VIDEO Prije životinja, učenici veterine ‘liječe’ lutke: Nastavnici sami prerađuju igračke iz trgovačkog centra
Veterinarska škola Zagreb priprema učenike za pomaganje veterinarima. Budući da bi pregledavanje stotinjak učenika bilo mučenje životinja, učenike najprije uče na plišanim lutkama koje sami nastavnici kupe u trgovačkom centru i preurede u edukativne modele za praksu. No, srednjoškolci u ovom zanimanju dobivaju od prvog razreda iskustvo i sa živim životinjama u raznim ustanovama. Profesorica Monika Boras kaže da bi htjela vidjeti više prakse te je uvjerena da će se to i realizirati sa strukovnom reformom.
Galerija 10 Fotografija
Otvori
Doktori medicine imaju medicinske tehničare, a doktori veterine, veterinarske tehničare koji svoje obrazovanje dobivaju u Veterinarskoj školi Zagreb. Dok medicinari uče samo ljudsku anatomiju, učenici koji žele jednog dana pomoći životinjama, upoznaju se s anatomijom svih životinja. U to smo se uvjerili u razgovoru s tri maturantice Emom, Miom i Marinom. Opisale su nam kako su se kroz srednju upoznale s anatomijom pasa i mačaka, konja, svinja, krava, riba i pčela.
Kad plišanac psa postane kunić za učenje: ‘Imamo i konje, ali nisu realistični jer su mali’
Maturantice smo upoznali u praktikumu koji nam je pokazala profesorica praktične nastave i predmeta Osnova kirurgije, Monika Boras. Intubacija prije anestezije, postavljanje kanile, previjanje i priprema kirurškog pribora, sve su to važni postupci koje veterinarski tehničari moraju svladati i koje su nam učenice demonstrirale pred kamerom. No, mnogi bi se mogli iznenaditi jer su nam učenice, umjesto na stvarnim životinjama, svoje vještine demonstrirale na plišanim lutkama pasa.
– Učenici će reći da im nedostaju žive životinje, ali imamo zakon o zaštiti životinja. Zamislite da 100 učenika pregledava jednog psa, to ne bi bilo humano i bio bi veliki stres životinji. No, imamo i fakultativni predmet Kozmetika pasa unutar kojeg učenici mogu dovesti svoje pse pa na njima obavimo grooming. Također, ne možemo garantirati da neki pas ili mačka ne bi reagirali loše na preglede pa da ne bi došlo do ugriza. Zaista radimo i trudimo se djeci naglasiti zaštitu na radu, ne samo zbog vlasnika životinja koji moraju vidjeti da su učenici sposobni učiniti neku radnju, nego učimo učenike i da moraju štiti sebe, pojasnila nam je profesorica Boras.
Kako nam je naša sugovornica pojasnila, nastavnici srednje škole kupuju plišane lutke te ih potom prenamijene u funkcionalne modele na kojima učenici vježbaju svoju struku. Sami plišanci dođu između 15 do 20 eura, dok je potrošni materijal koji nabavljaju u željezarijama zanemariv. Boras nam objašnjava da se ova škola upoznala s ovom praksom preko kolega u Ljubljani prije osam ili devet godina te sada zagrebačka škola ima oko 30 ovakvih modela koje, nakon što profesori s njima završe, vjerno prikazuju modele životinja na kojima veterinarski tehničari rade.
– Svake godine obnavljamo fond ovih modela koje šivamo, postavljamo nove krvne žile, koristimo bužire za struju kao dušnik kako bi učenici vježbali intubaciju. Kad vidimo reakcije učenika, možemo reći da radimo dobar posao. Psi su nam se pokazali najidealnijima jer bi to u prirodi bio neki labrador od 15 do 20 kilograma a i učenici su se jako dobro navikli na njih. Imamo i mačke i jednog konja, ali on je mali pa nije toliko realističan. Ali, modele pasa možemo maksimalno koristiti i imati pravi didaktički materijal, rekla nam je Boras.
Praksa počinje od prvog razreda, ali može bolje: Optimizam oko strukovne reforme
Pokazala nam je i kako se ovi modeli mogu nadopunjavati ili prazniti kako bi se onda mogao simulirati primjerice, anoreksični ili deblji ljubimac. Dok se ovo pokazalo kao zgodno rješenje, budući da su ‘profesionalni modeli za učenje’ znatno skuplji, naša sugovornica ističe i kako veterinarski tehničari imaju otpočetka i susret s pravim životinjama kroz ono što zovu ‘vanjskom praksom’.
– Veterinarski tehničari imaju 105 sati prakse od prvog do trećeg razreda, od čega je 50 sati praksa u školi u praktikumima, a 35 sati u vanjskoj praksi. U prvom razredu učenici idu u Zoološki vrt i sklonište za nezbrinute životinje Dumovec. U drugom razredu idu u konjički klub gdje se susreću s velikim životinjama te potom u 3. i 4. razredu biraju veterinarske ambulante, najčešće po našim preporukama ili po preporukama poznanika i prijatelja te po mjestu stanovanja, opisala je Boras obrazovni put učenika u Veterinarskoj školi.
Ipak, naša sugovornica ističe da bi voljela vidjeti još više učeničke prakse za ovu profesiju. Istaknula je da pri pronalasku prakse u ambulantama nisu imali problema i da su se njihovi učenici pokazali kao dobri radnici. Optimistična je da će se i satnica prakse s nadolazećom reformom strukovnog obrazovanja koja će zahvatiti i veterinarske tehničare.
– Doći će do promjene jer se praktična nastava više neće zvati praktična nastava nego unutar svakog modula biti određen dio sati učenja temeljnog na radu. Naši plišanci će i dalje imati veliku ulogu, ali mislim da će se broj sati prakse F promijeniti i da će to onda biti okej, rekla je Boras, inače po struci doktorica veterine sa završenim postdiplomskim iz kirurgije.
Motivirane maturantice: ‘Netko više voli domaće životinje, netko kućne ljubimce’
Maturantice Ema, Maria i Mia odmalena vole životinje te su imale razne kućne ljubimce. Marina nam je otkrila kako se od prvog razreda htjela baviti konjima te je i prije stručne prakse volontirala na hipodromu, dok je Mia volontirala po skloništima za napuštene životinje. Nakon četiri godine sve su i više nego zadovoljne naučenim i proživljenim.
– Ovi plišanci možda nekome izgledaju smiješno ali da nema njih ne bi savladali tehnike poput vađenja krvi, postavljanja kanile. Najdraža mi je praksa bila kad sam mogla birati ambulantu u trećem razredu. Bili su odlični dali su mi da svašta isprobavam. Osobno su mi najdraže životinje mačke i najviše me zanimaju dok od velikih životinja najviše volim krave. No, konji su mi najteži i ne privlače me jer su jako zahtjevni, nepredvidljivi, tvrdoglavi i imaju puno bolesti. No to vam ovisi kako kliknete. Netko više voli domaće životinje, a netko kućne ljubimce, rekla nam je Ema komentirajući svoje iskustvo što s modelima, što sa stvarnim životinjama.
Kroz smijeh je dodala i da je ironično prvi praksu na pravoj životinji radila upravo s konjem u drugom razredu. Dodala je da različite životinje imaju različite načine pregleda pa se tako psima krv vadi iz noge, a konjima iz vrata. No, sve je prošlo u redu. S druge strane osim vrste životinja, učenici imaju preferencije i u samim tehnikama.
– Definitivno mi je najteže bilo vaditi krv jer je to tehnika gdje se zbilja treba znati postupak. Trebate dezinficirati, razgovarati s vlasnikom koji određuje smijete li ili ne smijete šišati dlaku. No, sve ostale tehnike su mi bile lakše, rekla je Marina.
Mnogi učenici odustanu jer ne shvaćaju u što ulaze: ‘Konj me skoro lupio’
Plišanci su možda sjajni za učenje anatomije, ali ponašanje životinja je druga priča. Dok se profesorica Boras našalila da malo drma plišance kako bi simulirala nemirnog psa, učenici se kroz vanjsku praksu navikavaju i na temperament životinja. Marina je sa svojom najdražom vrsti životinja imala i malo opasnije situacije koje su, srećom, dobro završile.
– Pošto na hipodromu poznajem veterinare, daju mi da cijepim i dajem antibiotike konjima. Bio je jedan manji, školski konj koji je zbog izrasline na lopatici trebao antibiotik. No, konj, iako niži, se jako bojao veterinara. Mene je skoro lupio, trenera je udario i htio je ugristi veterinara. No, sve su životinje apsolutno nepredvidive i sve se uvijek radi s oprezom, prisjetila se Marina.
Dodala je da je za veterinare i veterinarske tehničare jako bitno da ne smiju imati strah pred životinjama kako bi s njima mogli raditi. Ema nam je doduše priznala da ne voli kukce, ali je navela da je i sreća što se na Veterinarskom fakultetu može odrediti specijalizacija za primjerice, male životinje, egzotične životinje ili nešto treće. Tako planira raditi samo sa životinjama s kojima joj je ugodno. No, Ema i Marina nam navode da mnogi učenici ipak na kraju ne završe kao veterinari. Ema je nezadovoljna što su neki od njenih vršnjaka olako shvaćaju veterinarsku struku. Upozorava da to nije jednostavna škola, a neki su je odabrali jer nisu upali na druge smjerove. S tim se slaže i Marina koja navodi da nisu svi njeni školski kolege spremni na ovu struku.
– Često ljudi misle da je veterina samo pomaganje životinjama. Ali, ima tu i teških situacija kao što je eutanazija. Veterina nije samo ljubav prema životinjama, već se mora misliti na puno stvari. Jako mali postotak ljudi upiše veterinu i shvate da to ne žele raditi kada u 4. razredu vide kirurgiju, otkrila nam je Marina.
Veterinarski tehničari: Negdje deficitarni, negdje suficitarni
Dok Maturantice Marina i Ema već maštaju o studiranju na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, njihova kolegica Mia planira ostati samo veterinarska tehničarka. Plan joj je pronaći posao u struci, dok nam profesorica Boras navodi da su veterinarski tehničari u malo neobičnoj situaciji. U nekim dijelovima Hrvatske je to deficitarno, a u drugima suficitarno zanimanje. Ipak, Mia se ne brine.
– Želim raditi u ambulanti gdje sam išla na praksu. Koliko sam čula, veterinarski tehničari su dosta traženi te su me o mogućnosti rada već pitali i na praksi, rekla nam je Mia.
Iako je zadovoljna svojim obrazovnim putem u srednjoj školi, navodi kako će morati još definitivno učiti i nakon srednje. Svaka ambulanta ima nešto svoje pa tako i aparate s kojima se u školi nije imala prilike susresti. Dodaje i da je njoj najizazovnija anestezija, ali kao veterinarski tehničar je uvjerena da će moći dobro raditi prema uputama veterinara koji ipak vodi glavnu riječ u postupcima liječenja.
– Mislim da ne bi mogla biti veterinar, da o meni ovisi operacija. Ne bi to mogla podnijeti, ali kao veterinarski tehničar mogu pomagati, zaključila je Mia zašto želi ostati u svojoj struci, ali samo na razini stručne spreme.
