčanje, ako se posreći, kao što se meni, i to dva puta,
Za Tanzaniju kaže da je definitivno interesantna zemlja.
– Ima tu divljinu i kaos, nered u pozitivnom smislu riječi koji ja obožavam, a ljudi su jako topli i susretljivi. Obožavaju bijelce ili ‘muzungu‘, kako oni kažu. Možda i malo previše jer svi ti povici i dodiri znaju biti malo previše, ali kad shvatiš da je to sve znatiželje radi, navikneš se. Također jedina zemlja bez ijedne restrikcije nakon što je njihov predsjednik proglasio pandemiju lažnom zbog pozitivnih testova na Papayu, lubenicu i kozu, kaže Romano.
Kroz priču o dječaku Allyju nam je, međutim, ispričao probleme tamošnjih ljudi.
– Ally – neplanirano dijete kojega je otac, nakon prisilnog sklapanja braka, ostavio na teret majci koja ga sama nije mogla uzdržavati te ga zato prepušta na brigu djedu i baki s još osmero siročadi koje je njegova baka nesebičnosti radi odlučila uzdržavati. Crvena majica iskidana na oba lakta i plave hlače, uniforma za dječake, koja se nosi iz jednog razloga, kako bi se prikrila roba zbog materijalne nejednakosti, a sve kako djeca ne bi zadirkivala jedni druge. Na leđima istrošen i rupičav ruksak iz kojeg se nazire jedna bilježnica i ubrus, jer se ruksak zatvoriti ne može. Bilježnica bez korica, ispisana svime pomalo, od engleskog, slova i svahilija do matematike i brojeva. Nožem, jer šiljila nema, šilji olovku koju mu je dala odgajateljica, koja trenutno briše ploču čarapom koju koristi kao spužvu. Gumicu, kao i razred, dijeli s preostalih dvadesetero mališana, iako je razred predviđen za do desetero djece. Ručak je (u školi). Ugljikohidrati, jer su najjeftiniji. Danas nije smeđa, nego čista bijela riža s grahom, vjerojatno jedino što će Ally osim one jutarnje zobene kaše pojesti u danu. Ruke prije jela ne pere jer voda nije baš dostupna, a sapuna ionako nema. Nakon škole, Ally odlazi ‘doma’, igra se s djecom, jede ako večere ima, a tušira se tamo gdje vrši i biološke potrebe. Nakon čega odlazi na spavanje, u krevet kojega dijeli s bakom, djedom i ostalom siročadi. Al Ally je naizgled sretan, jer je premali da shvati težinu svojega života, da nema mame, da nema tate i da će bez edukacije izrasti u čovjeka nalik svojim roditeljima, onakvim kakvim ga konzervativno društvo oblikuje, gdje je religija važnija od morala, a ‘javna sramota’ dovoljno vrijedna odricanja djeteta, prepričava Malečić.
Pojašnjava da su Allyijevi roditelji, nakon što su uhvaćeni u seksualnom činu, bili prisiljeni sklopiti brak kako bi izbjegli javnu sramotu. To se ondje često događa. Upravo zbog djece poput Allyja, pokrenuo je humanitarnu kampanju.
Nemaju sapuna ni vode!
Prikuplja donacije za školski materijal, hranu i sapun na svoj račun (HR5223400093234047872), a pokrenuo je i fundraising kampanju za potrebe dovršavanja nove školske zgrade, čija je izgradnja obustavljena 2017. radi nedovoljnih sredstava, a prostor koji trenutno koriste je u najmu, stoga skup i veličinom neodrživ za 65 mališana.
– Predavajući engleski ovdje sad već skoro mjesec dana, osim naravno zahvalnosti za ovo predivno i drugačije iskustvo, nagledao sam se svega, stvari koje ti otvore ‘privilegirane’ oči, a na koje, ako si čovjek, ne možeš ostati ravnodušan. Od same činjenice da se ne zadovoljavaju minimalni higijenski uvjeti, da vjerovali ili ne, nema ni sapuna ni vode te da se tuširaju ondje gdje vrše biološke potrebe, sve vam je valjda onda jasno. Školski materijali nisu baš na raspolaganju svima; djeca koriste istrošene olovke oblijepljene selotejpom i jednu gumicu na njih 20, iskidane i ispunjene bilježnice, ruksake u raspadu, a robu i obuću neći ni spominjati. Samo ću vam reći da se nose uniforme kako bi se ona prikrila te kako bi se zamaskirala materijalna nejednakost. I iz toga razloga osjećam potribu pomoći, koliko mogu, ističe Romano.
Na kraju nam je otkrio što nedostaje nama zapadnjacima.
– Nama nedostaje njihove nesebičnosti, skromnosti i zahvalnosti, jer unatoč tome što većina ove djece nema ono što mi smatramo osnovama, sapun i tekuću vodu, svejedno bi s tobom i zadnju mrvicu kruha podijelili, vjerovali il ne, zaključuje Malečić.
Galerija 10 Fotografija
Otvori
