[VIDEO] Govor Dore Kršul na dodjeli nagrade za internetsko i istraživačko novinarstvo vraća vjeru u novinarstvo
Veliko priznanje struke dobila je naša novinarka Dora Kršul u vidu dvije godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva. Riječ je o priznanju za internetsko, ali i prestižno istraživačko novinarstvo u 2017. godini. Govorom pri dodjeli nagrade za istraživačko novinarstvo izazvala je voditelja da joj dodjeli i neslužbenu treću nagradu. Veliki aplauz dvorane ispunjene brojnim redakcijama i velikim imenima novinarske struke udaren je pečat na dodijeljenu nagradu.
Dora Kršul na dodijeli nagrade HND-a| foto: Silvija Vuković, srednja.hrul
HND je detaljno objasnio zašto je novinarka portala srednja.hr Dora Kršul zaslužila dvije nagrade, a veliki razgovor koji smo objavili s Dorom imate priliku pročitati na srednja.hr. U nastavku vam donosimo tekst i video Dorinog govora iz HND-a.
Poštovane kolegice i kolege, dame i gospodo.
Stojim danas pred vama s dvije nagrade koje nose ime strašne žene, prve u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj. Malo čudovište od talenta i sposobnosti, kako su početkom 20. stoljeća o njoj izvještavali strani novinari, u Hrvatskoj je pisala pod pseudonimima, iz izoliranog sobička u redakciji Obzora – bilo je sramotno i nemoralno da žena radi taj posao. No strašna žena nije se dala smesti pa je prije 108 godina suosnovala ovo Društvo, dom hrvatskog novinarstva.
Neustrašiva Zagorka, novinarka, književnica i feministica, zbog prisilnog braka u maloljetnoj dobi, nije završila školovanje i nije dobila adekvatno formalno obrazovanje.
Stoljeće poslije, danas, hrvatski učenici za razliku od Zagorke, završavaju osnovne i srednje škole, no bez adekvatnog obrazovanja. U školi im je dosadno, hrvaju se kako znaju i umiju sa zastarjelim školskim programima, a njihove nastavnice i nastavnici, odgojno-obrazovni radnici zanemarena su i često omalovažavana skupina u društvu.
Hrvatski studenti diplome danas dobivaju sretni ako ih njihov rektor nije tužio ili prozivao, i zahvalni ako sveučilišna siva eminencija na njima nije trenirala sadističke metode institucionalnog nasilja. Pravi su sretnici oni koje se netko tijekom studija sjetio poučiti da plagiranje, prepisivanje i varanje nisu poželjna i etična ponašanja.
Hrvatski znanstvenici danas u velikom broju uživaju u blagodatima znanstvenog rada u inozemstvu, često se ne osvrčući na ono što su ostavili za sobom – znanstvenu zajednicu koja grca u klijentelizmu i nepotizmu, koja ne cijeni izvrsnost, koja potiče mediokritete, u kojoj plagijatori postaju ministri i u kojoj se glas u sveučilišnom senatu kupuje za fakultetsku nadstršnicu i nešto koeficijenata.
Hrvatska politika se obrazovanja, znanosti i mladih redovito sjeti jednom u četiri godine. Tad predizborna obećanja licemjerno pucaju od svijetle budućnosti ovih namjerno zapostavljenih resora. Kada i ako ih se nekad u međuvremenu sjeti, ne dotiče se suštinskih problema koje sam maločas istaknula. Naprotiv, u bjanko čekove političari, sada i trgovci obrazovanjem, upisuju maglu koju prodaju pod ‘dobrobit hrvatske djece’.
U te, vizije lišene bjanko čekove, upisuju se i brojne prevare. Jedna takva bio je i Akcijski plan provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije predstavljen prije godinu dana. Treba biti ili neuk ili pak imati na umu opasne i štetne namjere pa svjesno raditi kontra Hrvatskog sabora i kontra dokumenta koji je trebao značiti iskorak u koliko toliko bolje sutra.
Neukost ili opasne namjere, štogod bilo, srušilo se kao kula od karata nakon novinarske, istraživačke analize na 61 stranicu. Nije bila neka pretjerana mudrost izraditi je – trebalo je grijati stolicu, čitati s razumijevanjem, izluđivati kolege u redakciji svojim stotim ‘ne mogu više’ i na kraju, trebalo je i nešto hrabrosti za objaviti analizu i s 27 godina reći da su neki pojedinci na istaknutim pozicijama napravili dosta veliku obrazovnu prevaru. Akcijski plan potom je postao toliko problematičan da do danas, godinu dana kasnije, i dalje službeno nije usvojen.
Nakon ulaska trgovaca obrazovanjem u vladajuću igru, opet svjedočimo obrazovnim prevarama s najviših političkih razina, a kao istraživačkim pokušajima zajedničkog nazivnika srednja.hr, nije nam teško stvari nazvati i nazivati pravim imenom. U jednoj od oaza istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, na to polažemo pravo jer smo svakodnevno uronjeni u teme koje more ovaj ionako izmučeni resor, koji se u svojoj uspješnosti svodi na uspješnost i entuzijazam pojedinaca, onih koji su shvatili da se iskorak skriva u suprotnosti onome što sustav predviđa i propisuje.
Redakcija sa zagrebačkih Ravnica, prosjeka godina 25 i smještena u garaži Markovog dede, glas je mladih, uspješnih ali i onih koje je sustav bacio na koljena, kao i glas problema resora-neželjenog djeteta svake Vlade.
Srednja.hr, svoja i samo svoja, i dalje će biti taj glas. Slobodan, neopterećen i buntovan, točno onakav kakvim bi bila zadovoljna strašna žena s početka priče.
Hvala kolegi Tihomiru Ponošu koji je vrijednim prepoznao ovaj istraživački rad. Hvala cijeloj mojoj redakciji bez koje danas ne bih stajala ovdje; Marko, Ivane, Martina, Duje, Inga, Silvija, vi ste ovo učinili mogućim. Hvala i neuništivom prijateljskom dvojcu koji, u maniri Rockyja Balboe, smatra da je moguće i kada je nemoguće. Na kraju, hvala Hrvatskom novinarskom društvu koje je prepoznalo trenutak i važnost obrazovnog novinarstva i beskompromisan rad srčane, malobrojne, ali velike redakcije s Ravnica, prosjeka godina 25, koja tipka iz garaže Markovog dede.
Počašćena sam i iskreno dirnuta. Hvala vam.
