Važno upozorenje psihologinje: ‘Nikako ne treba smatrati da su anksiozni ili depresivni ujedno i opasni’
Tragedija u Osnovnoj školi Prečko ostavila je duboke tragove na učenicima, djelatnicima, njihovim obiteljima, ali i šire u društvu. Ovaj događaj izazvao je brojne reakcije, među kojima su i oni koji bi mogli dodatno pogoršati osjećaj nesigurnosti, osobito među mladima. Stoga smo zamolili psihologinju i profesoricu Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Gordanu Kuterovac Jagodić, da nam pruži stručni osvrt na situaciju i ponudi savjete za one koji se osjećaju ugroženo ili zbunjeno.
Gordana Kuterovac Jagodić, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu | Foto: srednja.hr, privatna arhiva
Ovaj Božić, koji mnogima simbolizira vrijeme mira, zajedništva i nade, za brojne obitelji povezan je s tugom i pitanjima na koja još uvijek nema odgovora. Umjesto radosti, tragedija u OŠ Prečko ostavila je osjećaj nesigurnosti i straha. Upravo zato, u ovom trenutku je posebno važno slušati glasove stručnjaka koji nam mogu pomoći da se nosimo s ovim izazovnim emocijama.
Psihologinja i profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Gordana Kuterovac Jagodić, za naš portal dala je stručni osvrt na ovu tragediju. Zamolili smo je da objasni kako ovakvi događaji utječu na mlade, ali i da podijeli savjete za sve koji se trenutno osjećaju ugroženo, uplašeno ili nesigurno. Također je dala savjete o tome kako razgovarati s djecom o ovoj tragediji.
Koja je uloga škola i obitelji u pružanju podrške mladima i prevenciji mentalnih teškoća?
Škola je mjesto u kojoj djeca provode puno vremena i ona, nakon obitelji, predstavlja jedan od ključnih čimbenika dječjeg razvoja. U školi djeca doživljavaju puno najljepših trenutaka i veselja, prijateljstva i radosti uspjeha i ovladavanja novim stvarima, ali se u njoj susreću i s procjenom i usporedbom s drugima, kompeticijom i potrebom učenja regulacije emocija i ponašanja te nošenja s uspjehom i neuspjehom. Također, djeca u školi zbog raznih razloga mogu doživjeti i verbalno i relacijsko pa i fizičko vršnjačko nasilje koje, ako je dugoročno i sustavno, prelazi u zlostavljanje.
Rani neuspjeh u školi i osjećaj neprihvaćenosti ili odbačenosti, te izloženost nasilju zbog različitosti na temelju različitih svojstava uz čimbenike biološke osjetljivosti može imati dugoročne posljedice po djetetovo mentalno zdravlje, osobito ako je praćeno lošim i marginaliziranim socijalnim položajem djeteta te obiteljskim teškoćama i rizicima po razvoj koji mogu uključivati zanemarivanje, zlostavljanje, život u siromaštvu, u kaotičnoj i nepodržavajućoj atmosferi. Međutim, isto tako škola je mjesto u kojoj djeca u riziku zbog teškoća u obitelji mogu naći podršku i pomoć te ključne osobe koje će promijeniti njihovu razvojnu putanju i spriječiti razvoj većih teškoća. U današnjem brzom životu i velikoj zauzetosti roditelja, često je škola najveći izvor stabilnosti i rutine u životu djece, premda je mnogi gledaju kao izvor stresa.
Stručnjaci za mentalno zdravlje diljem Europe i svijeta sve više slažu kako postoji kriza mentalnoga zdravlja mladih. Depresija je prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji među vodećim uzrocima bolesti i invaliditeta kod adolescenata, raste broj anksioznih poremećaja i suicidalne misli, a pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala mentalno zdravlje mladih, s porastom osjećaja izolacije i nedostatka socijalnih vještina, a sve je više i slučajeva problema poput poremećaja prehrane i ovisnosti o tehnologiji. Dio objašnjenja može biti da je danas manje prisutna stigma pa mladi više traže pomoć za svoje teškoće, ali postoje i brojni uzroci tih teškoća u suvremenom načinu života koje današnje mlade čini osjetljivijima na psihičke teškoće.
Mnogi mladi osjećaju pritisak da ispune visoka školska i akademska, društvena i profesionalna očekivanja, što stvara kronični stres. Istodobno, oni se suočavaju s neizvjesnom budućnošću u svijetu ekonomske nestabilnosti i ratnih sukoba. Na društvenim mrežama izloženi su uspoređivanju s nerealističnim i lošim uzorima, verbalnoj agresiji i govoru mržnje, a često i elektroničkom zlostavljanju. Obitelji su također sve češće izložene stresu i rasapu te nisu u stanju adekvatno podržavati dječji razvoj. Katkada postoji i nerazumijevanje između generacija, nerealistična očekivanja roditelja i sukobi unutar obitelji koji također mogu doprinijeti lošem mentalnom zdravlju.
Koja je razlika između psihičke smetnje i psihičke bolesti?
Mnogi mladi imaju određene psihičke smetnje, ali nemaju svi psihičke poremećaje. Primjerice, možemo biti tužni, imati loš apetit i ne izlazi nam se van neko vrijeme zato što smo doživjeli neko loše iskustvo, no nakon par dana se oporavimo. No, kada je ta tuga duboka i sveobuhvatna, kada se javlja beznađe, utjecaj na misli i tijelo i psihu koje nas onesposobljuje za obavljanje školskih i društvenih aktivnosti i to traje duže vrijeme, tada se treba zabrinuti i svakako potražiti pomoć. No, za traženje pomoći ne trebamo čekati teške simptome. Svaka mlada osoba zaslužuje podršku da prebrodi neke teške situacije i razdoblja života i može je dobiti u specijaliziranim ustanovama poput savjetovališta za mlade, kod školskih psihologa ili pak psihologa u domovima zdravlja.
No, psihički poremećaji često se ne mogu riješiti samo terapijom, razgovorom ili psihoterapijom, već je potrebna i medicinska pomoć psihijatara koji mogu prepisati i farmakoterapiju ili lijekove. Naime, psihički poremećaji su medicinski strogo dogovorene i propisane kategorije. Da bi psihički poremećaj, poput depresije, bio dijagnosticiran i netko dobio tu dijagnozu, mora zadovoljiti određenu vrstu i intenzitet simptoma kao i njihovo trajanje. Također, važno je i kakve posljedice simptomi imaju po djetetovo ili adolescentovo svakodnevno funkcioniranje u školi, sposobnosti zabavljanja i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, socijalnih odnosa s vršnjacima i zadovoljstva životom općenito.
Psihičke bolesti ozbiljniji su poremećaji mentalnog zdravlja koje zahtijevaju stručnu dijagnozu i liječenje. Kod njih su simptomi obično teži, dugotrajniji i značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje te odnose s drugima. Njihovo liječenje je često dugotrajno i zahtjeva kombinaciju različitih terapijskih metoda. Psihički poremećaji mogu igrati ulogu u nasilnom ponašanju mladih i napadima na druge, ali je važno naglasiti da većina ljudi sa psihičkim poremećajima nije nasilna. Nasilje je često rezultat kombinacije različitih čimbenika, uključujući društvene, obiteljske, okolinske i psihološke elemente.
Nikako ne treba smatrati da je svatko tko je, npr. anksiozan i depresivan ujedno i opasan. Krajnje agresivno ponašanje i nasilje usmjereno na druge javlja se kod nekih specifičnih poremećaja, ali niti tada nije uvijek jednoznačno predvidivo jer je potrebna određena, često u potpunosti nepoznata kombinacija čimbenika, da se takvo ponašanje pojavi. Tako primjerice, može postojati kriva percepcija prijetnje kada je nema, nedostatak empatije koji se javlja kod nekih poremećaja ličnosti, kronična frustracija, destruktivne i samo destruktivne misli i impulzivno ponašanje, intoksikacija drogama ili alkoholom i drugim sredstvima koja smanji kontrolu impulsa i ponašanja itd. Sam čin napadača je za svaku osudu i nema opravdanja za njega, ali moguće je da će se u razvojnom putu tog mladića i okolnostima njegova života i razvoja te u složenim društvenim okolnostima naći objašnjenje za njegovo ponašanje.
Zašto je ovakav napad tako strašan i ima toliki utjecaj na zajednicu?
Nasilni napadi na djecu u školama koji dolaze od počinitelja izvan škole uključuju dva aspekta koja većinu ljudi ispunjavaju užasom i strahom. Nasilni napadi, za razliku od prirodnih katastrofa koje također uključuju smrt i razaranje, uključuju spoznaju da počinitelji tih napada namjerno žele nauditi drugim ljudima. Bivanje žrtvom napada druge osobe implicira duboku odsutnosti bilo kakvog suosjećanja kao i proces dehumanizacije žrtava i svih onih koji su na meti.
Druga stvar koju je teško shvatiti jest odabir djece kao ciljeva takvih napada. Teško je kada su djeca ozlijeđena ili smrtno stradala u ‘prirodnim’ katastrofama, poput uragana ili potresa, no psihološki je još više uznemirujuće kada su djeca namjerno viktimizirana. Takvi postupci nasilja izazivaju snažne i složene osjećaje kod svih koji im svjedoče izravno ili neizravno, putem medija kao što to i ovih dana svjedočimo u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Među roditeljima, djecom i građanima javljaju se emocije straha, bijesa, krivnje, tuge i tjeskobe, dok istovremeno na misaonom planu dolazi do reakcija nevjerice i zbunjenosti, nemogućnosti poimanja da se takvo što može dogoditi u njihovoj školi i zajednici. Svi ti složeni osjećaji i misli potiču krizu smisla i vrijednosti.
Ove reakcije ne događaju se samo unutar škole i obitelji koje su izravno pogođene napadom, već se odražavaju na čitave zajednice u našem slučaju na naselje Prečko, na grad Zagreb, na cijelu Hrvatsku pa i na susjedne zemlje. Kada se dogodi događaj ove vrste, tisuće roditelja, učitelja, baka i djedova koji imaju djecu ili s njima rade i o njima brinu, suočavaju se s krizom povjerenja. Ne samo u svoju sposobnost da zaštite svoju djecu, već i u sposobnost ključnih institucija poput škola da osiguraju njihovu sigurnost.
Osim sigurnosti u školama, koji bi preventivni koraci sa psihološkog stajališta mogli pomoći u izbjegavanju sličnih situacija u budućnosti?
Mi smo ovaj put svjedočili nasilju koje je u školu došlo izvana i za prevenciju takve ugroze života i sigurnosti djece i djelatnika škole određene tehničke mjere poput sigurnosnih brava (koje se mogu otvoriti iznutra u slučaju opasnosti iznutra poput požara ili sl.!), uvježbavanje djece i djelatnika za razne krizne situacije (od kojih se neke već i provode), mogu pomoći. No, potrebno je stvarati sigurnu školsku klimu tolerancije, uzajamnog podržavanja i ohrabrivanja različitih sposobnosti i talenata, ne samo onih akademskih. Potrebno je odteretiti školu od isključivo kognitivnih sadržaja i uvesti sadržaje za emocionalno opismenjavanje i vježbanje socijalnih vještina, potrebno je da odrasli pružaju takve uzore u školi, u obitelji i u cijelome društvu.
Na nivou škole moguće bi bilo npr. godišnje primjenjivati i trijažne psihologijske instrumente čime bi se moglo identificirati koliko ima djece koja su u riziku za psihičke teškoće ili koja imaju neotkrivene i netretirane teškoće kako bi se mogli provoditi adekvatni prevencijski i intervencijski programi u školi ili uputiti na specijalizirane tretmane izvan škole. Ponekad, školski psiholozi se nažalost susreću sa zabranama roditelja da obavljaju taj dio svojega posla. Također je potrebna veća koordinacija stručnjaka iz škole i socijalnog i zdravstvenog sustava, ali ono što najviše treba je suradnja roditelja i škole. Nažalost, danas se previše često dva najvažnija sustava za djetetov razvoj djeluju u suprotnim smjerovima ili su neusklađen. Dijete dobiva nejasne poruke i nejasnu sliku vrijednosti, pravila, granica i ograničenja.
Koji je najbolji način razgovora s djecom o ovakvim događajima?
Nažalost, strašni događaj u kojem je ubijeno dijete u školi vrlo je uznemirujući za djecu, osobito onu školsku djecu, jer se ona identificiraju s nastradalom djecom – što je žrtva sličnija nama samima, to je subjektivni osjećaj opasnosti i vlastite ugroženosti veći. Također, vjerojatno se ugroženijima osjećaju djeca u drugim školama u blizini Prečkog, nego ona djeca u drugim dijelovima grada Zagreba ili u drugim gradovima Hrvatske.
Roditelji trebaju porazgovarati s djecom tako da najprije pitaju što dijete do sada zna i što je čulo o događaju. Zatim što dijete o tome misli i osjeća te kako to tumači te ima li kakvih strahova i zbog čega u vezi toga eventualno brine ili boji (iako neka djeca katkada neće priznati da se boje pa je bolje govoriti o zabrinutosti). Ako postoje neka iskrivljena i neodgovarajuća mišljenja i tumačenja treba ih pokušati razjasniti i objasniti. Zatim treba istaknuti djetetovu sigurnost i izvore te sigurnosti i što se u vezi toga radi i djeluje.
Dobro je dati djetetu priliku da nešto učini za žrtve napada (pitati ga što bi volio) poput otići zapaliti svijeću, napisati poruku, nasrtati nešto i sl…važno je da to ne bude djetetu još jedan izvor straha. Dobro je pripaziti što i kako se pred djetetom komentira o događaju jer ako npr. komentiramo da ništa oni neće napraviti, djeca su nam nezaštićena, nema pomoći, kako onda odmah iza toga svoje dijete uvjeriti da je baš ono jedino sigurno? Dobro je i smanjiti korištenje društvenih mreža i vidjeti što djeca tamo saznaju jer se i među vršnjacima šire svakakve priče i dezinformacije.
Treba očekivati kod djece veću potrebu da se bude kod kuće u blizini roditelja i u njihovoj sigurnoj fizičkoj blizini kao što je na krilu u zagrljaju, u krevetu. To ne treba sprječavati i potrebno je djetetu pružiti i takvu sigurnost neko vrijeme. Kod djece može doći di regresije u ponašanju u smislu da se ponašaju kao da su mlađi nego što jesu, da imaju loše snove ili nesanice i strahove. Većina tih simptoma će s vremenom jenjati ali ih treba pratiti i ako predugo traju ili im se intenzitet ne smanjuje potražiti stručne konzultacije i pomoć.
Za djecu iz škole u kojoj se dogodio zločin vrijedi to da su to ugroženiji što su bili fizički bliže nastradalima i ubojici i što su više toga iskusili kroz svoja osjetila (vidjeli, čuli, namirisali, dodirnuli itd.). Napad nožem ostavlja jasne fizičke tragove na tijelu, poput posjekotina i rana, krvi što može ostaviti dublji psihološki učinak na svjedoke tako da je moguć razvoj posttraumatskih stresnih reakcija, a dugoročno i posttraumatskog stresnog poremećaja te druge popratne psihopatologije poput depresije, teškoća u učenju i koncentraciji, nepovjerenje u svijet i ljude i slično.
Uz adekvatnu psihološku pomoć i podršku ovi se simptomi mogu postupno smanjiti na podnošljivu razinu. Roditelji sami također će trebati pomoć i podršku kao i djelatnici i cijela škola. Nakon povratka u školu mogu se očekivati smetnje koncentracije i motivacije za učenjem te se isprva treba raditi na uspostavljanju osjećaja sigurnosti, međusobne razmjene osjećaja i davanje podrške, a postupno prelaziti na nastavne sadržaje.
Kako djetetu najbolje objasniti koncept smrti, pogotovo ovako nasilne?
Djeca razvijaju pojam smrti postupno i ne smije nas zavarati to što mogu koristiti riječ ‘smrt’ istodobno znači da ju i razumiju. Pojam smrti razvoja se sve do 11-12 godine i ovisi o misaonom ili kognitivnom razvoju djeteta,, ali i o iskustvima sa smrću rođaka i/ili kućnih ljubimaca. Pojam smrti je složen i uključuje spoznaju o tome da je ona konačna, da iza nje nema nikakvih funkcija (da osoba ne misli, ne osjeća hladnoću, da ne može čuti niti vidjeti itd.), da je nepovratna (da se ne može ponovo oživjeti), da je ona univerzalna tj. da sva živa bića umiru (pa i oni sami – što može biti izvor straha od smrti i roditelja) i da je neizbježna (da na kraju svi jednog dana umremo).
Često se djeca zbune zbog ne bioloških objašnjenja smrti i apstraktnih i prenesenih izreka i eufemizama za smrt (otišao je na put bez povratka, otišao je na nebo itd.) pa je potrebno paziti da djeca u tome ne budu još u većem strahu kad npr. netko ide na put da se neće vratiti. Može se reći da tijelo osobe više nije živo ali da se mi sjećamo i osjećamo i da osoba živi u našim mislima i sl.
Građani koji za tim imaju potrebu mogu zatražiti psihološku pomoć putem sljedećih kontakata:
