Veliki intervju s Ivanom Pernarom: ‘Ekonomska akademska zajednica je hrpa idiota koja nas je dovela na rub propasti’
Udruga Živi zid ima dvjestotinjak članova koji se bore protiv struktura moći (ponajprije bankarskog sustava), a Ivan Pernar se priprema za nove izbore sa Savezom za promjene. S ovim mladim aktivistom i borcem za ljudska prava smo dogovorili intervju te u detalje pretresli sve bitne teme. Doznali smo je li Ivan Pernar politički oportunist željan pozornosti ili pak moderni Don Quijote? Motivira li ga novac, svjetla pozornosti ili pak nešto treće, a doznali smo i kakvi su njegovi planovi za budućnost u jednom sasvim otvorenom intervjuu bez tabua.
Ivan Pernar / izvor: Facebook
Ne tako davne 2011. godine veliki ulični prosvjedi su nekoliko mjeseci drmali Hrvatskom. Fejsbukovci, sindikalisti, studenti, Bad Blue Boysi i mnoge druge grupe i grupice raznih interesa zajedno su prehodale stotine kilometara po našem glavnom gradu. Prosvjedi nisu srušili Vladu Jadranke Kosor (pala je na izborima nešto kasnije) ali je iznjedrila jedno sasvim novo, specifično lice na hrvatskoj političko-aktivističkoj sceni. Javnosti se iz prvih redova pomalo teatralnim, ali efikasnim i upečatljivim stilom predstavio se tada 26-godišnji Ivan Pernar.
Mladić, koji ranije osim kratkog perioda u ‘zelenima’, nije imao ozbiljniji politički angažman izgurao se i kratko vrijeme figurirao kao jedan od vođa antivladinih prosvjeda. Čak 18 uhićenja učinilo ga je stalnim gostom policijskih postaja, ali i novinskih naslovnica. Demonstracije su se zahuktavale, a ovaj diplomand ZVU-a nastavljao je, uglavnom široj populaciji nerazumljivo, pričati o nacionalizaciji banaka i monetarnom sustavu. Stoga je izgubio podršku čak i onog dijela javnosti koji ga je do tada simpatizirao.
Ivan Pernar nakon gašenja prosvjeda ipak nije odustao od politike. U međuvremenu je osnovao stranku Savez za promjene i pojavio se na parlamentarnim izborima gdje je doživio, objektivno gledano, fijasko osvojivši svega 0,4 posto glasova. Mediji su ga nazivali buntovnikom bez razloga, klincem željnim pažnje i političkim egzibicionistom uspoređujući ga s osebujnim glazbenikom Sinišom Vucom koji je šuteći tijekom cijele kampanje uspio skupiti isto glasova kao i on.
Iako su analitičari očekivali da će ga rezultat na izborima obeshrabriti, Pernar nije odustao. Njegovo ime je na mala vrata ušlo u kolektivnu svijest, a on je osnovao udrugu Živi zid koja se protekle dvije godine bavila borbom protiv bankarskih deložacija blokirajući svojim tijelima službene osobe tijekom izbacivanja ljudi iz njihovih domova. Ivan Pernar i Živi zid su se u centru medijske pozornosti našli prije par tjedana kada je na YouTubeu osvanula snimka njihovog sukoba s Tomislavom Tomšićem, bankarom koji je prijetio deložacijom starijem gospodinu.
Živi zid danas ima dvjestotinjak aktivnih članova koji se bore protiv struktura moći, a Ivan Pernar se sprema na nove izbore sa Savezom za promjene. S ovim mladim aktivistom i borcem za ljudska prava smo dogovorili intervju te u detalje pretresli sve bitne teme. Doznali smo je li Ivan Pernar politički oportunist željan pozornosti ili pak moderni Don Quijote? Motivira li ga novac, svjetla pozornosti ili pak nešto treće, a doznali smo i kakvi su njegovi planovi za budućnost u jednom sasvim otvorenom intervjuu bez tabua.
Tko je Ivan Pernar? Zašto si krenuo u političke vode putem izvanstranačkog angažmana i političkog aktivizma?
Ja sam pojedinac koji je odlučio ići protiv struje. Svi tvrde da postoji određeni put kojim se mora ići. Na primjer, ako se želiš baviti politikom moraš se učlaniti u neku veliku stranku poput HDZ-a ili SDP-a. Ili ako želiš napraviti neku promjenu koja nije lako dostupna – ljudi misle da se to ne može. Pokazao sam u praksi da se može napraviti nešto konkretno iako mnogi govore da je otpor gubitak vremena.
Vidio sam da ima puno stvari koje treba promijeniti, a o kojima se u medijima uopće ne govori. Ta se pitanja ne percipiraju kao politička pitanja, a krucijalna su za život ljudi. To su stvari poput pitanja tajnih deložacija, ovrha nad jedinom nekretninom i slično. Upravo iz tog razloga sam pokrenuo stranku, a iz toga se razvio i Živi zid.
Tvoj prvi pravi angažman je bio tijekom velikih uličnih prosvjeda 2011. godine i bio si stalan gost policijskih postaja. Kandidirao si se i na izborima na kojima si skupio oko 0,4 posto glasova. Upravo zbog tog su vas neki mediji uspoređivali sa Sinišom Vucom koji je šutio za vrijeme kampanje, a skupio isti broj glasova. Smatraš li te izbore neuspjehom i lošim potezom?
Izlazak na izbore bila je odluka sukladna mojoj savjesti. Znao sam da poruka o regulaciji novca i pogrešnoj ulozi HNB-a mora izaći van te da ljudi koji žele za to glasati moraju imati opciju. Rezultat je bio manje bitan. Nisam pokrenuo prosvjede jer mi je bilo dosadno, ne sabotiram bankarske deložacije jer ne znam što ću sa sobom, niti je stranka osnovana bez razloga. Nisam bio obeshrabren rezultatima, jer nisam na izbore izašao iz nekih sitnih interesa već iz dubokih uvjerenja.
U sukobu si s trokutom moći koji čine vladajuće političke elite, mediji i bankarski sustav. Kako misliš pobjediti?
Koliko god sustav bježao, ne može pobjeći od stvarnosti. Usprkos cenzuri kad-tad ćete vidjeti da policija provaljuje u nečiju kuću da bi ga deložirala ili gdje bankar ulazi u kuću i prijeti ljudima. Senzaciju se ne može cenzurirati. Video s bankarom Tomislavom Tomšićem nisu objavili Večernji i Jutarnji list, no objavili su ga drugi alternativni mediji. Na posljetku su ga prenijeli i Index i 24 sata jer su jednostavno morali. Koliko god mediji vršili cenzuru informacija će se probiti van. Sustav može manipulirati no svaki pojedinac može ukoliko ga zanima doći do druge strane vijesti. Mediji mogu manipulirati, ali kao što je Bob Marley rekao, ne može se beskonačno manipulirati svima. Ljudi će kad-tad shvatiti da HDZ i SDP rade s bankama protiv naroda.
Kontroverzna si ličnost na medijskoj sceni. Dio javnosti ti vjeruje i podržava te, drugi te smatraju prodavačem magle, šarlatanom, političkim egzibicionstom. Kako odgovaraš na optužbe koje iznose tvoji kritičari i misliš li da će te stigma ‘klinca željnog pažnje’ pratiti tijekom cijelog političkog djelovanja?
Tvrdim da je pitanje pogrešne regulacije novca glavni problem u zemlji. I da je uzrok neotplativosti dugova činjenica da novac postoji samo kao kredit privatnih banaka i to što je HNB samo mjenjačnica.
Pravo je svakog građanina da kaže slaže li se s tim ili ne i da zauzme stav o meni. Svatko ima pravo smatrati me budalom, redikulom, šarlatanom i tako dalje međutim na kraju dana problem nezaposlenosti i blokade računa će pokucati i na njegova vrata.
Čitatelj može misliti da je Pernar budala željna pozornosti, ali sutra kada dobije papir s datumom deložacije, zvat će Živi zid i Ivana Pernara jer mu Linić i Karamarko neće stati na prag.
Stvar je pozicije u kojoj se netko nalazi. Ako netko ima pun novčanik i dobro mu je u životu, on će reći da su to gluposti. No ukoliko se nađe u problemu shvatit će da jedina stranka koja priča o njegovom problemu je Savez za promjene. Trenutno je 300 tisuća ljudi u blokadi.
Ako se vodimo vašom logikom koja na papiru izgleda dobro moramo zaključiti da postoji disbalans između broja ljudi za koje se borite i oni koji za vas glasaju. Govori li to da vas hrvatska javnost ne shvaća kao ozbiljnog političara i kako misliš to promijeniti?
Ljudi imaju specifičnu psihologiju. Znači da o novcu razmišljaju na pojavnoj razini, na principu raspodjele. Na tom principu njima pristupa Milan Bandić koji podijeli 10 tisuća porcija graha. S druge strane ja im kažem ‘ljudi, uzrok toga što ste gladni i bez novaca je u monetarnoj politici HNB-a’.
Golema većina ljudi će lakše percipirati Bandića nego mene.
Percepcija javnosti o meni će se promijeniti u trenutku kada dođe do promjene svijesti u našem društvu. Bit će sve gore i u jednom trenutku će svima postati jasno da sustav nema rješenje.
Nije li borba protiv struktura i društvene psihologije unaprijed izgubljena, donkihotovska bitka?
Mediji stalno programiraju ljude i njihov način razmišljanja. Nije u ljudskoj prirodi da razmišlja na takav način već je im je to nametnutov kroz obrazovni sustav i medije.
Što se tiče vanjskog duga rješenje koje ja nudim nije moja izmišljotina. Duga je povijest otpisivanja nelegitimnih dugova poput ovog našeg. Nije to dug hrvatskog naroda već privatni dug režima koji su narod vodili.
Mi znamo da oni koji su na vlasti su zapravo kriminalci. Tko je digao kredite neka ih i vraća. Jedina sankcija je da vam kreditori više neće davati novac.
Pričaš o monetarnoj politici, a ekonomska pitanja su ono na čemu gradiš svoj politički imidž. Iz kojeg izvora crpiš autoritet ekonomskog stručnjaka. Zbog čega bi tebi ljudi vjerovali da znaš o čemu pričaš?
Stvarnost je najbolja učiteljica. Opažajući možemo prepoznati određene probleme, a ako situaciju promatramo šire možemo pronaći i uzrok. Da bi netko vidio da je u Hrvatskoj problem nezaposlenost, ovrhe i blokade ne mora biti ekonomski ekspert. Mi imamo obrnutu situaciju u kojoj obični ljudi vide problem, ali ih struka ne želi vidjeti. Nije pitanje otkud laicima znanje već zašto struka to znanje skriva?
Tvrdiš da dijagnostika nije problem jer sve nedaće osjećamo na svojoj koži. No i bolesti osjećamo pa opet laicima ne damo da nas liječe. Zbog čega bismo dali laicima da liječe naš ekonomski sustav samo zato što viču da je nezaposlenost i monetarna politika problem?
Zato što struka ne nudi rješenje. Cijela ekonomska znanost kakvu većina ljudi poznaje je zapravo prevara. ‘Autoriteti’ s diplomama su zapravo grupa šarlatana. Akademska ekonomska zajednica je hrpa idiota koja nas je dovela na rub propasti. Hrvatsku nisu upropastili neuki ljudi nego takozvani ‘stručnjaci’.
Što je Živi zid? Na koji način funkcionira i u kojem smjeru ide?
Živi zid je reakcija koja je nastala kao posljedica shvaćanja problema na makro razini s ciljem da se običnim ljudima ukaže na taj problem sprečavajući deložacije.
To je udruga ljudi koji shvaćaju problem, a ja sam samo njen član. Djelujemo dvije godine, a svakim danom nas je sve više i ovom trenutku imamo najmanje 200 pravih aktivista.
Većina aktivista Živog zida su i članovi Saveza za promjene jer je to na neki način povezivanje teorije i prakse.
Imali smo krajem 2012. godine prvu akciju koja isplivala u mainstream medijima, a to se ponovilo nakon one situacije s bankarom Tomislavom Tomšićem.
Percepcija javnosti je da si opet ti u prvom planu. Kako komentiraš mišljenje dijela populacije da ljudsku nesreću koristiš u svrhu vlastite promocije i političkog probitka? Je li priča o stajanju u živom zidu spin koji se koristi kako bi sebi osigurao egzistenciju putem parlamentarnog angažmana?
Kada Živi zid gostuje u medijima nikada ne gostujem ja. Gostuju drugi ljudi. Ja istupam u medijima u ime Saveza za promjene ili u svoje osobno ime. Mediji i javnost mene zapažaju zato što drugi ljudi iz udruge nisu javne ličnosti.
Ne da ja ne koristim ljudske tragedije za vlastitu promociju već činim sve što mogu da pomognem tim ljudima. A ovom prilikom pozivam sve ostale političare i Karamarka, i Milanovića i Pusićku, da stanu u živi zid.
Ja bih zapravo odgovorio protupitanjem – ako se radi o mojoj osobnoj promociji zašto se ni jedan drugi političar zadnjih 25 godina nije odlučio za ovaj put i ako se uistinu iza Živog zida nalazi profit, mene čudi da drugi političari to nisu prepoznali?
Kako bi iskoristio svoj položaj ako uspiješ ući u strukture vlasti? Što je tvoj politički cilj?
Moj politički motiv nije bijeg od stvarnosti, već dizanje iste na jednu višu razinu. Onog trenutka kada sjedite u Saboru imate govornicu i ne mogu vas cenzurirati. A kada nemate takvu mogućnost onda vas mogu srezati. Onog trenutka kada me građani izaberu neće doći do promjene mojih stavova već će ti stavovi dobiti glas u predstavničkim tijelima te će šira populacija čuti što imam za reći.
Meni se predbacuje da politiziram to pitanje.
Upravo je u tome stvar, jer to i je političko pitanje i ja ga želim kao takvo gurnuti u arenu. Naša je želja da se i drugi političari uključe u naše akcije. To je jedni način da se problem riješi. Cilj je biti dio promjene koja je nužna i skrivena pitanja staviti u prvi plan
