Uskoro kreću upisi u srednje: Provjerili smo što očekuje one koji upišu medicinsku, jedinu petogodišnju
Pred osmašima je uskoro jedna od, u njihovom dosadašnjem životu, najvažnijih odluka – gdje nastaviti svoj obrazovni put. Među poželjnijim srednjim školama i onima koje upisuju učenici s nešto boljim ocjenama su medicinske. Srednjoškolski program za medicinske sestre i tehničare jedini je koji se provodi kroz pet godina. Koliko se on razlikuje od prijašnjeg, četverogodišnjeg, kako uopće izgleda školovanje medicinskih sestara i za koga (ni)je ovo zanimanje, doznali smo od učenika, nastavnica i ravnateljice najjužnije medicinske u Hrvatskoj – Medicinske škole Dubrovnik.
Medicinska škola Dubrovnik | foto: srednja.hr
– Moj prvi izbor bila je medicinska. Kada bi me neki učenik prvog razreda pitao što mu savjetujem oko upisa, rekao bih mu da ako ovo želi upisati mora imati dozu humanosti i empatije. Jer će to danas-sutra morati pokazati u radu s pacijentima, kako bi njima proces ozdravljenja bio što lakši. Humanost je, uz sve znanje koje će steći tijekom školovanja najvažnija, započinje svoju priču Nikola, učenik 4. razreda Medicinske škole Dubrovnik, smjera medicinska sestra/tehničar.
Nema mjesta stavu ‘upisat ću medicinsku zato što ću sutra dobiti posao’
Jedna je to od škola koju smo posjetili prilikom našeg redakcijskog odlaska u Dubrovnik. Željeli smo iz prve ruke doznati kao je to pohađati neku medicinsku školu, što konkretno mogu očekivati osmaši koji odaberu upravo smjer medicinska sestra/tehničar.
– Ovo tu je poziv, nema mjesta stavu ‘upisat ću medicinsku zato što ću sutra dobiti posao’. Oni koji tako razmišljaju definitivno ne trebaju upisati ovo zanimanje. Kada dođete u bolnicu i vidite sve one pacijente koji vam se zahvaljuju, srce vam bude k’o kuća, navodi Lora, također učenica dubrovačke Medicinske škole.
Lora i Nikola dijelom su se na ovo zanimanje odlučili jer su i njihove majke medicinske sestre. A i iz prve ruke, kao pacijent i kći pacijentice, uvjerili su se u humanost struke. Njihova vršnjakinja Marija nije oduvijek znala da će upisati Medicinsku školu, ali je bila sigurna da želi u zanimanje kroz koje će pomagati drugima.
– Smatram da netko tko se želi baviti ovim poslom mora znati da treba imati i strpljenje i empatiju i stalnu želju za učenjem. Zato što se medicina neprestano razvija, bez obzira na to što smo nešto naučili prije tri godine, koliko god radili ovaj posao, moramo se konstantno educirati, navodi Marija.
Ovo je jedini petogodišnji srednjoškolski smjer
Nikola, Lora i Marija troje su od ukupno 201 učenika ove, relativno male škole. Škola ima i tridesetak stalnih djelatnika te 13 vanjskih suradnika. Ove godine upisali jedan razred medicinskih sestara i tehničara i jedan razred smjera laboratorijski tehničar. Interesa osmaša za ovim smjerom ne manjka.
Godine 2010. smjer medicinska sestra/tehničar doživio je veću promjenu – umjesto kroz četiri, počeo se provoditi kroz pet školskih godina. Do toga je došlo zbog usklađivanja s europskim propisima. Učenici koji upišu smjer medicinska sestra/tehničar mogu očekivati omjer vježbi i nastave 40 naprema 60.
– Petogodišnji program je, ja bih rekla, podijeljen u dva dijela. Prve dvije godine provodi se općeobrazovni program gdje se učenici ne susreću sa strukom. Od trećeg pa do petog razreda su samo strukovni predmeti. U trećem razredu počinju i vježbe koje najprije započinju u kabinetu škole gdje učenici uče osnove kako bi se pripremili za odlazak u bolnicu ili bilo koju drugu zdravstvenu ustanovu, navodi Kulić.
Učenici nam kažu kako praksu većinom obavljaju u bolnici, ali i u nekim drugim ustanovama. Primjerice, nakon našeg razgovora trebali su ići i u Dječji dom Maslina. Najdraži su im predmeti iz struke.
– Svaki predmet doživljavam na svoj način, ali možda su mi malo bitniji ovi predmeti iz struke koji će mi danas-sutra kada se zaposlim trebati. Doživljavam ih nekako važnijima, ističe Nikola.
I Lori su najdraži predmeti strukovni, posebice ju je zainteresirala hitna medicina i kirurške rane, na kojima je puno toga mogla vidjeti i naučiti. Mariji se posebno svidjela nastava i gradivo kirurgije.
Koja je razlika između četverogodišnje i petogodišnje škole?
Nastavnica Marija Čupić u školi predaje strukovne predmete i dobro pamti prelazak s četverogodišnjeg na petogodišnji program. Prisjeća se kako je te 2010. godine strukovni kurikulum bio objavljen na stranici Agencije u srpnju, a trebalo je prema njemu organizirati školsku godinu.
– U početku je bilo velikih problema, a kao i svaki kurikulum i ovaj ima svoje prednosti i nedostatke. Naše su medicinske sestre sada konkurentne u Europskoj uniji, ali s druge strane nastao je problem jer postoji jedan nesrazmjer u znanju koje su imale medicinske sestre koje su se obrazovale po starom kurikulumu, zato što nema onog kliničkog dijela. I tu se javlja veliki problem na ovoj prvoj, srednjoškolskoj razini. Međutim, gotovo svaki naš grad ima studij sestrinstva, pa oni imaju veliku mogućnost napredovanja na vertikali, odgovara na naše pitanje o razlikama među dvama programima.
Njena mlađa kolegica, Ivana Žugaj Bukvić, isto predaje strukovne predmete, radila je i u četverogodišnjem i u petogodišnjem sustavu, a slaže se s brojnim kolegama koji ističu nedostatak kliničkog dijela nastave.
– Meni se osobno više sviđao četverogodišnji program jer su predmeti kliničke medicine ustvari pratili sa zdravstvenom njegom. Tako da su učenici mogli, ako primjerice iz jednog predmeta nisu nešto shvatili, ‘uhvatiti’ u ovom drugom dijelu. Ali nakon te četverogodišnje srednje imali su godinu dana staža gdje su samostalno odrađivali te svoje vježbe i tu su na neki način nadoknađivali ono što možda nisu pohvatali za vrijeme škole. Sada staža više nema, oni nakon petogodišnje škole polažu završni rad, dobivaju licencu i spremni su za rad, navodi Žugaj Bukvić.
S lijeva nadesno: ravnateljica Marijana Kulić, nastavnica Marija Čupić, učenik Nikola, učenica Lora, nastavnica Ivana Žugaj Bukvić i učenica Marija | foto: srednja.hr
Škola provodi niz dodatnih projekata koji obogaćuju znanje učenika
Učenici koji na upisima odaberu upravo Medicinsku školu u Dubrovniku i ‘upadnu’ u nju, znanje neće prikupljati samo kroz redovitu nastavu i praksu, mogu ga obogatiti i kroz niz dodatnih projekata koje škola provodi.
– Duže vrijeme u suradnji s Crvenim križem, jednom mjesečno na trima pozicijama u gradu, mjere se krvni šećer i krvni tlak. Nevjerojatno je zapravo koliko ljudi niti ne zna da ima i visoki šećer i visoki tlak i tako zapravo puno radimo na prevenciji. Trenutno radimo na projektu koji bi bio usmjeren na rano otkrivanje dijabetesa kod mladih, u osnovnim školama, kaže nam ravnateljica Kulić.
Škola sudjeluje i u projektu E-medica. Riječ je o projektu zdravstvenih škola u Hrvatskoj, koji je prerastao u međunarodni projekt pa škola već sada ima suradnike iz susjednih zemalja.
– Projekt se temelji na umrežavanju medicinskih škola. Kada je to započelo 2007. godine, tehnologija nije bila na ovoj razini. Krenuli smo s videokonferencijama, s različitim projektima, a naša škola sudjeluje od početka i to većinom kao nositelj projekata, a u zadnje vrijeme i kao suradnička škola, navodi nastavnica Čupić.
Uključuju se pomalo i u Erasmus projekte, a želja je ući i u projekt ‘Škola u sportu’. Kroz njega bi mentori nakon polaganja tečaja BLS-a (basic life support), s učenicima medicinski osiguravali razna sportska događanja mladih.
Većina se odlučuje pisati maturu i upis studija
Učenici koji završavaju medicinske škole imaju prilike pisati državnu maturu. U Medicinskoj školi Dubrovnik većina i iskoristi tu priliku. Nikola je sportaš, trenira vaterpolo, pa nam kaže kako bi nakon srednje medicinske želio upisati neki studij koji povezuje sport i medicinu ili samo medicinu. Da odlazi na studij čvrsto je odlučila i Lora. Još dvoji hoće li to biti sestrinstvo ili psihologija, ali sigurna je da će ostati u zdravstvu. Na fakultet planira i Marija.
Ravnateljica Kulić kaže kako su rezultatima mature u globalu vrlo zadovoljni, posebice imajući u vidu da se općeobrazovni predmeti provode samo prve dvije godine. Učenici uglavnom upisuju studije sestrinstva, ima i onih koji odlaze studirati medicinu, ali i onih koji se odlučuju na neka druga zanimanja. Među njima je zapravo i ravnateljica koja je završila upravo Medicinsku u Dubrovniku pa je upisala studij na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu.
– Ne mislim da sam imalo bila zakinuta u odnosu na gimnazijalce koji su sa mnom studirali, jasno će ravnateljica.
Unatoč činjenici da medicinsku školu ima svaki veći grad u Hrvatskoj, a niz njih i studij sestrinstva, u bolnicama ovog kadra kronično nedostaje. Vidljivo je to i iz preporuka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji za većinu regija preporučuje povećanje broja upisnih mjesta. Dobar dio mladih koji završavaju medicinske škole odlazi u inozemstvo. Međutim, ravnateljica ističe kako se u Dubrovniku ne suočavaju s ovim problemom. Kaže, u školi nemaju informacije da su njihovi učenici, barem u zadnjih nekoliko godina odlazili van granica.
– Ono što je kod nas privlačno je da dio mladih ljudi ove struke, koji su odradili određeni broj godina na hitnoj ili intenzivnoj, odlaze raditi na kruzere. Ali baš da idu u strane zemlje, ne, nadovezuje se nastavnica Čupić.
‘Funkcioniramo kao jedna malo veća obitelj’
Ravnateljicu pitamo i kada bi izdvojila samo jednu stvar zbog koje bi netko na nadolazećim upisima trebao upisati Medicinsku školu Dubrovnik, koja bi to bila. Nasmiješila nam se uz protupitanje – ‘mogu li dvije?’. Odgovaramo potvrdno.
– Prvo stručnost svih nastavnika, a drugo obiteljsko ozračje. Mala smo škola s malim brojem učenika i nastavnika i mislim da svi funkcioniramo kao jedna malo veća obitelj, ali mislim da svi znamo goruće probleme onih drugih i svatko svakog ovdje zna, čak i nastavnici učenike kojima ne predaju, zaključuje ravnateljica Kulić.
‘RAD NASTAVNIKA SLIČAN JE RADU U ZDRAVSTVU’
Za vrijeme našeg posjeta školi u sustavu obrazovanja bilo je burno. Dio nastavnika bio je revoltiran koeficijentima koje im je ponudila Vlada, a prosvjedovali su, među ostalim, uz poruke o tome da upravo zbog ovakvih događaja mnogi napuštaju sustav. Ravnateljica Kulić kaže nam kako su i oni imali problema s pronalaskom kadra iz matematike, tek su sada, nakon deset godina ‘borbe’, dobili stručnu nastavnicu.
– Rad nastavnika često uspoređujem s radom u zdravstvu. Ovo nije posao na koji dođete u osam, odradite to četiri i idete doma. To su jednostavno struke gdje vi dolazite na posao i odnosite ga doma sa sobom. Ne mislim samo na papirologiju, uvijek ima neka situacija koju ćete odnijeti sa sobom u glavi i o kojoj ćete razmišljati do sutradan. Mi ovu djecu doživljavamo kao svoju, dokle god su ovdje, oni su naši. I mislim da mi njima predstavljamo svojevrsnu drugu obitelj, kaže ravnateljica.
Nastavnica Žugaj Bukvić vrlo je jasnog stava – nastavnici u Hrvatskoj jesu potplaćeni. Ipak, vidi određene benefite u poslu strukovnog nastavnika.
– Kada upišu prvi razred, učenici budu zbunjeni, ne znaju gdje su došli, zašto su došli. Kada se nakon pet godina ti isti učenici zaposle u bolnici, a mi smo ondje s mlađim razredima i njih promatramo, srce nam je kao kuća kada vidimo kako su oni postali odgovorni i empatični. Meni je to ogromno zadovoljstvo, navodi nastavnica Žugaj Bukvić.
I nastavnica Čupić slaže se da bi bilo bolje da je plaća u školama viša. No, veli, drži je ‘vibra’ koja postoji u Medicinskoj školi Dubrovnik.
– Ja od njih dobijem ono što nije materijalno i što se ne može kupiti nikakvim novcem. Imala sam prilike u dva, tri navrata proći na bolje plaćeno, možda i manje stresno, ali ostala sam ovdje. Mi smo mala škola, dobar dio mojih kolega bili su moji učenici i ovdje zaista vlada jedan obiteljski ‘štimung’. Baš se lijepo osjećam ovdje, kaže nastavnica Čupić.
