Uspješni i ambiciozni: Mladi Hrvati otkrili kako su u Njemačkoj s lakoćom pronašli posao po mjeri
Brojni Hrvati posljednjih godina trbuhom za kruhom odlaze u inozemstvo. Ne uspjevaju uvijek pronaći sreću u bijelom svijetu no šanse su im uglavnom bolje nego onima koji ostaju u Lijepoj našoj. Na našim prostorima Njemačka je oduvijek bila simbol blagostanja, a je li to zaista tako doznali smo u razgovoru s dvoje mladih magistara.
Uslijed ekonomske krize i velike stope nezaposlenosti, posljednjih nekoliko godina sve veći broj mladih posao traži izvan granica Hrvatske. Iako su motivi za odlazak različiti, oni koji se odluče na taj korak kao najveću prednost rada u inozemstvu navode bolju plaću i mogućnost napredovanja koju ne bi imali u Hrvatskoj. Njima u prilog idu i medijski natpisi o deficitu visokoobrazovanih kadrova, posebice liječnika i inženjera u razvijenim zemljama Europske Unije, gdje ih, kako se iz istih medijskih napisa daje zaključiti, poslovi samo čekaju.
Kako bi doznali je li zaista jednostavno pronaći posao vani, kakvi su uvjeti zaposlenja i kakav je život u stranoj zemlji razgovarali smo s Antonijom Plazibat i Tomislavom Knezovićem, mladim magistrima elektrotehnike i informacijske tehnologije koji rade u Stuttgartu. Antonia i Tomislav su diplomirali u srpnju na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, te su samo par mjeseci poslije u Njemačkoj oboje pronašli željeni posao u struci.
Nekada su dijelili klupu, sada dijele istu ulicu
Više je razloga zbog kojih su se Antonia i Tomislav odlučili na traženje posla u inozemstvu. Zajednički je bio strah od nemogućnosti pronalaska željenog posla jer Hrvatskoj trenutno nedostaje tvrtki koje se bave istraživanjem i razvojem, područjem koje je inženjerima najzanimljivije i koje se najbolje razvija u tehnološki naprednim zemljama. Antoniji je pri konačnoj odluci o preseljenju pomogla i podrška dečka koji je godinu dana ranije dobio posao u Njemačkoj, ali i to što je kao mala živjela na njemačkom govornom području dok Tomislavu nije bilo teško otići jer je oduvijek maštao o životu u inozemstvu.
Da im se hrabra odluka isplatila znali su kada su dobili poslove.
Antonia radi kao razvojni inženjer u firmi koja se bavi razvojem regulatora i elektromotora čija je najčešća primjena u bespilotnim letjelicama, dok je Tomislav zaposlen na projektu za firmu Robert Bosch. Šaljući prijave za posao prije samo pola godine ni jedno od njih nije sanjalo da će uskoro zajedničku klupu na laboratorijskim vježbama zamijeniti istom ulicom u okolici Stuttgarta gdje danas žive.
Najveća prednost pri dobivanju posla je znanje njemačkog
Iako su za hrvatske pojmove brzo pronašli posao, Antonia i Tomislav se slažu kako za inženjere elektrotehnike posao u Njemačkoj nije jako lako dobiti kako se možda stječe dojam, a najveća prednost je dobro znanje njemačkog. Posao mogu pronaći i oni koji njemački znaju slabo, no u tom slučaju traženje posla traje nešto duže jer moraju birati samo internacionalne kompanije u kojima se govori engleski. Isto tako je poželjno da na razgovoru za posao istaknu svoju želju za učenjem i usavršavanjem jezika.
– Mnogo je ponuda na internetskim stranicama koje su vezani za našu struku, ali ne bih rekla da je lako naći posao. Ja sam poslala dokumente na nekih 30-ak ponuda i od svih njih, desetak me pozvalo na razgovor. Moje kolege koje su slabije znale njemački prijavljivali su se sa znanjem engleskog, ali su onda bili ograničeni što se tiče izbora firme. Njima je traženje posla trajalo duže, no treba naglasiti da su ostali uporni i na kraju se zaposlili, priča Antonia.
Upornost kao glavnu vrlinu ističe i Tomislav kojeg nije obeshrabrilo to što na mnogim oglasima piše kako se traže inženjeri s pet do osam godina radnog iskustva, što je nemoguće za početnika ako se uzme u obzir da sam studij traje pet godina.
– Poslao sam više od 80 prijava i cijeli taj proces dobivanja posla trajao je dva mjeseca pred kraj fakulteta i nastavio se oko tri mjeseca nakon, što je ukupno pet efektivnih mjeseci traženja, kaže.
Iskrenost kao ‘X faktor’
Kod slanja prijave za posao, mladi inženjeri, ukoliko od firme za koju se prijavljuju dobiju potvrdan mail, moraju obaviti nekoliko krugova razgovora. Najprije ih čekaju jedan do dva telefonska poziva u kojima se ispituju osnovne kompetencije kandidata, a potom, ako kandidat ostavi dobar dojam i zadovolji kriterije, firma mu plati put u Njemačku kako bi mogao osobno razgovarati s potencijalnim poslodavcem.
– Razgovor počinje upoznavanjem i iznimno ugodnim prijemom u firmi. Nakon toga predstavnik firme ispriča čime se bave, koliko radnika imaju itd., a zatim se ti predstaviš i ukratko ispričaš o praktičnim projektima koje si radio na fakultetu. Tijekom predstavljanja mogu uslijedit neka tehnička pitanja, no obično je to nešto što bi trebao znati ako studiraš na tehničkom fakultetu. Potom te provedu po firmi i isprate. Uobičajena je politika da ti se kroz tjedan dana jave s odlukom primaju li te ili ne, kaže Tomislav.
Kod konačnog dobivanja posla mnogi misle kako je presudno na razgovori imati što ‘deblji’ životopis, no Antonia smatra kako u praksi često presude drugi faktori. Životopis ne bi trebao prelaziti dvije stranice papira, morao bi biti gramatički ispravan i sadržavati profesionalno snimljenu fotografiju, ali to su tek stavke koje treba zadovoljiti kako bi vas onaj kome šaljete prijavu uopće uzeo u obzir.
– Mislim da su mi na razgovoru u konačnici najviše pomogle pripremljenost i iskrenost. Na pitanje znaš li C++, odgovorila sam da ne znam ali da imam želju i motivaciju naučiti. Iskreno sam rekla da nemam iskustva, ali da sam zato tu da ga steknem. Moram nadodati da sam se jako dobro osjećala za vrijeme razgovora što je sigurno dobrim dijelom bilo zbog mojih sugovornika koji su bili jako pozitivni, prisjeća se Antonia.
‘Nijemci su pretolerantni!’
Većini ljudi koji se odluče na rad u inozemstvu najveći motiv je plaća, međutim kada se plate stan i režije te pokriju ostali troškovi uvijek se nameće pitanje može li se na kraju mjeseca nešto i uštedjeti.
– Moja je početna plaća bila nešto više nego duplo veća od plaće kolega u Hrvatskoj, a prema ugovoru će još dosta rasti. Do sada sam mjesečno m
ogao uštedjeti više od pola plaće uz fin život. Jedina stvar koja je ovdje skuplja su stanovi, a sve ostalo je isto ili jeftinije. Tu čovjeka ne brine hoće li imati novca, jer ako radiš plaća dolazi čak i prije kraja mjeseca, ističe Tomislav.
S Tomislavom se slaže i Antonia, no napominje kako u početku treba biti spreman na dodatne troškove. Uz to, stan je ponekad gotovo teže pronaći nego posao jer se na jedan oglas zna javiti i 70 ljudi. No kad se pronađe stan, na život se u stranoj zemlji nije teško priviknuti.
– Lijepa je strana to što se može puno toga vidjeti, od gradova do različitih ljudi i kultura, ali druga strana je ta njemačka ‘hladnoća’. Nijemci su dragi ali kao da su to naučili biti. Humor ne posjeduju, za spontanost nikada nisu čuli i pretolerantni su – do te mjere da te ponekad zbunjuju. Još uvijek se privikavam na ovaj život i mislim da se ipak nikada neću priviknuti 100 posto, govori Antonia.
Njezin je dugoročni plan vratiti se jednoga dana u Hrvatsku i tu primijeniti znanje i vještine stečene u Njemačkoj. Za razliku od Antonije, Tomislav za sada povratak ne vidi kao opciju. – Moje su misli trenutno usmjerene k dobivanju njemačkog državljanstva. Nemam namjeru vraćati se u Hrvatsku osim na godišnji odmor. Jednostavno jednog dana kada budem imao obitelj ne želim biti rastrgnut između dva mjesta kao dosta ljudi koje poznajem. Možda moj odgovor zvuči okrutno, ali ne vidim zašto bih se vraćao, zaključio je Tomislav.
