Galerija 15 Fotografija
Otvori
Siniša Glogoški student je pete godine fotografskog smjera na Akademiji dramskih umjetnosti, te avanturist rijetkog kova. Nakon što smo vam predstavili njegov pothvat u kojem je prešao 4200 kilometara sam na biciklu od Zagreba do Damaska, donosimo priču o njegovom putovanju u Sibir!
Student pete godine fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti Siniša Glogoški, obožava putovati, ali na neobične destinacije i neobičnim prijevoznim sredstvima. Sa svojih putovanja crpi inspiraciju za fotografiju, kojom se dugo bavio amaterski, da bi je na kraju odlučio studirati.
Nakon što se u sirijskoj pustinji upoznao sa životom tamošnjih nomadskih plemena, koja žive na ekstremnim vrućinama, odlučio je istražiti kako žive nomadska plemena na ekstremnim hladoćama. Siniša je podijelio s nama doživljaje iz Sibira, gdje su se temperature za vrijeme njegova boravka spuštale ispod minus 60.
S: Kad si išao na to putovanje ima li poseban razlog da si išao u Sibir?
S. G.:Posljednje dane u sirijskoj pustinji proveo sam s beduinima. Zanimljivm mi je bio njihov način života na tim ekstremnim vrućinama. Po povratku kuću shvatio sam da me zanima kako žive nomadske obitelji na ekstremno niskim temperaturama. Složio sam plan i uputio se u veljači 2011. u Rusiju.
S: Opet si putovao sam, je li to ponovno bila tvoja želja ili se ljudi boje odvažiti na takve avanture?
S. G.: Da, opet sam putovao sam i nisam ni u jednom trenutku požalio. Ponovilo se isto što i na biciklijadi do Sirije, rijetko kad sam bio sam, svakodnevno sam bio okružen zanimljivim pojedincima. Uvijek mi je zanimljivo slušati razne životne priče i učiti iz tuđih iskustava. Ne bih rekao da se boje odvažiti, niti bih rekao da su to avanture, to je jednostavno način putovanja. Ja volim biti nevidljiv u masi, upoznati što više lokalaca i doživjeti drukčiju kulturu. Tako volim putovati.
Kuda si točno putovao i s kojim prijevoznim sredstvima?
Ovaj put sam avionom išao do Moskve. Zatim sam putovao Transsibirskom željeznicom do Irkutska, onda sam pješačio preko zaleđenog Bajkalskog jezera, potom još malo vlakom i autostopom do Yakutska. Tamo sam upoznao krasne ljude koji su mi pomogli organizirati put još sjevernije, preko Verkhoyansk planinskog lanca, do zabačenih sela blizu arktičkog kruga. Tamo sam upoznao jednu nomadsku obitelj čuvara sobova, pastira, koja me povela do svojeg šatora te sam s njima proveo neko vrijeme.
S: Koliko je trajao put od početka do povratka kući?
S. G.: Mislim da je bilo 30 dana, možda 29, ne mogu se sjetiti.
S: Gdje si spavao za vrijeme ovog putovanja?
S. G.: Spavao sam kao i uvijek – posvuda. Od udobnog vlaka i jeftinog hostela na obali Bajkala, do podova raznih prčvarnica uz cestu, jeftinih gostionica, škola i privatnih kuća, pa sve do ledenog nomadskog šatora, iskustvo koje nikada neću zaboraviti.
S:Jesi li imao neke neugodnosti? Spomenuo si nenormalne minuse, jesi li se našao u nekoj opasnoj situaciji?
S. G.: Pa bio sam malo blesav. Nisam slušao vlastite instinkte niti savjete drugih. Odlučio sam prepješačiti zaleđeno Bajkalsko jezero. Znao sam da leži na mjestu dodira dviju tektonskih ploča i da su potresi i pucanje leda svakodnevna pojava, no svjedno sam nastavio. Nakon polovice puta, počela se spuštati noć i uhvatile su me snažne snježne mećave. Teren se drastično promijenio, od glatkog leda prekrivenog niskim slojem snijega, pretvorio se u zahtjevan teren pun pukotina koje su me značajno usporavale. Na drugu sam obalu stigao kasno u noći, toliko iscrpljen da sam jedva stajao na nogama. Lekciju sam naučio i otad puno više slušam vlastiti instinkt.
Što se nenormalnih minusa tiče, doživio sam -63 Celzijusa kada sam bio s nomadima Evenkima u njihovom šatoru. Nije mi to bilo zastrašujuće iskustvo, zapravo mi je bilo prilično zabavno mjeriti koliko brzo će mi se brada i dlake u nosu zalediti – manje od 30 sekundi.
S: Je li bilo problema sa sporazumijevanjem, jesu li se ljudi čudili ili divili tvom pothvatu? Imaš li neki podatak o tome koliko si kilometara prešao od Zagreba, pa do krajnje točke?
S. G.: Mjesec dana prije polaska učio sam ruski putem besplatnih audio jezičnih tečaja i bio sam prilično uvjeren da vladam jezikom. Ipak, tek sam prvih par dana u vlaku pohvatao ruski. Nisam imao većih problema sa sporazumijevanjem, stalno sam s nekim pričao i tako konstantno nadopunjavao znanje. Ljudi se jesu čudili, ne tome što sam stranac u njihovoj zemlji, već zato što nitko tamo ne ide zimi. Bio sam jedini stranac u čitavom vlaku i gdje god bi došao ljudi su se čudili zašto dolazim zimi kad je ljeti toplo. Ne znam o kolikoj se kilometraži radi, ali od Zagreba sam bio udaljen 11 vremenskih zona, odličan je to osjećaj.
<pS: Pripremio si nam video iz Rusije, o čemu se radi? </p
<pS. G.: Tijekom putovanja, mnoge sam pojedince pitao koja im je najveća želja. Kako dotad nisam znao koja je moja, mislio sam da će mi njihovi odgovori pomoći u pronalaženju odgovora kojeg sam tražio. I zaista su pomogli te sam im na tome neizmjerno zahvalan. Kako je ovo vrijeme donošenja novogodišnjih odluka, shvatio sam da je najbitnije imati želju, bila to sitnica ili iznimno težak pothvat. Bitno je raditi na ostvarenju vlastitih želja.</p
The Greatest Wish – Siberia from Siniša Glogoški on Vimeo.
S: Već si nam najavio odlazak na novu avanturu, pa nam iznesi kad odlaziš i kakve planove imaš za to putovanje?
S. G.: Uskoro idem na novo putovanje – u Bangladeš. Odlična ekipa iz STA Zagreb – Student Travel Agencya i ovaj mi je put puno pomogla u organizaciji te prvenstveno pronalasku najjeftinije aviokarte. Veselim se skorom odlasku jer planiram stražiti razne zanimljive priče. Biti će tu puno snimanja i fotografiranja i jedva čekam otići.
